. . . .

Pjesme koje sam slušala kada mi je bilo loše

17 Lip

Mislim da pjesme mogu puno pomoći da se čovjek osjeća bolje. Ja sam dijete devedesetih pa će moja lista biti malo “starija” ali to ne umanjuje vrijednost pjesama, dapače!
Navest ću ih kronološki kako sam koju otkrila i slušala, nadam se da će nekome isto “sjesti u uho” :)
Većina su poznate.

1. FIGHTER – Christina Aguilera. Pjesma je jako stara, slušala sam je i kada sam samo nekoliko riječi razumjela jer mi je bila moćna i žestoka, baš za podizanje kada sam loše.

2. THE VOICE WITHIN – Christina Aguilera. Nakon prve sam ovu otkrila, pjesmu koja je totalna suprotnost. Pomagala mi je kada sam se osjećala sama i davala vjeru da može bolje.

3. MALENA – Elemental. Nekako kao da mi je napisana za osobe koje se bore sa izazovima koje nosi poremećaj hranjenja, barem sam je ja tako doživjela. Jako poticajna i u tri i pol minute puno toga objašnjeno i od pomoći.

4. DAT ĆE NAM BOG – Nina Badrić. Ne mogu objasniti koliko mi je ova pjesma pomogla dok sam bila trudna uz istovremeno povraćanje i brigu kako ću dalje u životu. Smirivala me i davala osjećaj da će mi doći fantastična budućnost iako izgleda sve crno.

5. MOJ JE ŽIVOT MOJA PJESMA – Nina Badrić, Maya Sar, Aleksandra Radović i Karolina Gočeva. Pjesma napisana za podizanje svijesti o raku grlića maternice ali može se primijeniti na bilo koju bolest ili izazov u životu. Meni je osvještavala koliko je zdravlje bitno i kako trebamo misliti na sebe prvenstveno.

6. I WILL SURVIVE – Gloria Gaynor. Moja pjesma poremećaju hranjenja i kao odgovor njegovoj jačini i negativnim utjecajima na mene, da me neće pobijediti. Ne mogu opisati koliko mi znači slušati je i danas.

7. LISTEN – Beyonce. Pjesma ljutnje. Slušala sam je kad mi je bilo dosta svega, kao neki moj glas revolta svijetu i poteškoćama i da sam jača od svega.

8.BRAND NEW ME – Alicia Keys. Davno sam je čula ali nekako sam je doživjela tek u zadnje vrijeme. Pjesma o promjenama, iznutra a time i izvana, koje se nekima neće svidjeti ali najbitnije je da se sebi sviđamo takve nove.

9. TILL I COLLAPSE – Eminem. Zadnja na popisu, nije neka “srcedrapajuća”, Eminem je ipak Eminem :)
Pomaže mi kada sam umorna da ostanem ustrajna i baš mi je nabrijavajuća!

Evo, to je moj popis. Ima, naravno, još jako puno dobrih pjesama koje mogu pomoći i biti iscjeljujuće, svatko će pronaći svoju. Ne sviđa se sve svakome, možda su nekome ove pjesme totalno bezveze i to je isto u redu.
Dokazano je da pjesme imaju veliki utjecaj na raspoloženje i to kako se osjećamo pa ne možemo pogriješiti slušajući što nam sjeda i čini da nam bude lakše i bolje se osjećamo! :)

Nije više važno

16 Lip

Pričam s prijateljicom danas na kavi. Pita me za posao, ukratko kažem što se novoga događa ali nasred priče samo odustanem:”Ma, nije mi to više važno!”
Dođemo kasnije na temu “oca mog djeteta”, isto spomenem neke zadnje razgovore i ponovim:”To mi sad nije više važno…”
Dotaknem se i kilograma odnosno skidanja istih pa opet napomenem:”To mi nekako nije više važno.“

I odjednom osvijestim svoje izgovorene riječi. Nije mi to više važno. Osvijestim svoj napredak, svoju promjenu fokusa, svoje sve bolje i bolje osjećanje u vlastitoj koži i svoje (ne)pridavanje (ne)bitnim stvarima. Promijenila sam se. Unazad 3,5 i 10 godina. Netko bi sad rekao – Pa svi se mijenjamo. Što je tu čudno? E pa ja bih rekla da se to treba uzimati s dozom promišljanja. I što uopće nekome znači promjena? Promjena izvana, kao narasla si, promijenila boju kose ili smršavila? Ili ona iznutra, nabolje ili nagore?

Mislim da svatko drugačije definira pojam promjene i što ona za njega predstavlja. Ja se osjećam kao da sam stalno na nekom putu. Kao da imam još svašta dokučiti i ciljam prema što boljem osjećaju unutar sebe. Valjda prema sreći. Ovime danas, vidim koliko sam se stepenica popela. Stvari koje stvarno jesu manje bitne, postaju mi nevažne. Opterećivanje vanjskim okolnostima, drugim ljudima, nezadovoljstvo sobom. Zalijevam se iznutra da bi blistala izvana! I svaki dan uspijevam više u tome!

Jer, doista nije važno… Nije bitno. Čudno mi je to, kao da te neke riječi govori druga osoba iz mene. Ali to sam stvarno ja, sada drugačija. I situacije za kojima sam gorila, sada su mi ništa. Ljudi za kojima sam plakala, izazivaju ravnodušnost. Lažne vrijednosti koje su izgledale tako stvarne. Poimanje sebe i obrasci koji su bili toliko jaki. Moguće je iako sam nekad mislila da nikad neće biti.

Može se ići nabolje. Nemoguće postati moguće. Nanovo se roditi, stvoriti drugi svijet. Promijeniti i unutrašnjost i vanjštinu. Malenim ali čvrstim koracima to pokazujem, puno sebi i pomalo drugima :)

Sa: http://andjinsvijet.blogspot.com/

Najveća zabluda tijekom oporavka

14 Lip

Ono što sam mislila da će se dogoditi kada ozdravim – jest da će cvjetati ruže i sijati duge i da će sve odjednom biti u redu. Da će se moj život odjednom posložiti kako treba jer je jedino poremećaj u njemu bio “uljez”. Pa kada nestane poremećaj, sve sjeda na svoje mjesto i sve je u redu. E pa nije bilo baš tako jednostavno.

Jer, to se nije dogodilo. Barem ne na način kako sam ja mislila. Ja sam željela dobiti sigurnost od života. A u puno trenutaka dobila sam upravo suprotno – sve više i više nesigurnosti i pogubljenosti. Izašla sam iz jednog kaosa i ušla u drugi. Pritom uopće ne znajući tko sam ja, kuda idem a pogotovo kako to otkriti. A najviše sam htjela da mi netko kaže, odluči umjesto mene tako da osjetim da će sve biti u redu. A nitko mi to nije mogao garantirati. Pa sam stajala sama i upašena i mislila se kako dalje. Čak mi je i nedostajalo da se prejedem i povratim ili zatupim gramima i gramima čokolade, samo da ne mislim ni o čem. Prestao me kontrolirati poremećaj a meni je trebala kontrola jer kontrola daje sigurnost.

To stanje pogubljenosti traje neko vrijeme. I poprilično je teško. Nit’ si tamo nit’ si ovamo. Pa si ti misli! Najteže mi je pao ostanak same sa sobom. Sjećam se jednom, svi su otišli u Bosnu. Ostala sam u kući sama samcata. Umjesto da uživam, čitam knjigu i gledam TV, ja sam plakala. Tako sam se rasplakala i bilo mi je preteško ostati sama sa sobom. Sa svojim mislima. Jer od uma radimo ili raj ili pakao. Meni je tad bio pakao.

No, to je prijelazno razdoblje. Teško je ali i neophodno jer nas puno nauči. O daljnjem životu i nama samima. Iako na trenutke izgleda jako grdo, čak puno puta i sam poremećaj izgleda bolje jer je bar poznato i sigurno mjesto, treba ustrajati i izgurati tu krizu. Jer se nakon nje vrlo vjerojatno nikad više ne vraćamo na staro stanje.

Ja danas uživam kad sam sama. I jedva čekam da svi opet odu u Bosnu! Jer sada više ne plačem, dapače – uživam i gledam TV:)

Knjige koje su mi pomogle pri oporavku

15 Svi

Navela bih nekoliko knjiga na koje sam naišla u samom početku i koje su mi puno značile, pogotovo u tim trenucima.

Prva od njih je bila knjiga Nede Dropulić – ANOREKSIJA (TEŽINA LJEPOTE). Njome sam vidjela da nisam sama u tome a bome ni luda, jer tada nisam poznavala nikoga s poremećajem. Bilo mi je puno lakše kad sam se mogla poistovjetiti s nekim stvarnim a pogotovo da je taj netko blizu, iz iste države, vidjeti da postoje i druga živa bića koja to prolaze, a ne samo stručni ljudi koji jedino pričaju o tome a “ne znaju kako je to”. Znam da sam si tada pomislila: “Hoću li ja ikada imati hrabrosti ovako ispričati svoju priču, kada sve to prođe?” Točno je opisala sve što sam i sama osjećala i beskrajno sam joj zahvalna na tome! Posudila sam bila u knjižnici, ne sjećam se kako sam čula za nju.

Druga, koju sam čitala iznova i iznova je knjiga dr.Tatjane Škoro – TAJNA BULIMIJE. Objašnjeno sa stručne strane a opet primjerima, kronološki kako se poremećaj razvija , zašto se razvija i što se točno događa u tijelu i mozgu. Pri kraju je detaljan plan kako si sam pomoći uz okviran savjet kako se otprilike cjeloživotno hraniti, bez dijeta, gladovanja i previše šećera. Sjećam se da sam si dijelove knjige doslovno pisala u bilježnicu i iznova čitala i pokušavala sve povezati, zašto, kako, otkud i sl. Isto bila posuđena u knjižnici, mislim da sam slučajno nabasala na nju kada sam pitala za knjige o poremećajima prehrane.

Također, kasnije sam naletjela i na knjigu POLUPANI LONČIĆI od Jasne Šurine. Detaljno opisani dani bulimije, u kojima sam se također i više nego pronašla. Taj kaos u glavi, isti dan svaki dan, jedan izolirani svijet koji se ne poklapa s vanjskim i stalno skrivanje… Tolike muke. Rečenica koja mi se urezala iz te knjige u glavu je da je hrana samo hrana, samo to. Spomenuta pred kraj knjige. To se stvarno može reći kada si već daleko odmakao od tog začaranog kruga i meni simbolizira ogromno ako ne i konačno ozdravljenje. Velika lakoća i sloboda prođe tijelom kada se to osjeti. Isto posuđena u knjižnici.

Ove tri su vezane uz poremećaj, nisam baš neku stručnu literaturu čitala. Jednom sam jednu pokušala, ne sjećam se naziva ali sam odmah odustala. Sve mi je to bilo suhoparno i nije me zanimalo. Kasnije sam čitala knjigu LOUISE HAYKAKO ISCIJELITI DUH I TIJELO. Već sam dotad čula da sve kreće od misli pa sam krenula istraživati u tom smjeru. Ova je bila prijateljičina.

Također, čitala sam knjigu Ane Bučević – U VORTEXU OSTVARENIH ŽELJA. Također iz knjižnice. Gledala sam i njena videa intenzivno i pokušala shvatiti i primjenjivati navedeno. Uvidjela sam da mi svjesnim biranjem misli odnosno boljim raspoloženjem bez obzira na okolnosti, tijelo traži manje slatkog (meni izazov u zadnje vrijeme) i manje hrane. Jednostavno se potreba smanjila, šećer mi više ne nadoknađuje druge potrebe.

Smatram da su knjige jedan dio oporavka. Ja sam išla na psihoterapiju, doktoru koji mi je slagao jelovnik ali i proučavala sve sama. Nije da nisam doktoru ili psihologu vjerovala ali morala sam si sama to sve pokopčati, posložiti u glavi da sve ima smisla. I bila sam mirnija kada sam uvidjela da i terapeut i Tatjana Škoro i Ana Bučević koja priča o zakonu privlačenja – govore isto samo na druge načine.