. . . .

UMANJIVANJE TEŽINE POREMEĆAJA

02 Vel

Shvatih danas, preko 3 godine od početka oporavka, da i dalje umanjujem težinu poremećaja. Odjednom sam osvijestila da stvarno umanjujem problem koji sam imala, čak i danas kada sam toliko daleko od njega i kad puno znam o poremećajima prehrane.
Kao da nikad nisam bila “dovoljno dobro bolesna” – u negativnom kontekstu. Kao da sam trebala biti u još gorem stanju da bi to bilo vjerodostojno. Kojeg li paradoksa! Nisam se dugo izgladnjivala, od povraćanja nisam imala fizičke posljedice a i sa viškom kilograma ok živim. Nikada nisam bila hospitalizirana (iako sam se nekoliko puta sama htjela prijaviti), ništa nije bilo izvana vidljivo niti su ljudi primijetili. Cijelo vrijeme imam neki dojam da moje faze nisu dovoljno vrijedne spomena jer nisam bila preduboko zaglibila.

Čitala sam ja i slušala kako cure misle i govore da im nije ništa. Da to nije bolest. I neodobravala to jer znam što sve stoji iza. Ali evo, samu me dočeka spoznaja.

Ostala sam šokirana kada mi se to iskristaliziralo u glavi! Znači, više od 10 godina muke, patnje i popravljanja života da bi s druge strane mislila da eto nije to bilo toliko strašno. Jer ima i bolesnijih. Ima ih koji umiru, kojima kosa ispada i izgube menstruaciju ili pak kojima kilogrami utječu na uobičajene životne funkcije. Nisam bila nijedna od njih.

Nakon što sam ovo shvatila, prvo sam se bila rastužila. Bilo mi je žao same sebe. Što sam bila (i dalje sam) toliko kruta prema sebi, toliko stroga i ozbiljna. Toliko gledajući na svijet crno bijelo, idući na sve ili ništa. Ili je jedno ili drugo. Nema sredine i između.

Eto koliko poremećaj može biti jak! Koliko je glasan i uporan da, i godinama nakon što si bolje, i dalje pronađeš njegove tragove.

Dovoljno je. I previše. Ljudi idu doktorima i piju tablete i za manje krize. Dovoljno smo bolesne i zaglibile i vjerodostojne i samo je sreća da nismo dotaknule veće dno. Jer dno je ionako dno. Ne mora biti po život opasno dno da bi se osvijestile. Iskrivljena psiha je već dovoljan pakao. A ispunjen i život pun ljubavi i dobrih osjećaja je imperativ i ne smijemo pristati na ništa manje od toga!

Život je proces. Treba uživati u putovanju kao takvom. Ima i sredina i ništa nije crno – bijelo. Eto, moj sin je recimo mulat :)
I najdivnije između na svijetu!

VJERUJ U SEBE

06 Sij

Vjeruj u sebe
i kad drugi neće.

Vjeruj u sebe
i kad sve se sporo kreće.

Vjeruj u sebe
i kad je crnilo na vidiku.

Vjeruj u sebe
i vidi širu sliku.

Vjeruj u sebe
i puno sebe cijeni.

Vjeruj u sebe
jer sve što si učinila vrijedi.

Vjeruj u sebe
i puno sebe brani.

Vjeruj u sebe jer dolaze bolji dani!

<3

Tko sam ja da si sudim

06 Sij

Jesmo li sami birali svoje bolesti? Jesmo li sami birali svoje nedaće, poremećaje i demone? Da jesmo, zašto se onda borimo protiv njih?

Ja sebi više ne sudim. Ne krivim se, ne želim se vraćati u prošlost i ne osjećam grižnju savjesti. Bilo tko, da je išao mojim stazama, došao bi na moje mjesto. I ja na tuđe da sam išla tuđim. Ne kaže se bezveze – probaj hodati mojim cipelama.

Svi čeznemo za sretnim životom. Ispunjenim, životom u ljubavi. Iako se često ponašamo upravo suprotno.

Ne sudimo si strogo. Ne sudimo si uopće. Jer, nemamo si što suditi. U svakom trenutku smo radili najbolje što smo znali. Ne živimo ni u prošlosti. Možemo je samo posjetiti da bi uzeli koju lekciju iz nje. Ništa više. Vrijeme je ionako relativan pojam. I ne gubimo. Stvarno ništa ne gubimo u životu i sve još stignemo.

Prema drugima možemo biti blagi. Prijateljici možemo reći da si oprosti ili da je uradila najbolje što je znala. I da će biti bolje. I to stvarno i mislimo. Recimo to i sebi. Budimo si najbolja prijateljica koja će se zagrliti i reći – nije najgore na svijetu, proći će.

<3

Da, moguće je!

02 Ruj

DA, MOGUĆE JE…

nemati potrebu za povraćanjem.
Nemati potrebu za prejedanjem.
Nemati potrebu za gladovanjem.
Ne biti ovisan.
Ne osjećati se debelo.
Ne željeti povratiti.
Ne željeti pojesiti svu hranu na svijetu.
Željeti nahraniti svoje tijelo.
Osjetiti kada si sit.
Osjetiti kada si gladan.
Ne povezivati hranu i emocije.
Jesti samo da se zasitiš.
Ne željeti slatko.
Pojesti malo slatkog i da ti je previše.
I dalje pojesti veliku čokoladu i ne osjećati se loše.
Imati 90 kg i biti si super.
Imati 60 kg i osjećati se najjadnije.
Uživati na feštama i druženjima.
Nemati stalni fokus na hranu.
Promijeniti odnose.
Popraviti odnose.
Proživljavati sve emocije bez utaživanja ih hranom.
Osjetiti sve emocije.
Cijeniti sebe.
Pronaći sebe.
Uživati.
Imati volju za životom.
Promijeniti život.
I da sve izgleda totalno drugačije nego prije!
Da, moguće je…
ne biti u poremećaju.
Živjeti normalnim životom.

Jer, sama sam sve to posvjedočila sebi!
I da – stvarno je moguće :)