. . . .

Odnos prema sebi

25 Ruj

Jedna od klju?nih stvari u oporavku od svake vrste psihi?kog bola je razvijanje njeguju?eg i blagog odnosa prema sebi. Kako ga razviti? Od kuda dolazi? Ako volimo sebe, zna?i li to da smo sebi?ni? ?emu nam to uop?e služi? Vjerujem da se smo si svi postavljali ta pitanja nekad kad smo se prvi put susreli sa idejom da je voljeti sebe nešto veoma važno za naše psihi?ko zdravlje. Pokušat ?u odgovoriti na neka od ovih pitanja vode?i se svojim znanjem i iskustvom.

Ljudska li?nost velikim se dijelom oblikuje odrastanjem i iskustvima kroz koja prolazimo. Jedan dio li?nosti dobivamo genetski i biološki. Pa su tako neka djeca ve? u veoma ranoj dobi mirnija, neka bu?nija, neka traže uzbu?enje u svijetu oko sebe, neka su povu?ena. U ranom djetinjstvu jasna je neka naša prirodna sklonost doživljavanju svijeta i sebe, ali ?ak i tada je utjecaj naše okoline ve? veoma jak. Pa tako neka djeca od samog po?etka doživljavaju prihva?anje, ljubav i podršku te takav odnos okoline prema njima dovodi do toga da svijet vide sigurnim mjestom, a sebe kao bi?em vrijednim ljubavi i poštovanja. Ukoliko se od rane dobi suo?avamo sa stresom, nesigurnosti, neizvjesnosti ili odbacivanjem od svoje okoline, tada možemo zaklju?iti da je svijet opasno mjesto, a mi sami smo veoma mali i ne možemo se nositi s njim. Kako okolina utje?e na to kako doživljavamo sebe i svijet uistinu je široka tema i ovo je samo jedan veoma kratak prikaz tog složenog odnosa.

Ukoliko promatrate vrlo malu djecu koja odrastaju u prosje?no dobroj okolini, ?esto ?ete vidjeti da su jako uvjerena u svoje sposobnosti. Sebe cijene i vole i spremni su boriti se za svoje potrebe i želje i to veoma jasno pokazuju svijetu. Me?utim, neki od nas dobiju poruku da su naše želje neprimjerene, da su naši osje?aji prenaglašeni i da bismo ih trebali potiskivati, da ono što jesmo nije dobro i da se moramo prilagoditi i to ?esto na na?in koji se ne usmjerava na neko naše neprimjereno ponašanje nego na nas kao cjelovitu osobu. Primjerice, netko nam kaže:„Kako si glupa“ kada nešto ne napravimo onako kako ta osoba misli da bismo trebali. Malo dijete još nema razvijen kapacitet za shva?anje da ono što je ?ulo nije apsolutna istina, ve? tome vjeruje i to ugra?uje u svoju sliku sebe. Nakon mnogo takvih komentara i odbacivaju?ih ponašanja okoline, osoba može zaklju?iti da ne vrijedi jednako kao drugi, da je glupa, ružna ili bilo što drugo loše. Isto tako, ukoliko osoba doživljava idealiziranje od strane svoje okoline, primjerice „Ti si savršena“ ili „Najbolja si od svih“ tada negdje u sebi zaklju?uje da nema pravo na pogrešku i da mora u?initi sve da sa?uva tu sliku koju okolina ima o njoj i razvija bolni perfekcionizam i nezadovoljstvo sobom o ?emu ?u više pisati neki drugi put.

Kod ve?ine djece golemi pad samopoštovanja doga?a se polaskom u osnovnu školu jer tada prirodnim razvojem naših kognitivnih sposobnosti gubimo ideju da smo svemo?ni. Ta ideja nas je do tada štitila od ?injenice da smo jako malena i ovisna bi?a. Od okoline dobivamo puno novih zahtjeva i o?ekivanja. Po prvi put nas neko procjenjuje i, nažalost, kod velikog broja djece, osje?aj vlastite vrijednosti po?inje se vezivati za ocjene koje dobivaju u školi. U tom životnom razdoblju klju?na je uloga roditelja i u?itelja koji svojim reakcijama na niže ocjene, neuspjehe i pogreške mogu djetetu dati do znanja da su pogreške u redu, da su o?ekivane na putu u?enja i da je važno znanje i ovladavanje zadatkom, a ne samo neki vanjski cilj te na taj na?in poticati motivaciju djeteta da se nastavi truditi, i slati poruku da je ono kao takvo dobro, ali da neko ponašanje nije bilo u redu ili nije vodilo željenom cilju.

Novi pad samopoštovanja doga?a se u adolescenciji kada vršnjaci i okolina postaju posebno važni i kada gradimo vlastiti identitet te prvi put uistinu biramo smjer kojim ?emo krenuti (srednja škola, fakultet, zaposlenje). Pad je nažalost zna?ajno ve?i za djevojke. Objašnjenje te ?injenice još nije u potpunosti poznato, no povezuje se s zapadnja?kim nerealnim idealima ženske ljepote i generalno podre?enom i manje cijenjenom položaju žena u ve?ini društava.

„Tko sam zapravo ja?“ Odgovor na to pitanje pronalazimo u adolescenciji, kada polako postajemo odvojena i samostalna ljudska bi?a. Svatko od nas, bio toga svjestan, ili ne, ima neki pojam o sebi. Pojam o sebi je ono što nam omogu?uje lakše snalaženje u svom životu, pomaže nam da sami sebi objasnimo svoje prošlo i sadašnje ponašanje, i da lakše predvidimo kako bismo se mogli ponašati u budu?nosti. Znanje o sebi je doslovno to; sve ono što znamo o sebi. To su naše fizi?ke osobine, i mjerljive karakteristike, naše osobine li?nosti, naša znanja, ali i vrijednosti koje imamo, naši moralni standardi, naši interesi, ponašanje prema drugima, ukusi…sve ono što nas definira i ?ega smo o sebi u nekom trenutku svjesni. Pojam o sebi nije samo sve što smo ikada u?inili, sve što znamo o sebi, sve što znamo o svojim vještinama i sposobnostima, nego su to i sva o?ekivanja koja imamo od sebe, a i na?in na koji sebi pridajemo vrijednost.

O?ekivanja od sebe nešto su s ?ime mnoge osobe koje pate od poreme?aja hranjenja imaju velikih problema. Kao što imamo znanje o onome tko mi jesmo, isto tako imamo i neko znanje o onome što bismo mogli biti. To su ta naša o?ekivanja, koja nažalost ?esto iska?u iz okvira stvarnosti i stvaraju nam bol. Ako o sebi znam da sam ostvarila svoje nade i želje ili radim na tome, ako sam svjesna svojih sposobnosti i vrlina i ako se to poklapa s onim što o?ekujem od sebe i što smatram da drugi o?ekuju, tada sam uistinu mirna i sretna i zadovoljno živim svoj ispunjeni život.

Me?utim, ako se moja o?ekivanja od sebe ili ono što mislim da okolina o?ekuje, jako razlikuje od onog što mislim da ja trenuta?no jesam, tada ?u biti u strahu, osje?at ?u tjeskobu i neugodu. Primjerice, ako od sebe o?ekujem da imam isklju?ivo odli?ne ocjene u školi ili na fakultetu i to poistovje?ujem s mjerom vlastite vrijednosti kao osobe, a trenuta?no imam manje od toga, osje?at ?u nezadovoljstvo, strah, želju da to promijenim i radim još više, te strah od budu?ih ocjenjivanja jer svako ocjenjivanje nosi sa sobom mogu?nost da sebe doživim posve bezvrijednom. Isto se može preto?iti u pojmove vezane za hranu i tijelo. Ako netko o?ekuje od sebe da zadovolji neke kriterije ljepote ili težine koje si je zadao, sve što ide van tih (iracionalnih) okvira, stvarat ?e mu veoma neugodne osje?aje koje ?e htjeti izbje?i – ?esto veoma destruktivnim ponašanjem prema svom tijelu.

Ako osje?amo nesklad onoga što smatramo da bismo mogli biti i onoga što jesmo, možemo osje?ati veliku motivaciju da se vratimo u ravnotežu. Me?utim ako je ono što o?ekujemo od sebe nerealno i daleko iznad ostvarivog, bit ?emo kroni?no nezadovoljni, razo?arani i sramit ?emo se sami sebe. Ideali koje sami sebi postavljamo ?esto su nedostižni i nerealni, primjerice: biti savršen, biti uvijek sretan, biti najbolji, da nas svi vole. Ukoliko zamislim da je „Idealna ja“ ona koja ?e osvojiti dvije Nobelove nagrade, i niti jedna druga, imat ?u ozbiljnih problema u pojmu o sebi i stalno ?u razo?aravati samu sebe. Naravno, ovo je karikirani prikaz, ali možda i ne toliko. Mnogi od nas postavljaju svom tijelu te neke nerealne zahtjeve da u?e u kalup koji mu nipošto nije namijenjen. Fizi?ki dio našeg pojma o sebi onda se jako razlikuje od tog istinski nedostižnog i nezdravog ideala i ispunja nas neugodom i nesre?om.

Rješenje nikada nije dosti?i taj iracionalni ideal, koji smo stekli iz tko zna kojih razloga, nego ideal prilagoditi onome što ve? jesmo i biti zadovoljni u svojoj koži. Umjesto da nam ideal bude u?i u neki premaleni par hla?a iz osnovne ili srednje škole, naš novi ideal može biti osje?ati se dobro u svom tijelu, ne biti bolesna, imati menstruaciju, mo?i se kretati bez boli i napora, ili jednostavno prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo jest, sa svim manama, bolima i nesavršenstvima. Ljudi ?esto misle da ako prihvate svoje tijelo takvo kakvo je, tada odustaju od sebe i krenut ?e s prejedanjem i nezdravim životom. To ne zna?i to. Prihvatiti sebe zna?i pružiti sebi podršku, a možda ?ak i ljubav ako nam je to mogu?e. Zna?i prema tijelu se odnositi s poštovanjem i ljubavlju, ispunjati njegove potrebe, davati mu ono što želi za zdrav život – dovoljno kvalitetne hrane, ugodu kretanja na zabavne na?ine i odmor.

Kada sami sebe definiramo, ?esto ?emo se koristiti razli?itim pozitivnim i negativnim pridjevima. Skup svih tih pozitivnih i negativnih osje?aja koje imamo prema sebi može se nazvati samopoštovanjem. Ono je uistinu subjektivno i ima jako malo veze sa nekim objektivnim karakteristikama naših života. Ima jako mnogo ljudi koji su iznimno uspješni u onome što njihovo društvo visoko vrednuje, ali oni sami sebe doživljavaju bezvrijednima, ne smatraju da imaju pravo na sre?u, ljubav i poštovanje, to jest, nedostaje im bazi?ni osje?aj vlastite vrijednosti te se boje izraziti svoje pravo mišljenje i osje?aje. Bazi?ni osje?aj vlastite vrijednosti zapravo je mjerilo toga koliko smo u stanju prihvatiti sebe baš takvima kakvi jesmo, sa svim manama, vrlinama, pogreškama i uspjesima, u cijelosti, i biti svjesni da takvi kakvi jesmo, vrijedimo kao ljudska bi?a.

Mnogi stru?njaci koji se bave mentalnim zdravljem upravo samopoštovanje smatraju klju?nim faktorom u nastanku brojnih psihi?kih problema i daju mu izuzetno visoku važnost. Samopoštovanje, odnosno osje?aji koje imamo prema sebi, imaju utjecaj na cijeli naš život, na baš sve njegove aspekte. Kako se ponašamo prema drugima, o ?emu razgovaramo, kako reagiramo na tu?e ponašanje, kako biramo i donosimo odluke, koliko nas zadovoljavaju naši rezultati, na sve to, i još mnogo toga, utje?e naše samopoštovanje.

Osobe koje imaju nizak osje?aj vlastite vrijednosti ?esto se boje izraziti svoje mišljenje, mogu misliti da su neprivla?ni, da ih ljudi ne vole, da su drugima dosadni i naporni, da ih nitko ne želi slušati, da mnogo toga moraju napraviti iako to ne žele, da nikada ne?e ispuniti tu?a o?ekivanja, da svijet nije pravedan, da su drugi protiv njih. Oni mogu željeti izgledati i biti poput nekog drugog zato što smatraju da ono što jesu sami po sebi nikako nije dobro niti dovoljno.

Mnogi ljudi koji imaju nisko samopoštovanje godinama trpe negativne obrasce razmišljanja. Neki se toliko naviknu na to da im je sama ideja „ljubavi prema sebi“ upravo nezamisliva. Svaki dan trpe torturu svog vlastitog negativnog dijela uma koji im govori da nisu dovoljno dobri. Kako do?e do toga? Nitko nije kriv za to što osoba razvije nisko samopoštovanje, to se dogodi zbog kompleksnog spleta okolnosti; utjecaja kulture, škole, roditelja, okoline, vršnjaka…nažalost ne postoji jedan uzrok kojeg je mogu?e otkloniti, pa da se vrati naš uro?eni osje?aj vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi, ono što smo imali kao mala razigrana djeca.

Ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo ispravili pogreške naše okoline ili pogrešne zaklju?ke koje smo donijeli kad smo bili mali. Možemo jedino promijeniti svoje razmišljanje i ponašanje upravo sada. Ja vjerujem da ljudi imaju slobodnu volju i da mogu promijeniti svoje misli. Ve? sam pisala o tome, no pisat ?u i dalje. Misli su putovi u našem mozgu. Onaj kojim ?esto idemo, bit ?e ?vrst i stabilan. Mi imamo sposobnost razmišljati i druga?ije. Mislim da kada jednom osvijestimo sve te loše osje?aje koje imamo prema samima sebi, možemo to i promijeniti.

Kako?
Ne?u vas zavaravati pa re?i da je lako. Možemo potražiti pomo? psihoterapeuta, i to je svakako odli?an korak, a postoje i brojne stvari koje možemo ?initi svakodnevno, sami. Možemo pokušati biti iskreni. To je tema kojoj želim posvetiti cijelu jednu kolumnu, ali želim i ovdje naglasiti koliko je važno svojim mislima dati glas. Kad nas netko tko nas voli pita kako smo, ne moramo automatski odgovoriti „Dobro“, ?ak i kad se osje?amo loše. Ne moramo pokušavati svoje interese prilagoditi drugima. Možemo re?i što nam se svi?a, a što ne. Izraziti svoje neslaganje ako nam nešto ne odgovara. Poštovati sebe. Zamisliti da smo sami sebi najbolji prijatelj kojeg možemo zamisliti i pružiti sebi podršku kad nam je teško.

Kada se zateknemo u negativnom razmišljanju, možemo uo?iti da smo ušli u taj tok i prepoznati što se doga?a s nama. Osluhniti kako se osje?amo i pokušati otkriti ?iji su to glasovi koje ?ujemo. Naš negativni glas zapravo nije naš pravi glas. On je skup svih kritika, odbacivanja i boli koje smo doživjeli u svom životu i on nas zapravo pokušava sa?uvati od budu?ih povreda tako što nas preventivno obeshrabruje i sprje?ava da probamo raditi neke nove stvari. On je zapravo ranjeni i bolni dio nas kojeg ne treba mrziti i odbaciti, nego ga pokušati prihvatiti i podsjetiti se da tom glasu treba pomo? i da on nije u pravu, nego na jedan iskrivljeni na?in pokušava sprije?iti bol. Možemo mu re?i da više nismo malo dijete te da se možemo brinuti o sebi. Nije nam više potrebna njegova zaštita.

Kritiziraju?e i negativne misli možemo nadopuniti nekim drugim mislima. Primjerice: „Nisam završila sve zadatke koje sam zamislila za danas, užasna sam. Lijena. Odvratna.“ možemo zamijeniti sa „Dala sam sve od sebe. U?inila sam što sam u ovom trenutku mogla. Na sigurnom sam. Ja sam ?ovjek i imam pravo biti ?ovjek. Ne moram biti savršena.“ Makar se ?ine kao prazne rije?i, ako ih dovoljno puta ponovite, i pokušate što ?eš?e na taj na?in voditi dijalog sa svojim negativnim glasom, i budete u tome uporni, vaš mozak ?e vas slijediti. Nije to nešto što se doga?a brzo, ali ako smo uporni, možemo promijeniti to kako se osje?amo prema sebi. Naravno, ponekad je teže primjenjivati ovakav na?in razgovaranja sa sobom, pogotovo kada smo iscrpljeni, umorni, nervozni i pod stresom. Važno je da ?ak i tada pokušamo sebi dati dopuštenje za te osje?aje i budemo blagi prema sebi.

Možemo prona?i druge ideale, smanjiti svoja o?ekivanja, i pokušati, barem na kratko, živjeti u sadašnjem trenutku i osje?ati zadovoljstvo samim svojim postojanjem. Ukoliko vam to paše, možete si na zrcalo si nalijepiti neku fotografiju s lijepom porukom (na našem Facebooku ih ima puno) kako bi to bilo prvo što vidite kad se pogledate u ogledalo i kako bi vas podsjetilo na to da ste lijepi i vrijedni takvi kakvi jeste. Potrebni su nam ti podsjetnici, te male lijepe stvari koje ?inimo za sebe.

Postoji mnogo toga što možemo u?initi kako bismo upoznali i zavoljeli sebe. Mislim da je prva stvar donijeti tu odluku i pokušati. Mnogi ljudi misle da bi odmah trebali mo?i voljeti sebe. Jako je teško ostvariti tako visok cilj u kratkom vremenu. To može biti generalni dugoro?ni cilj. Cilj koji je mnogo dostižniji i dugoro?no održiviji jest prihvatiti sebe. Ne moramo se ludo voljeti niti misliti da smo najbolji. Naprotiv, uvjeravanje sebe da smo super i najbolji kada zapravo osje?amo mržnju prema sebi ?esto vodi potpuno druga?ijem efektu, možemo se osje?ati još gore jer u tom trenu ne vjerujemo tome što si govorimo, lažemo sami sebi i zavaravamo se.

Samo ponavljanje pozitivnih re?enica ne?e donijeti ništa ukoliko u njih ne vjerujemo. Zato je dobro pokušati sebi re?i nešto umjerenije i više puno prihva?anja nas takvih kakvi jesmo. Možemo si re?i: „Sada mi je loše. Loše se osje?am. Nisam zadovoljna sobom. U redu je. Taj osje?aj je privremen. Osje?aji su prolazni. Mogu sebi pomo?i. Mogu nazvati nekog. Mogu raditi nešto ugodno. Smijem se isplakati. Smije mi biti teško. Ja sam ljudsko bi?e i imam pravo na pogrešku.“

Ne moramo biti super. Ne moramo biti najbolji. Ali možemo sebe prihvatiti baš takve, kao nesavršena ljudska bi?a, koja su vrijedna. Ljubav ?e do?i kasnije, s vremenom, kada sebe po?nemo prihva?ati i pružati sebi ono što nismo dobili od drugih ljudi i od svoje okoline. Kada smo sami sebi izvor podrške, ohrabrenja i prijateljstva, tada smo zaista slobodni.

A što s tijelom?

09 Tra

Danas želim pri?ati o odnosu prema tijelu. Ve? sam naglašavala važnosti tjelesnog oporavka te odabir dobrog i suosje?ajnog lije?nika. Bitno je uspostaviti biološku ravnotežu kojom tijelo držimo van životne opasnosti. Na samom po?etku želim naglasiti da ništa što ja kažem ili napišem ne može zamijeniti savjet dobrog lije?nika kojem se oboljela osoba u svakom slu?aju mora obratiti kako bi utvrdila koliku je i kakvu štetu poreme?aj uzrokovao njenom tijelu. Ukoliko nemate lije?nika koji razumije vaš problem, potražite nekog drugog. Imate pravo raspitati se i tražiti sve dok ne budete zadovoljni odnosom s lije?nikom primarne zdravstvene zaštite i specijalistima. To uvelike olakšava proces tjelesnog oporavka. Ne zaslužujete osude niti da vas netko posramljuje zbog vaših teško?a. Vi ste klijenti i lije?nici su tu zbog vas, ne zbog sebe. Znam da iskustva ponekad govore suprotno ovoj tvrdnji, no ona je uistinu istinita. Imate pravo izabrati stru?njaka koji ?e biti dobar prema vama kao osobi i koji vas ne?e osu?ivati. Takvi stru?njaci postoje, samo ih treba prona?i. Znam da nije lako, ali posve je mogu?e, samo ne treba odustati.

Tjelesni oporavak, barem u nekoj mjeri, uvjet je za po?etak psihi?kog oporavka. Naš mozak je organ koj najviše ovisi o unosu hrane i strahovito je osjetljiv na promjene u obrascima hranjenja. Svatko tko je nekada bio malo duže gladan zna da postajemo ljuti, nervozni, dekoncentrirani ?ak i kad smo kratko vrijeme gladni ili si branimo jesti neku skupinu hrane. Kada pokušamo ne razmišljati o nekim vrstama hrane i branimo si neke namirnice, zapravo cijelo vrijeme mislimo samo o njima i ?eznemo za onim što nam je zabranjeno. To je posve normalno jer na taj na?in funkcioniraju naše misli. Kada si kažete da na nešto ne smijete misliti ili da nešto ne smijete jesti, vaš mozak aktivno pretražuje vaše misli ?itavo vrijeme kako bi otkrio postoji li u njima zabranjena misao kako bi je onda mogao izbaciti. Naravno, to se ne može dogoditi jer je ta misao ?itavo vrijeme zapravo aktivna dok je tražimo da bismo je maknuli.

Naš mozak je najve?i potroša? energije koju unosimo i snažno reagira na njezin nedostatak ili na promjene u njezinoj razini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata provedeno je jedno zanimljivo istraživanje tjelesnih i psihi?kih posljedica izgladnjivanja. Radilo se o potpuno psihi?ki i fizi?ki zdravim ljudima koji su pristali sudjelovati u istraživanju u kojem ?e jesti veoma male koli?ine hrane kroz šest mjeseci. Istraživanje je poznato kao Minnesotta studija izgladnjivanja, a cilj je bio odrediti psihološke i fiziološke posljedice intenzivnog i duga?kog izgladnjivanja te postupnog oporavka. Ispitanici su nakon izgladnjivanja imali na?in razmišljanja tipi?an za osobe koje imaju poreme?aje hranjenja (preokupiranost hranom, vaganje, mjerenje) iako prije toga nisu imali nikakve simptome. Dakle, sam ?in izgladnjivanja doveo je do razvoja opsesivnog razmišljanja i misaonih obrazaca koji se pronalaze kod oboljelih od poreme?aja hranjenja što daje snažnu potporu tvrdnji da je tjelesni oporavak na po?etku lije?enja jako važan jer sam ve? ?in gladovanja i smanjenog unosa energije doprinosi razvoju i održavanju poreme?aja. Naravno, bitno je pokušati u?initi sve da oporavak tijela bude što bezbolniji i lakši za osobe koje su u procesu lije?enja. Zbog toga je važno u tom procesu imati uz sebe psihološku podršku stru?njaka, no ovdje naglašavam da ona na po?etku nije dovoljna ve? je potrebno i lije?enje tijela, to jest tjelesni oporavak.

Mozak osobe koja pati od poreme?aja hranjenja jako je promijenjen dugotrajnim gladovanjem koje na neki na?in osobu lišava njezine prave osobnosti. Mnogi psiholozi i psihoterapeuti postavit ?e lije?enje tjelesnih posljedica kao uvjet psihi?kog oporavka. Ukoliko osoba trenutno ne prima medicinsku pomo?, važno je da terapeut naglasi da treba krenuti na lije?enje tjelesnog dijela kako bi se moglo raditi na misaonom i psihološkom dijelu. Naime, kako bi se misli mijenjale, važno je da osoba ima dobro funkcioniraju?i mozak, a mozak koji je dugo vremena izložen neravnoteži ili nedostatku energije nažalost to nije. Osobe koje pate od poreme?aja hranjenja ili su iz nekih drugih razloga dugotrajno pothranjene ?esto primje?uju veliku me?usobnu sli?nost u obrascima razmišljanja i ponašanja; to nije ?udno jer su njihovi živ?ani sustavi, a posebno mozak, na sli?an na?in zahva?eni nedostatkom nutrijenata i energije te prava li?nost pojedinca postaje skrivena ispod li?nosti kojom dominira poreme?aj hranjenja. Jako je važno dobiti adekvatnu medicinsku skrb kako bi se tijelo oporavilo i, uz psihološku podršku, prava li?nost pojedinca došla na površinu.

Vratiti se na svoju normalnu težinu oboljelima od poreme?aja hranjenja je psihi?ki jako teško. Ponekad se ?ini da je lakše okrenuti se svojim opsesivnim mislima i ponašanjima, nego u?initi ono što je davno prestalno biti najprirodnije i najjednostavnije, a to je jednostavno „normalno jesti“. Što zapravo zna?i normalno jesti? Ukoliko odgovor potražite u ?asopisima, knjigama i na internetu dobit ?ete bezbrojne, kontradiktorne, a ?esto i vrlo neto?ne informacije. Gdje potražiti odgovor? ?ak i lije?nici ?esto nisu sigurni koja je težina za osobu koja je patila od poreme?aja hranjenja optimalna. Zna se dogoditi da oboljelima zadaju zadatak da postignu minimalnu težinu s obzirom na visinu, a ta minimalna težina je zapravo ?esto daleko od one koja je dobra za osobu te se osoba onda fiksira na taj broj i smatra se debelom ukoliko ga prije?e što naravno nema veze s istinom.

Ljudi se jako razlikuju s obzirom na svoju gra?u i genetiku te zbog toga postoji raspon normalne težine, a ne samo jedan broj koji treba zadovoljiti. Dobra težina je ona na kojoj svi tjelesni sustavi pojedinca dobro funkcioniraju, osoba je zdrava i otporna, može se kretati bez teško?a. Nije važno na kojem to?no broju se to ostvaruje, pa bio taj broj i ve?i od neke težine prije poreme?aja i van nekog raspona u kojem se smješta indeks tjelesne težine za tu visinu. Za žene je to ?esto povezano s težinom na kojoj imaju redovitu menstruaciju, no neke žene prirodno nemaju redovite menstruacije nevezano s poreme?ajem hranjenja, a kod nekih osoba se doga?a da nikada ne izgube menstruaciju unato? velikoj pothranjenosti tako da taj kriterij nije u svim slu?ajevima primjenjiv. Povratak menstruacije svakako zna?i da je osoba na dobrom putu tjelesnog oporavka, a njezin gubitak je uvijek golemi znak upozorenja da nešto nije u redu.

Nutricionistica Maja Žanko sa specijalizacijom na podru?ju poreme?aja hranjenja održala je predavanje u Centru BEA na temu dobre i loše hrane. Bilo mi je jako lijepo ?uti od jedne tako visoko specijalizirane osobe potvrdu onoga o ?emu ve? dugo razmišljam, u?im i pri?am. Naime, ona je rekla da zapravo hrana nema moralnu vrijednost kao „dobra“ ili „loša“. Hrana može biti ve?e nutritivne vrijednosti, no to ne zna?i da ne smijemo jesti hranu manje nutritivne vrijednosti, naprotiv, našu prehranu odre?uje stanje našeg tijela, društvo u kojem živimo i naši psihološki procesi kao što su emocije i prethodna životna iskustva. Nema ništa lošeg u tome da jedemo neki kola? jer nas podsje?a na djetinjstvo i jer se pri tome lijepo osje?amo.
Isto tako, nutricionistica je naglasila da nema smisla ?esto se vagati; naime, promjene koje vaganjem na svakodnevnoj bazi uo?avamo zapravo su promjene u koli?ini vode i drugih tvari u našem tijelu, a ne promjene u našoj masi. Pravu promjenu može se uo?iti tek kroz mjesec dana i zbog toga nema smisla mu?iti se pre?estim vaganjem.

Smatram da je vaganje op?enito veoma problemati?no, pogotovo na po?etku oporavka. Svaki dobitak na težini oboljeloj osobi može biti iznimno uznemiravaju?, pa ?ak i kada se radi samo o prolaznoj promjeni. Mislim da bi bilo bolje ne vagati se na po?etku, ili se vagati kod psihoterapeuta kako bi osoba odmah mogla dobiti psihološku podršku i raditi na nošenju s dobivanjem na težini. Svakako mislim da je dobro u sebi izgraditi snagu da nam taj broj na vagi više ništa ne zna?i i da nam je svejedno, no vjerujem da je to osobama koje pate od poreme?aja hranjenja jako teško, pogotovo na po?etku, ali može biti i kasnije kroz lije?enje. Mislim da je to svakako cilj kojem treba težiti, prihvatiti broj na vagi kao pokazatelj našeg odnosa s zemljinom gravitacijom, a ne kao pokazatelj naše vrijednosti kao ljudskih bi?a. Podatak o našoj masi zapravo nam ne govori puno. Važu?i se ne možemo otkriti kakvog smo zdravlja, kakve smo osobe, koliko vrijedimo, što znamo.

Kako znati koja je težina dobra za nas, kada se odlu?imo na tjelesni oporavak? Pod uvjetom da ste pod redovitom lije?ni?kom kontrolom, kako bi bilo da odgovor potražite u sebi? Znam da zvu?i radikalno. Toliko dugo bježimo od sebe i tog svog tijela, ?ini se nemogu?im da odgovor na sva naša pitanja leži zapravo negdje duboko u nama. Zapravo, odgovor je zapisan u našem genetskom kodu i u svakoj našoj stanici. Kao visina, za ve?inu ljudi je i njihova tjelesna težina biološki odre?ena. Suvremeni na?in života, i nerealni ideali ljepote suprotstavljaju se toj unutarnjoj zadatosti i ruše ravnotežu kojoj naše tijelo teži. Naime, osim u slu?aju odre?enih hormonalnih i genetskih poreme?aja, naše tijelo ima sklonost održavanju tjelesne težine na kojoj se osje?a najbolje, na kojoj je najzdravije i najotpornije. Problemi se javljaju kada krenemo, zbog nekih unutarnjih ili vanjskih pritisaka, mijenjati i utjecati na tu težinu.

Koja je to težina? To nije težina koju možete pro?itati na vagi. Nije broj kojeg netko može izra?unati. To je više jedan unutarnji osje?aj u kojem kao da tijelo tiho govori „Sve je dobro sa mnom. Odmorno sam. Sito sam. Snažno sam. Zdravo sam. Mogu živjeti.“ Kada jednom po?nemo slušati potrebe svog tijela, ?ini nam se da ?emo „pomahnitati“ odnosno da ?emo pojesti sve ono što smo si zabranjivali dugi niz godina. Na po?etku se to možda i dogodi. Kada odredimo da nema zabranjene hrane, možemo neko vrijeme posezati za onom koju dugo nismo jeli. Ne?emo se razboljeti od toga niti ?emo dobiti neograni?en broj kilograma. Ako nastavimo slušati potrebe svog tijela, i nuditi mu raznoliku hranu, iz svih prehrambenih grupa, tijelo ?e nakon nekog vremena prepoznati što mu je potrebno i odabrat ?e put koji mu odgovara kako bi uspostavilo ravnotežu i težinu na kojoj se najbolje osje?a.

Još jednom ponavljam, to možda nije ona težina koju bismo mi htjeli. To možda nije odraz u ogledalu za kojim smo žudjeli. Ali ako se rješavamo psiholoških procesa koji su nas doveli do poreme?aja hranjenja, tada je lakše i po?eti prihva?ati svoje tijelo takvim kakvo jest. Umjesto usmjeravanja na estetske mane koje vidimo, kako bi bilo da se usmjerimo na ?udesne stvari koje naše tijelo može? Nije li predivno to što možemo hodati, tr?ati, smijati se, razmišljati, gledati, slušati, njušiti, disati, plakati, spavati, sanjati, pisati…A da ne govorim o svim procesima koji su nam nevidljivi, a doga?aju se duboko u našem tijelu? Srce koje kuca, prehrambeni sustav koji prera?uje hranu i daje energiju svim stanicama, bubrezi, jetra, kosa i nokti koji neprestano rastu? Kada se zadubite u taj ?arobni svijet ispod naše kože i iza naših o?iju, ostajete zapanjeni i iznena?eni. Lako je zaboraviti koja je prava funkcija našeg tijela. Naravno, divno je kada se osje?amo lijepo, ali osje?aj ljepote je zapravo vrlo malo povezan s vanjskim izgledom, iako se možemo godinama zavaravati da ovisi o tome. „Samo ako još TO promijenim, bit ?u lijepa.“ Nažalost, to uvijek postane nešto novo, i ono što tako jako tražimo neprestano izmi?e. Problem je što tražimo nešto izvan sebe. Ono je u nama. To nešto prekrasno, o?aravaju?e, oduševljavaju?e, to smo mi sami.

Naše tijelo je ?udesan dom kojeg smo dobili svojim ro?enjem. Ono je jedino što uistinu posjedujemo na ovom svijetu. Ono je naše najdragocjenije vozilo kroz život. Bez njega, nema ni nas. Povezani smo s njim, a tako ?esto ga ne slušamo. Osluhnite. Što mu treba? Što želi? Što mu paše? Postoji li taj glas u vama? Nekada je jako tih i treba vremena da ga ponovno po?nemo ?uti, ali neugasiv je, dok god živimo.
Na po?etku je teško slijediti intuiciju svog tijela. Može biti obeshrabruju?e i naporno. Me?utim, kada ustrajemo, kada izdržimo, nagrada je golema. Naše tijelo ne?e se pretvoriti u balon ako mu damo što mu treba. Ono po prirodi teži svom zdravlju i ravnoteži. Moramo mu dopustiti da je prona?e i pomo?i mu u tome.

Mislim da je odnos prema tijelu važna tema o kojoj svakako treba pisati. Još samo želim naglasiti koliko je važno pokušate biti blagi prema svom tijelu. Pokušajte se prema njemu ponašati kao što biste se ponašali prema osobi koju volite najviše na svijetu. Tko god to bio, ne biste mu uskra?ivali hranu, zar ne? Ne biste ga sili da vježba kad ne može i ne želi? Ne biste mu uskra?ivali odmor niti ga zanemarivali kada je bolestan i kada mu je teško? Pokušajte slušati svoje tijelo i vidite što ?e vam re?i.

Oporavak misli

01 OĹľu

Danas bih željela zapo?eti pri?ati o mislima. Naše misli su ono što stvara naš život. Možda vam se ?ini da je ovo klišej, ali zapravo je istina. Naime, ve?inu stvari koje nam se doga?aju mi sami procjenjujemo kao dobre ili loše te im na osnovu toga doživljavamo razli?ite emocije i pridodajemo zna?enje svojim iskustvima. Pri tom ne govorim na uistinu strašne i katastrofalne doga?aje koji kod svih ljudi izazivaju snažne negativne reakcije. Govorim o onim svakodnevnim doga?ajima, malim, sitnim, naj?eš?im. Govorim o ne?ijem ?udnom pogledu u tramvaju, o prijatelju koji se nije javio, o ocjeni iz testa koju nismo željeli, o kiši kada smo se nadali suncu, o tome kada nam netko ne odgovori na poziv ili poruku, o ne?ijem neugodnom komentaru, o sva?i s roditeljima, o obavezama koje se gomilaju…svatko ima svoj niz svakodnevnih teško?a koje mu zagor?avaju život.

Objektivna stvarnost postoji, ali ono kako je mi doživljavamo klju?ni je faktor u tome kako ?emo se osje?ati u svom životu. Možda netko sebi kaže „Pa dobro, to je samo kiša.“ ili „Zaboravio je, nazvat ?u ja njega.“ ili „Ma ok, slijede?i put bit ?e bolje.“ Ljudi koji na ovaj na?in sebi stvore sliku svijeta kao pozitivnog i dobrohotnog, ili barem neutralnog, puno manje vjerovatno ?e osje?ati negativne posljedice svakodnevnih doga?aja. Stvar je u subjektivnoj, osobnoj percepciji stvarnosti.

Mi možemo odabrati svoje misli. ?ini se da nije mogu?e. Znam koliko je teško promijeniti na?in razmišljanja koji nam je toliko uobi?ajen da je postao navika i ponekad je nemogu?e zamisliti druga?ije. Me?utim, uistinu je mogu?e odabrati svoje misli i upravljati njima. Nije lako. Traži mnogo vježbe i strpljenja sa samim sobom, ali mogu?e je. Po?etak promjene misli jest raditi druga?ije nego što nam one kažu kako bismo stekli druga?ija iskustva koja ih dovode u pitanje. Ako živimo u strahu od ne?ega i to neprestano izbjegavamo, naš strah može samo rasti. Me?utim, ?esto se dogodi da kada se suo?imo sa svojim strahom, doživimo da i nije baš toliko strašno i steknemo drugo iskustvo koje nam onda daje priliku mijenjati misli.

Kada govorimo o poreme?ajima hranjenja, osobe ?esto doživljavaju vlastitu vrijednosti najve?im dijelom putem svog tijela i prisutan je jako snažan od debljanja i promjene tijela. Kada radimo stvari suprotne od onog što nam kaže dio nas koji je zapeo u poreme?aju, dajemo sebi priliku ste?i druga?ija iskustva i onda mijenjati misli. Pa tako ako ipak pojedemo nešto što nam poreme?aj brani ili imamo redovite obroke i ne dogodi se ništa strašno, slijede?i put ?e biti lakše. Ako vje?no živimo u strahu, u strogim pravilima oko hrane i restrikciji, ne dajemo si priliku ste?i druga iskustva i na temelju njih mijenjati svoje misli. Važno je pokušati raditi stvari druga?ije od onih koje želi poreme?aj, i pokušati prona?i onaj dio sebe koji je zdrav i koji želi iza?i na površinu. Vjerujem da promjena ne?e izostati. Naravno da u tome zaslužujemo i trebamo svu podršku i pomo?.

Meni jako draga i veoma mudra osoba jednom mi je rekla da je mogu?e promijeniti na?in na koji razmišljamo. Nasmiješila sam joj se, ali nisam do kraja vjerovala u ono što mi je rekla. ?inilo mi se da su moje misli takve kakve jesu i bila sam malo ljuta na sebe jer, eto, kroz svoj razvoj i odrastanje, nisam stekla bolje obrasce nošenja sa svime. Ona mi je rekla da je na?in na koji razmišljamo o sebi i svijetu oko sebe kao staza utabana kroz livadu ili snijeg. Stalno njome hodamo. Ponovno i ponovno. Svuda oko nas je visoka trava ili dubok snijeg. Opasno je i teško tražiti nove puteve. Put kojim hodamo stalno poznat je, siguran takakv kakav je. Naši misaoni tokovi su kao ti poznati puteljci. Svaki dan njima hodamo. Svaki dan se kritiziramo, prekoravamo, pronalazimo svoje nedostatke, vidimo stvari koje nam se doga?aju kao urotu nepravednog svijeta protiv nas, ili kao nepremostive neprilike…mi to ne možemo, to je ja?e od nas, to je nešto na što smo navikli. Nešto što se ?ini nepromjenjivim.

Kod poreme?aja hranjenja postoje brojni negativni obrasci mišljenja koji svi zajedno ?ine glas kojim govori poreme?aj. Svaka oboljela osoba susre?e se sa vlastitom verzijom tog negativnog glasa. Bilo da je to glas koji vrišti kada se pogleda u ogledalo, kada stane na vagu, kada jede, kada ne dobije ocjenu koju je željela, ili ne ostvari neki drugi cilj- glas se javlja i ?ini se da ga ništa ne može utišati, osim pokoravanja onome što kaže i prihva?anja njegove istine.

Naše misli mijenjaju strukturu našeg mozga. Ono na što smo navikli doista i jest zabilježeno u našem mozgu kao neuralni krug, na biokemijskoj razini. Kao i lekcije koje neprestano ponavljamo pa ih znamo napamet, kao važni brojevi telefona, kao sve što je poznato, ti neuralni krugovi su nam veoma dostupni i oni su prvo za ?im posežemo kada se na?emo u nepozatoj ili stresnoj situaciji. Me?utim, naš mozak je uistinu ?udesno prilagodljiv. Mi imamo sposobnost stvaranja novih puteva. Možemo nau?iti nove navike razmišljanja koje ?e postati utabane. Možemo odlu?iti prestati hodati starim putem i potražiti neki novi. Bit ?e teško i možda mu?no na po?etku, ali jednom kada postane navika, bit ?e lako i lijepo, a stari put ?e zarasti u travu i prekrit ?e ga zaborav. Nije lako, naravno, ali vrijedno je svakog koraka. Uistinu je mogu?e, to sam otkrila kada sam napokon odlu?ila pokušati.

Svatko od nas ima neke negativne automatske misli. Ve?ina oboljelih od poreme?aja hranjenja izvještava o veoma intenzivnom, negativnom glasu koji je strahovito kriti?an, perfekcionisti?ki orijentiran, neprihva?aju? i zloban. Negativne misli koje se javljaju toliko su automatske da poprimaju svojevrsni identitet. Više ih ne percipiramo odvojene od sebe, a ako ne u?inimo ono što one kažu i žele, bit ?emo duboko nesretni i izmu?eni vrije?anjem i osudom koja dolazi iz nas samih. Oboljelima je ?esto lakše poslušati ono što kaže glas (koji gotovo uvijek poti?e oboljelog na destruktivno ponašanje karakteristi?no za poreme?aje hranjenja), nego mu se suprostaviti. Zadatak lije?enja jest prona?i svoj pravi glas i prepoznati negativni glas kao simptom poreme?aja, ništa više od toga. Prepoznati da ono što automatske negativne misli govore nije to?no, pretjerano je, isklju?uju?e je, boli nas i povrje?uje i ne donosi nam sre?u.

Ono što mi se ?ini kao dobra vježba jest kada se javi negativna automatska misao (svatko ima neku svoju negativnu misao ili više njih; kritiku svog izgleda, svog uspjeha, usporedbu s nekim, kritiku svog ponašanja…) zaustaviti se i prepoznati da se radi o takvoj misli. Zapitati se je li to što nam govori stvarno to?no ili postoje i neki argumenti koji su tome suprotni.

Prepoznati da ta misao nije zapravo naša, nije odraz onog što mi u svojoj dubini stvarno jesmo. Ona je proizvod stare navike to jest onih istih puteva kojima ve? dugo kora?amo. Kada se zaustavimo, biramo krenuti drugim putem. Možemo odabrati neku misao kojom ?emo odgovoriti na tu negativnu misao. Primjerice, „Ja sam predivno ljudsko bi?e. Vrijedim baš takva kakva jesam. Dobra sam sama po sebi.“ Možda se ?ini glupo, no usitinu funkcionira i stvarno je snažno oružje. Treba pokušati i ne odustajati ako na po?etku ne ide. Negativni glas ima svoju artileriju kojom ?e se boriti protiv ove misaone intervencije.
Još jedan na?in zaustavljanja negativnih misli jest zapitati se što nas u tom trenutku mu?i. Koji to osje?aj osje?amo, a ne bismo ga htjeli? Što nas je uznemirilo? Je li to osje?aj usamljenosti? Je li to jedan od izvora stresa koji nam se ?ine nepremostivima? Ako malo pratite svoje negativne automatske misli primjetiti ?ete da se one ?esto javljaju potaknute ne?im iz vana, ali mogu ih potaknuti neka naša unutarnja stanja.

Primjerice, loše smo raspoloženi, ne znamo zbog ?ega ili se ne želimo suo?iti s tim uzrokom. Javljaju se negativne automatske misli poput „Nitko me zapravo ne cijeni. Neuspješna sam, glupa, lijena, presporo se mijenjam, nisam sposobna, ne mogu izdržati ovo, ovaj osje?aj ?e zauvijek trajati.“ Naravno, takve misli ?ine da se osje?amo još mnogo lošije. Svaka emocija ima svoj rok trajanja i kada je prihvatimo i prou?imo zašto se tako osje?amo, na puno boljem smo putu da taj osje?aj pro?e, nego ako se uhvatimo u pakleni krug negativnih misli.

Paradoksalno, ali ovaj negativni obrazac razmišljanja doga?a se ?ak i ponekad kada osjetimo ponos i zadovoljstvo ne?im što smo napravili ili smo jednostavno sretni sami od sebe. Osjetimo sre?u, nešto na što nismo potpuno naviknuti, i javi se poznata negativna misao poput „Ne zaslužujem sre?u. Samo sam se provukla. Mogla sam i bolje. Nije dovoljno. Moram napraviti više…“ I onda zapravo u?emo ponovno u negativni krug misli i zavrtimo se u njemu, a iz njega dolaze nažalost samo loši osje?aji i raspoloženje.
Ako prepoznamo što uzrokuje misli koje nas toliko ometaju i smanjuju nam kvalitetu života, onda možemo raditi na tom temeljnom problemu, istovremeno mijenjaju?i negativne misli nekim neutralnim ili pozitivnim mislima i uvijek dovode?i u pitanje istinitost negativnosti.

Mnogi ljudi, pogotovo žene i djevojke, znaju re?i da se „osje?aju debelo“. Imam potrebu naglasiti da debelo naprosto nije osje?aj, nije ljudska emocija, a nije ni tjelesni osjet. Iza osje?aja debljine uvijek stoje neki drugi osje?aji i misli kojih nismo svjesni, nismo ih spremni vidjeti ili smo ih spojili u taj jedinstveni osje?aj „debljine“. Važno je vidjeti što stoji iza toga. Osje?amo li se da ne zadovoljavamo neke kriterije? Usamljeni smo? Tužni? Preplavljeni stresom? Preoptere?eni? Nervozni? Ljuti? Frustrirani? Osje?amo se neprihva?eno? Imamo hranu u želucu? Uska nam je majica?
Sve ovo su osje?aji i nekada nam je teško suo?iti se s njima ili ih ?ak samo osjetiti pa na neki na?in odemo u taj osje?aj debljine koji nam je u tom trenu prihvatljviji, ali zapravo ne služi svojoj svrsi. Osje?aji su tu da nam signaliziraju što se zbiva s nama: je li sve ok ili bismo trebali nešto promijeniti. Imamo osje?aj da ako se osje?amo debelo možemo nešto u?initi u vezi s tim, to je pod našom kontrolom, a osje?aji poput tuge i ljutnje su nam iz nekog razloga zastrašuju?i i možda mislimo da na njihove uzroke ne možemo djelovati. Svatko ima neki svoj razlog. Mislim da je ipak važno uvijek kada se javi ta ideja o osje?aju debljine posvetiti vrijeme tome da prou?imo što zapravo osje?amo.

„Debela sam!“
„?ekaj – to je automatska negativna misao. Što stoji iza toga?“
„Osje?am se usamljeno. Sjedim sama na predavanju.“
„Dobro, to je težak osje?aj i nije ti ugodna ova situacija, ali to ne zna?i da si debela, nema nikakve veze s tim. Danas nitko od tvojih bliskih prijatelja nije došao. Posveti se predavanju, a kasnije možeš nazvati nekog od prijatelja.“

Ovo je jedan jednostavan primjer tog novog na?ina razgovaranja sa samim sobom. Negativne misli ?esto potje?u iz nekog dijela nas koji ima krivo uvjerenje o sebi. Potrebno je prona?i to uvjerenje i shvatiti da nije to?no te se korisiti svime što nam može pomo?i u njegovoj promjeni.
Negativne misli zapravo ?esto nemaju nikakve veze sa stvarnoš?u i važno je pokušati neprestano propitivati njihovu to?nost. Kada sebi kažemo „Nitko me ne voli“ možemo si odmah tu misao dovesti u pitanje i provjeriti sa sobom je li to baš tako. Ako promislimo „Ni u ?emu nikada ne uspijem“ možemo se pokušati sjetiti barem jedne stvari u kojoj smo uspjeli, koliko god malenom se ?inila, ta stvar je dokaz koji pobija tu misao. Naravno, na ovaj na?in promatrati i razgovarati sa svojim negativnim mislima nije lako, ali vodi dugoro?nom oslobo?enju od njih i lakšem dolasku do sre?e i pozitivnih obrazaca razmišljanja.

Ako zaustavimo tu prvu lošu misao, osluhnemo što se doga?a u nama, i prepoznamo što nije u redu, bit ?e nam lakše i možemo pokušati i?i novim putem. Znam da je teško. Treba imati puno strpljenja i prihva?anja za sebe. I to je isto teško, ali nagrada na kraju svega jest na?in doživljavanja svijeta i samog sebe koji je više u skladu sa stvarnoš?u i koji je bolji za nas. Možemo mijenjati svoje misli. To što nam se javljaju, ne zna?i da su automatski to?ne. Imamo snagu u sebi i možemo krenuti drugim putem. Ne mora taj put odmah biti ruži?ast i pun pozitivnih i lijepih re?enica. Za po?etak možemo samo negativne misli dovesti u pitanje i sumnjati u njihovu to?nost. To je ve? jako puno.

Psihološki aspekti lije?enja

25 Sij

Prvi i najvažniji psihološki faktor u lije?enju poreme?aja hranjenja jest naravno odluka da ?emo to u?initi. ?ini se tako jednostavno, ali nije. Odluka je proces, težak i mu?an proces, a tek nakon što napokon odlu?imo krenuti na put oporavka po?inje pravi rad na sebi. Vjerujem da nismo odlu?ili imati poreme?aj, nismo izabrali razboljeti se, nismo odabrali biti nesretni, ali na nama je da odaberemo lije?iti se i prona?i sre?u. Dakle, prvi psihološki aspekt lije?enja jest motivacija. Motiviraju nas stvari koje ispunjaju neke naše potrebe.

Nažalost, kod poreme?aja hranjenja ove potrebe ?esto su u glavama oboljelih pomiješane i nejasne nakon godina njihove krive interpretacije, potiskivanja i ignoriranja. Kao primjer mogu uzeti želju za mršavim izgledom (ili bilo koji drugi cilj koji je za nas nezdrav i destruktivan) to jest potrebu da izgledamo na neki na?in koji percipiramo kao jedini koji je dobar i kada ga ostvarimo, napokon ?emo biti mirni, sretni i dovoljno dobri. Naravno, na užas oboljele osobe i njezine okoline, taj cilj uvijek izmi?e, a kada se jedan ostvari odmah dolazi drugi, i osoba zapravo shvati da nikada ne?e svom poreme?aju biti „dovoljno dobra“ dok god je on s njom.

Iza potrebe da ostvarimo taj neki vanjski „cilj“ naravno stoje druge potrebe, koje su ovim ciljem zamaskirane. Želimo biti prihva?eni, voljeni, želimo imati osje?aj postignu?a….Svaka oboljela osoba ima svoju vlastitu simboliku koju je razvila i ?esto ?e vam re?i da stvar nije u hrani ni u izgledu, nego u ne?emu što leži ispod toga. Hrana postaje simbol. Da bismo došli do toga što to zapravo zna?i i kako se to dogodilo potrebno je puno razumijevanja i strpljenja. Dakako neizbježna psihoterapija može nam pomo?i da brže i lakše razumijemo kako je došlo do poreme?aja i da nau?imo tehnike s kojima ga možemo svladati. Psihoterapija je uistinu snažan alat koji nam može pomo?i na ovom putu. Ima toliko pristupa i na?ina koji nam stoje na raspolaganju, i nema pravog opravdanja da ne potražimo onaj koji nama odgovara.

Kada donosimo bilo koji izbor u životu, važemo prednosti i nedostatke koje nam svaka opcija nosi. Na jednoj strani ?arobne vage je naše psihi?ko i fizi?ko zdravlje, na drugoj je bolest. Potrebno je jako puno truda i snage da se odabere strana zdravlja i života. Kada ste to u?inili, tek tada, po?inje proces opraštanja od poreme?aja i pronalaska svog pravog „ja“. Mnogi ljudi kada odlu?e prestati s poreme?ajem osje?aju golem gubitak. Potrebno je pro?i proces tugovanja da bismo se oprostili od poreme?aja (znam da zvu?i ?udno, ali mnogima je poreme?aj nešto poput prijatelja i pratitelja, poput utjehe) i da bismo na zdrave na?ine ispunili potrebe koje nam je do sada ispunjavao poreme?aj. Slika o sebi kao osobi koja pati od poreme?aja ?esto je ve? mnogo godina s nama. Negativni glas kojim si govorimo je postao ?vrsta navika. Ne znamo kako to izgleda voljeti sebe. ?ini se apstraktnim i pomalo pogrešnim. Nije li sebi?no voljeti sebe? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti koliko je važno voljeti sebe i povezuju to sa sebi?noš?u, a istina je potpuno suprotna.

Naravno da nije sebi?no voljeti sebe. Voljeti sebe ne zna?i onu drugu narcisoidnu krajnost. Voljeti sebe zna?i prihvatiti sebe, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i skrbnik, najbolji roditelj i najbolji prijatelj. Ponašati se prema sebi kao što bismo se ponašali prema nekome kome želimo sve najbolje i za koga želimo da bude dobro. Znam da je ponekad teško. Ponekad treba dugo vremena samo da se pojavi taj drugi, pozitivni glas, koji je ono što mi u stvari jesmo, negdje duboko ispod neprihva?anja i odbijanja samih sebe.

Negativni glas ?e se odupirati promjeni. Možete ga zamisliti kao malo dijete u vama koje je ranjeno i koje percipira svijet kao nešto strahovito opasno ako se ne pridržava užasno strogih i rigidnih pravila. Ono vrišti, baca se po podu, odbija krenuti naprijed, drži se ?vrsto onog na što je naviklo i onog što zna. ?esto poreme?aj doživljavamo kao dio nas koji je stran, ružan i nepoželjan. Želimo ga se što prije riješiti i nastaviti dalje. Nisam u potpunosti sigurna da je to optimalan pristup. Ne možemo tek tako odrezati dio sebe koji nije prilago?en. Mislim da je važno prihvatiti sebe. Zapravo mislim da je klju?no. ?esto se dog?a da pri oporavku postoje dva glasa; jedan koji želi poreme?aj, drugi koji nas kritizira jer ve? nismo skroz dobro. Oba glasa su destruktivna, i oba nas rastužuju, ponižavaju i ne vode ka prihva?anju sebe. Kroz terapiju, kroz prihva?anje, blagost i razumijevanje prema samima sebi, možemo polako utišati ove glasove, i oja?ati svoj pravi glas, koji je jedini to?an, onaj glas koji govori o tome što mi uistinu jesmo, koji nas ne rastužuje, koji je jednostavno sve ono što smo mi.

Na neki na?in poreme?aji hranjenja su poput kradljivaca identiteta. Sve u životu oboljele osobe postane podre?eno ispunjavanju nekog višeg cilja sve dok jedino taj cilj ne ostane i upravlja svakim aspektom života. Sva ponašanja koja osoba radi, pa ?ak i ona najdrestruktivnija, imaju neku svrhu. Važno je da prepoznamo ?emu nam služe. S poreme?ajima hranjenja ?esto su povezani osje?aj tjeskobe i anskiozni temperament te perfekcionizam, a kontrola koju poreme?aj pruža osobi pomaže da smanji te negativne osje?aje i na trenutak umiri svoj negativni glas. Nažalost, trenutak mira traje strašno kratko, a posljedice po tijelo i psihi?ko zdravlje su goleme.

Kada se odlu?imo izlije?iti od poreme?aja, gubimo jedan dio svog identiteta. Bez sumnje, taj dio nije bio naš, ali postao je naš, ugradio se u nas, i teško ga je odbaciti. Kada to jednom u?inimo osje?amo gubitak. Tko sam ja bez poreme?aja? To pitanje je zastrašuju?e. Više se ne možemo definirati preko izgleda svog tijela niti hrane koju jedemo ili ne jedemo, niti preko nekih drugih ciljeva kojima smo do sada posvetili ?itav svoj život i dali im svu svoju energiju. Sada je potrebno puno više. Sada je potrebno slušati sebe, prepoznati svoje prave potrebe i nau?iti ih ispuniti. Što ja stvarno želim? Što ja volim? Što ne volim? Što me veseli? Zbog ?ega se osje?am sretno kao da letim? Što me ispunja ?ežnjom i nadom?
Odgovore na ta pitanja svatko mora prona?i sam za sebe.

Kada osje?amo da nam poreme?aj nedostaje, što tad u?initi? Kada nam negativni glas govori da bismo ipak trebali raditi nešto od raznih destruktivnih ponašanja koja radimo godinama, što onda? Ne treba se sramiti zato nam nedostaje nešto tako mra?no i teško. Na kraju, dugo vremena je upravo to dominiralo našim životom i sad ne znamo što bismo bez toga. Ovdje naravno psihoterapija igra klju?nu ulogu. Kada izgubimo poreme?aj, moramo na?i sebe, a ako smo potpuno sami, to ?e nam biti znatno teže nego ako imamo podršku obitelji, prijatelja i stru?njaka. Nema sumnje da je teško dobivati na težini i gledati tijelo u ogledalu koje se mijenja iz dana u dan. Potrebna nam je velika koli?ina suosje?anja prema samima sebi, i ljubavi, koju možda još uvijek nemamo, pa zato toliko isti?em psihološku pomo? kao na?in da si olakšamo ovaj težak proces.

Možemo naravno pomo?i sami sebi na nebrojeno mnogo na?ina. O?ito da ne možemo izbje?i svako ogledalo koje nam govori o promjeni koju možda još nismo spremni prihvatiti. Važno je malo po malo dolaziti u kontakt sa svojim tijelom i svojim zdravim izgledom. To je proces koji traje dugo, ali na kraju je rezultat daleko vrijedniji od svega što je bilo prije. Samo treba izdržati.

Kada nam je teško ?esto imamo tendenciju povu?i se u sebe, osamiti, utihnuti i pustiti negativnim glasovima da nas ispune svojim mrakom. Tada ?emo ih puno lakše poslušati i u?initi ono što mislimo da trebamo, a pogubno je za naše zdravlje, i tjelesno, i psihi?ko.

Ono što možemo tada napraviti, koliko god nam se u tom trenutku ?inilo blesavim, jest u?initi nešto drugo. Pisati o svojim osje?ajima. Crtati. Plesati (ako smo dovoljno zdravi za to – ni slu?ajno u cilju mršavljenja). Slušati glazbu koja nas inspirira. Razgovarati. Razgovarati sa pozitivnim dijelom sebe koji jest u nama. Razgovarati sa prijateljima. Sa susjedima. Sa roditeljima. Sa linijom pomo?i, ili s nekim na facebooku. Iako ?esto promislimo da ne želimo optere?ivati druge, da nismo toga vrijedni, da možemo sami….to su rije?i negativnog dijela nas. Možete pokušati. Nazovati nekog. Pri?ati o bilo ?emu. Plakati. Vrištiti. Pjevati. Pusititi te tako dugo zakopane osje?aje na površinu. Vidjeti da se ništa loše ne?e dogoditi. Vidjeti da smo i dalje živi i da smo tu. Poreme?aj je taj koji odlazi. Igrati se s ku?nim ljubimcima. Oti?i u šetnju. Oti?i u knjižnicu. ?itati. Oti?i na internet. Gledati lijepe slike. ?itati pozitivne poruke. U?iti novi jezik. Gledati humoristi?nu seriju. Izra?ivati nakit. Baviti se hobijima. Igrati igre. Pisati pisma….

To su samo neke stvari koje mogu pomo?i. Samo jedan mali dio. Sigurna sam da svatko ima barem nešto što ga veseli i što mu može pomo?i kad mu je teško. Raditi stvari koje nas vesele je klju?no jer ?e nam pomo?i na putu otkrivanja tko mi stvarno jesmo, pomo?i ?e nam otkriti naše prave interese, ono što volimo, ono što nas raduje. Sve to je ono što nas definira. Ne definira nas vaga ni brojevi ni hrana ni ocjene ni sva golema postignu?a. Definira nas ono što mi jesmo kada sve drugo nestane. Tek kada živimo svoje prekrasno ?udesno životno tijelo u potpunosti, kada se vozimo kroz ovaj život u njemu i održavamo ga na najbolji mogu?i na?in, daju?i mu što mu treba, onda možemo otkriti tko smo mi stvarno. Tko nas gleda iza o?iju kada se pogledamo u ogledalo. Možda sami sebe pogledamo u o?i. Možda onda vidimo sve što je iza njih. Možda otkrijemo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“

Odgovor je prekrasno, ?udesno ljudsko bi?e. Ali svatko ga mora prona?i sam za sebe.