Jedna od klju?nih stvari u oporavku od svake vrste psihi?kog bola je razvijanje njeguju?eg i blagog odnosa prema sebi. Kako ga razviti? Od kuda dolazi? Ako volimo sebe, zna?i li to da smo sebi?ni? ?emu nam to uop?e služi? Vjerujem da se smo si svi postavljali ta pitanja nekad kad smo se prvi put susreli sa idejom da je voljeti sebe nešto veoma važno za naše psihi?ko zdravlje. Pokušat ?u odgovoriti na neka od ovih pitanja vode?i se svojim znanjem i iskustvom.

Ljudska li?nost velikim se dijelom oblikuje odrastanjem i iskustvima kroz koja prolazimo. Jedan dio li?nosti dobivamo genetski i biološki. Pa su tako neka djeca ve? u veoma ranoj dobi mirnija, neka bu?nija, neka traže uzbu?enje u svijetu oko sebe, neka su povu?ena. U ranom djetinjstvu jasna je neka naša prirodna sklonost doživljavanju svijeta i sebe, ali ?ak i tada je utjecaj naše okoline ve? veoma jak. Pa tako neka djeca od samog po?etka doživljavaju prihva?anje, ljubav i podršku te takav odnos okoline prema njima dovodi do toga da svijet vide sigurnim mjestom, a sebe kao bi?em vrijednim ljubavi i poštovanja. Ukoliko se od rane dobi suo?avamo sa stresom, nesigurnosti, neizvjesnosti ili odbacivanjem od svoje okoline, tada možemo zaklju?iti da je svijet opasno mjesto, a mi sami smo veoma mali i ne možemo se nositi s njim. Kako okolina utje?e na to kako doživljavamo sebe i svijet uistinu je široka tema i ovo je samo jedan veoma kratak prikaz tog složenog odnosa.

Ukoliko promatrate vrlo malu djecu koja odrastaju u prosje?no dobroj okolini, ?esto ?ete vidjeti da su jako uvjerena u svoje sposobnosti. Sebe cijene i vole i spremni su boriti se za svoje potrebe i želje i to veoma jasno pokazuju svijetu. Me?utim, neki od nas dobiju poruku da su naše želje neprimjerene, da su naši osje?aji prenaglašeni i da bismo ih trebali potiskivati, da ono što jesmo nije dobro i da se moramo prilagoditi i to ?esto na na?in koji se ne usmjerava na neko naše neprimjereno ponašanje nego na nas kao cjelovitu osobu. Primjerice, netko nam kaže:„Kako si glupa“ kada nešto ne napravimo onako kako ta osoba misli da bismo trebali. Malo dijete još nema razvijen kapacitet za shva?anje da ono što je ?ulo nije apsolutna istina, ve? tome vjeruje i to ugra?uje u svoju sliku sebe. Nakon mnogo takvih komentara i odbacivaju?ih ponašanja okoline, osoba može zaklju?iti da ne vrijedi jednako kao drugi, da je glupa, ružna ili bilo što drugo loše. Isto tako, ukoliko osoba doživljava idealiziranje od strane svoje okoline, primjerice „Ti si savršena“ ili „Najbolja si od svih“ tada negdje u sebi zaklju?uje da nema pravo na pogrešku i da mora u?initi sve da sa?uva tu sliku koju okolina ima o njoj i razvija bolni perfekcionizam i nezadovoljstvo sobom o ?emu ?u više pisati neki drugi put.

Kod ve?ine djece golemi pad samopoštovanja doga?a se polaskom u osnovnu školu jer tada prirodnim razvojem naših kognitivnih sposobnosti gubimo ideju da smo svemo?ni. Ta ideja nas je do tada štitila od ?injenice da smo jako malena i ovisna bi?a. Od okoline dobivamo puno novih zahtjeva i o?ekivanja. Po prvi put nas neko procjenjuje i, nažalost, kod velikog broja djece, osje?aj vlastite vrijednosti po?inje se vezivati za ocjene koje dobivaju u školi. U tom životnom razdoblju klju?na je uloga roditelja i u?itelja koji svojim reakcijama na niže ocjene, neuspjehe i pogreške mogu djetetu dati do znanja da su pogreške u redu, da su o?ekivane na putu u?enja i da je važno znanje i ovladavanje zadatkom, a ne samo neki vanjski cilj te na taj na?in poticati motivaciju djeteta da se nastavi truditi, i slati poruku da je ono kao takvo dobro, ali da neko ponašanje nije bilo u redu ili nije vodilo željenom cilju.

Novi pad samopoštovanja doga?a se u adolescenciji kada vršnjaci i okolina postaju posebno važni i kada gradimo vlastiti identitet te prvi put uistinu biramo smjer kojim ?emo krenuti (srednja škola, fakultet, zaposlenje). Pad je nažalost zna?ajno ve?i za djevojke. Objašnjenje te ?injenice još nije u potpunosti poznato, no povezuje se s zapadnja?kim nerealnim idealima ženske ljepote i generalno podre?enom i manje cijenjenom položaju žena u ve?ini društava.

„Tko sam zapravo ja?“ Odgovor na to pitanje pronalazimo u adolescenciji, kada polako postajemo odvojena i samostalna ljudska bi?a. Svatko od nas, bio toga svjestan, ili ne, ima neki pojam o sebi. Pojam o sebi je ono što nam omogu?uje lakše snalaženje u svom životu, pomaže nam da sami sebi objasnimo svoje prošlo i sadašnje ponašanje, i da lakše predvidimo kako bismo se mogli ponašati u budu?nosti. Znanje o sebi je doslovno to; sve ono što znamo o sebi. To su naše fizi?ke osobine, i mjerljive karakteristike, naše osobine li?nosti, naša znanja, ali i vrijednosti koje imamo, naši moralni standardi, naši interesi, ponašanje prema drugima, ukusi…sve ono što nas definira i ?ega smo o sebi u nekom trenutku svjesni. Pojam o sebi nije samo sve što smo ikada u?inili, sve što znamo o sebi, sve što znamo o svojim vještinama i sposobnostima, nego su to i sva o?ekivanja koja imamo od sebe, a i na?in na koji sebi pridajemo vrijednost.

O?ekivanja od sebe nešto su s ?ime mnoge osobe koje pate od poreme?aja hranjenja imaju velikih problema. Kao što imamo znanje o onome tko mi jesmo, isto tako imamo i neko znanje o onome što bismo mogli biti. To su ta naša o?ekivanja, koja nažalost ?esto iska?u iz okvira stvarnosti i stvaraju nam bol. Ako o sebi znam da sam ostvarila svoje nade i želje ili radim na tome, ako sam svjesna svojih sposobnosti i vrlina i ako se to poklapa s onim što o?ekujem od sebe i što smatram da drugi o?ekuju, tada sam uistinu mirna i sretna i zadovoljno živim svoj ispunjeni život.

Me?utim, ako se moja o?ekivanja od sebe ili ono što mislim da okolina o?ekuje, jako razlikuje od onog što mislim da ja trenuta?no jesam, tada ?u biti u strahu, osje?at ?u tjeskobu i neugodu. Primjerice, ako od sebe o?ekujem da imam isklju?ivo odli?ne ocjene u školi ili na fakultetu i to poistovje?ujem s mjerom vlastite vrijednosti kao osobe, a trenuta?no imam manje od toga, osje?at ?u nezadovoljstvo, strah, želju da to promijenim i radim još više, te strah od budu?ih ocjenjivanja jer svako ocjenjivanje nosi sa sobom mogu?nost da sebe doživim posve bezvrijednom. Isto se može preto?iti u pojmove vezane za hranu i tijelo. Ako netko o?ekuje od sebe da zadovolji neke kriterije ljepote ili težine koje si je zadao, sve što ide van tih (iracionalnih) okvira, stvarat ?e mu veoma neugodne osje?aje koje ?e htjeti izbje?i – ?esto veoma destruktivnim ponašanjem prema svom tijelu.

Ako osje?amo nesklad onoga što smatramo da bismo mogli biti i onoga što jesmo, možemo osje?ati veliku motivaciju da se vratimo u ravnotežu. Me?utim ako je ono što o?ekujemo od sebe nerealno i daleko iznad ostvarivog, bit ?emo kroni?no nezadovoljni, razo?arani i sramit ?emo se sami sebe. Ideali koje sami sebi postavljamo ?esto su nedostižni i nerealni, primjerice: biti savršen, biti uvijek sretan, biti najbolji, da nas svi vole. Ukoliko zamislim da je „Idealna ja“ ona koja ?e osvojiti dvije Nobelove nagrade, i niti jedna druga, imat ?u ozbiljnih problema u pojmu o sebi i stalno ?u razo?aravati samu sebe. Naravno, ovo je karikirani prikaz, ali možda i ne toliko. Mnogi od nas postavljaju svom tijelu te neke nerealne zahtjeve da u?e u kalup koji mu nipošto nije namijenjen. Fizi?ki dio našeg pojma o sebi onda se jako razlikuje od tog istinski nedostižnog i nezdravog ideala i ispunja nas neugodom i nesre?om.

Rješenje nikada nije dosti?i taj iracionalni ideal, koji smo stekli iz tko zna kojih razloga, nego ideal prilagoditi onome što ve? jesmo i biti zadovoljni u svojoj koži. Umjesto da nam ideal bude u?i u neki premaleni par hla?a iz osnovne ili srednje škole, naš novi ideal može biti osje?ati se dobro u svom tijelu, ne biti bolesna, imati menstruaciju, mo?i se kretati bez boli i napora, ili jednostavno prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo jest, sa svim manama, bolima i nesavršenstvima. Ljudi ?esto misle da ako prihvate svoje tijelo takvo kakvo je, tada odustaju od sebe i krenut ?e s prejedanjem i nezdravim životom. To ne zna?i to. Prihvatiti sebe zna?i pružiti sebi podršku, a možda ?ak i ljubav ako nam je to mogu?e. Zna?i prema tijelu se odnositi s poštovanjem i ljubavlju, ispunjati njegove potrebe, davati mu ono što želi za zdrav život – dovoljno kvalitetne hrane, ugodu kretanja na zabavne na?ine i odmor.

Kada sami sebe definiramo, ?esto ?emo se koristiti razli?itim pozitivnim i negativnim pridjevima. Skup svih tih pozitivnih i negativnih osje?aja koje imamo prema sebi može se nazvati samopoštovanjem. Ono je uistinu subjektivno i ima jako malo veze sa nekim objektivnim karakteristikama naših života. Ima jako mnogo ljudi koji su iznimno uspješni u onome što njihovo društvo visoko vrednuje, ali oni sami sebe doživljavaju bezvrijednima, ne smatraju da imaju pravo na sre?u, ljubav i poštovanje, to jest, nedostaje im bazi?ni osje?aj vlastite vrijednosti te se boje izraziti svoje pravo mišljenje i osje?aje. Bazi?ni osje?aj vlastite vrijednosti zapravo je mjerilo toga koliko smo u stanju prihvatiti sebe baš takvima kakvi jesmo, sa svim manama, vrlinama, pogreškama i uspjesima, u cijelosti, i biti svjesni da takvi kakvi jesmo, vrijedimo kao ljudska bi?a.

Mnogi stru?njaci koji se bave mentalnim zdravljem upravo samopoštovanje smatraju klju?nim faktorom u nastanku brojnih psihi?kih problema i daju mu izuzetno visoku važnost. Samopoštovanje, odnosno osje?aji koje imamo prema sebi, imaju utjecaj na cijeli naš život, na baš sve njegove aspekte. Kako se ponašamo prema drugima, o ?emu razgovaramo, kako reagiramo na tu?e ponašanje, kako biramo i donosimo odluke, koliko nas zadovoljavaju naši rezultati, na sve to, i još mnogo toga, utje?e naše samopoštovanje.

Osobe koje imaju nizak osje?aj vlastite vrijednosti ?esto se boje izraziti svoje mišljenje, mogu misliti da su neprivla?ni, da ih ljudi ne vole, da su drugima dosadni i naporni, da ih nitko ne želi slušati, da mnogo toga moraju napraviti iako to ne žele, da nikada ne?e ispuniti tu?a o?ekivanja, da svijet nije pravedan, da su drugi protiv njih. Oni mogu željeti izgledati i biti poput nekog drugog zato što smatraju da ono što jesu sami po sebi nikako nije dobro niti dovoljno.

Mnogi ljudi koji imaju nisko samopoštovanje godinama trpe negativne obrasce razmišljanja. Neki se toliko naviknu na to da im je sama ideja „ljubavi prema sebi“ upravo nezamisliva. Svaki dan trpe torturu svog vlastitog negativnog dijela uma koji im govori da nisu dovoljno dobri. Kako do?e do toga? Nitko nije kriv za to što osoba razvije nisko samopoštovanje, to se dogodi zbog kompleksnog spleta okolnosti; utjecaja kulture, škole, roditelja, okoline, vršnjaka…nažalost ne postoji jedan uzrok kojeg je mogu?e otkloniti, pa da se vrati naš uro?eni osje?aj vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi, ono što smo imali kao mala razigrana djeca.

Ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo ispravili pogreške naše okoline ili pogrešne zaklju?ke koje smo donijeli kad smo bili mali. Možemo jedino promijeniti svoje razmišljanje i ponašanje upravo sada. Ja vjerujem da ljudi imaju slobodnu volju i da mogu promijeniti svoje misli. Ve? sam pisala o tome, no pisat ?u i dalje. Misli su putovi u našem mozgu. Onaj kojim ?esto idemo, bit ?e ?vrst i stabilan. Mi imamo sposobnost razmišljati i druga?ije. Mislim da kada jednom osvijestimo sve te loše osje?aje koje imamo prema samima sebi, možemo to i promijeniti.

Kako?
Ne?u vas zavaravati pa re?i da je lako. Možemo potražiti pomo? psihoterapeuta, i to je svakako odli?an korak, a postoje i brojne stvari koje možemo ?initi svakodnevno, sami. Možemo pokušati biti iskreni. To je tema kojoj želim posvetiti cijelu jednu kolumnu, ali želim i ovdje naglasiti koliko je važno svojim mislima dati glas. Kad nas netko tko nas voli pita kako smo, ne moramo automatski odgovoriti „Dobro“, ?ak i kad se osje?amo loše. Ne moramo pokušavati svoje interese prilagoditi drugima. Možemo re?i što nam se svi?a, a što ne. Izraziti svoje neslaganje ako nam nešto ne odgovara. Poštovati sebe. Zamisliti da smo sami sebi najbolji prijatelj kojeg možemo zamisliti i pružiti sebi podršku kad nam je teško.

Kada se zateknemo u negativnom razmišljanju, možemo uo?iti da smo ušli u taj tok i prepoznati što se doga?a s nama. Osluhniti kako se osje?amo i pokušati otkriti ?iji su to glasovi koje ?ujemo. Naš negativni glas zapravo nije naš pravi glas. On je skup svih kritika, odbacivanja i boli koje smo doživjeli u svom životu i on nas zapravo pokušava sa?uvati od budu?ih povreda tako što nas preventivno obeshrabruje i sprje?ava da probamo raditi neke nove stvari. On je zapravo ranjeni i bolni dio nas kojeg ne treba mrziti i odbaciti, nego ga pokušati prihvatiti i podsjetiti se da tom glasu treba pomo? i da on nije u pravu, nego na jedan iskrivljeni na?in pokušava sprije?iti bol. Možemo mu re?i da više nismo malo dijete te da se možemo brinuti o sebi. Nije nam više potrebna njegova zaštita.

Kritiziraju?e i negativne misli možemo nadopuniti nekim drugim mislima. Primjerice: „Nisam završila sve zadatke koje sam zamislila za danas, užasna sam. Lijena. Odvratna.“ možemo zamijeniti sa „Dala sam sve od sebe. U?inila sam što sam u ovom trenutku mogla. Na sigurnom sam. Ja sam ?ovjek i imam pravo biti ?ovjek. Ne moram biti savršena.“ Makar se ?ine kao prazne rije?i, ako ih dovoljno puta ponovite, i pokušate što ?eš?e na taj na?in voditi dijalog sa svojim negativnim glasom, i budete u tome uporni, vaš mozak ?e vas slijediti. Nije to nešto što se doga?a brzo, ali ako smo uporni, možemo promijeniti to kako se osje?amo prema sebi. Naravno, ponekad je teže primjenjivati ovakav na?in razgovaranja sa sobom, pogotovo kada smo iscrpljeni, umorni, nervozni i pod stresom. Važno je da ?ak i tada pokušamo sebi dati dopuštenje za te osje?aje i budemo blagi prema sebi.

Možemo prona?i druge ideale, smanjiti svoja o?ekivanja, i pokušati, barem na kratko, živjeti u sadašnjem trenutku i osje?ati zadovoljstvo samim svojim postojanjem. Ukoliko vam to paše, možete si na zrcalo si nalijepiti neku fotografiju s lijepom porukom (na našem Facebooku ih ima puno) kako bi to bilo prvo što vidite kad se pogledate u ogledalo i kako bi vas podsjetilo na to da ste lijepi i vrijedni takvi kakvi jeste. Potrebni su nam ti podsjetnici, te male lijepe stvari koje ?inimo za sebe.

Postoji mnogo toga što možemo u?initi kako bismo upoznali i zavoljeli sebe. Mislim da je prva stvar donijeti tu odluku i pokušati. Mnogi ljudi misle da bi odmah trebali mo?i voljeti sebe. Jako je teško ostvariti tako visok cilj u kratkom vremenu. To može biti generalni dugoro?ni cilj. Cilj koji je mnogo dostižniji i dugoro?no održiviji jest prihvatiti sebe. Ne moramo se ludo voljeti niti misliti da smo najbolji. Naprotiv, uvjeravanje sebe da smo super i najbolji kada zapravo osje?amo mržnju prema sebi ?esto vodi potpuno druga?ijem efektu, možemo se osje?ati još gore jer u tom trenu ne vjerujemo tome što si govorimo, lažemo sami sebi i zavaravamo se.

Samo ponavljanje pozitivnih re?enica ne?e donijeti ništa ukoliko u njih ne vjerujemo. Zato je dobro pokušati sebi re?i nešto umjerenije i više puno prihva?anja nas takvih kakvi jesmo. Možemo si re?i: „Sada mi je loše. Loše se osje?am. Nisam zadovoljna sobom. U redu je. Taj osje?aj je privremen. Osje?aji su prolazni. Mogu sebi pomo?i. Mogu nazvati nekog. Mogu raditi nešto ugodno. Smijem se isplakati. Smije mi biti teško. Ja sam ljudsko bi?e i imam pravo na pogrešku.“

Ne moramo biti super. Ne moramo biti najbolji. Ali možemo sebe prihvatiti baš takve, kao nesavršena ljudska bi?a, koja su vrijedna. Ljubav ?e do?i kasnije, s vremenom, kada sebe po?nemo prihva?ati i pružati sebi ono što nismo dobili od drugih ljudi i od svoje okoline. Kada smo sami sebi izvor podrške, ohrabrenja i prijateljstva, tada smo zaista slobodni.

Danas bih željela zapo?eti pri?ati o mislima. Naše misli su ono što stvara naš život. Možda vam se ?ini da je ovo klišej, ali zapravo je istina. Naime, ve?inu stvari koje nam se doga?aju mi sami procjenjujemo kao dobre ili loše te im na osnovu toga doživljavamo razli?ite emocije i pridodajemo zna?enje svojim iskustvima. Pri tom ne govorim na uistinu strašne i katastrofalne doga?aje koji kod svih ljudi izazivaju snažne negativne reakcije. Govorim o onim svakodnevnim doga?ajima, malim, sitnim, naj?eš?im. Govorim o ne?ijem ?udnom pogledu u tramvaju, o prijatelju koji se nije javio, o ocjeni iz testa koju nismo željeli, o kiši kada smo se nadali suncu, o tome kada nam netko ne odgovori na poziv ili poruku, o ne?ijem neugodnom komentaru, o sva?i s roditeljima, o obavezama koje se gomilaju…svatko ima svoj niz svakodnevnih teško?a koje mu zagor?avaju život.

Objektivna stvarnost postoji, ali ono kako je mi doživljavamo klju?ni je faktor u tome kako ?emo se osje?ati u svom životu. Možda netko sebi kaže „Pa dobro, to je samo kiša.“ ili „Zaboravio je, nazvat ?u ja njega.“ ili „Ma ok, slijede?i put bit ?e bolje.“ Ljudi koji na ovaj na?in sebi stvore sliku svijeta kao pozitivnog i dobrohotnog, ili barem neutralnog, puno manje vjerovatno ?e osje?ati negativne posljedice svakodnevnih doga?aja. Stvar je u subjektivnoj, osobnoj percepciji stvarnosti.

Mi možemo odabrati svoje misli. ?ini se da nije mogu?e. Znam koliko je teško promijeniti na?in razmišljanja koji nam je toliko uobi?ajen da je postao navika i ponekad je nemogu?e zamisliti druga?ije. Me?utim, uistinu je mogu?e odabrati svoje misli i upravljati njima. Nije lako. Traži mnogo vježbe i strpljenja sa samim sobom, ali mogu?e je. Po?etak promjene misli jest raditi druga?ije nego što nam one kažu kako bismo stekli druga?ija iskustva koja ih dovode u pitanje. Ako živimo u strahu od ne?ega i to neprestano izbjegavamo, naš strah može samo rasti. Me?utim, ?esto se dogodi da kada se suo?imo sa svojim strahom, doživimo da i nije baš toliko strašno i steknemo drugo iskustvo koje nam onda daje priliku mijenjati misli.

Kada govorimo o poreme?ajima hranjenja, osobe ?esto doživljavaju vlastitu vrijednosti najve?im dijelom putem svog tijela i prisutan je jako snažan od debljanja i promjene tijela. Kada radimo stvari suprotne od onog što nam kaže dio nas koji je zapeo u poreme?aju, dajemo sebi priliku ste?i druga?ija iskustva i onda mijenjati misli. Pa tako ako ipak pojedemo nešto što nam poreme?aj brani ili imamo redovite obroke i ne dogodi se ništa strašno, slijede?i put ?e biti lakše. Ako vje?no živimo u strahu, u strogim pravilima oko hrane i restrikciji, ne dajemo si priliku ste?i druga iskustva i na temelju njih mijenjati svoje misli. Važno je pokušati raditi stvari druga?ije od onih koje želi poreme?aj, i pokušati prona?i onaj dio sebe koji je zdrav i koji želi iza?i na površinu. Vjerujem da promjena ne?e izostati. Naravno da u tome zaslužujemo i trebamo svu podršku i pomo?.

Meni jako draga i veoma mudra osoba jednom mi je rekla da je mogu?e promijeniti na?in na koji razmišljamo. Nasmiješila sam joj se, ali nisam do kraja vjerovala u ono što mi je rekla. ?inilo mi se da su moje misli takve kakve jesu i bila sam malo ljuta na sebe jer, eto, kroz svoj razvoj i odrastanje, nisam stekla bolje obrasce nošenja sa svime. Ona mi je rekla da je na?in na koji razmišljamo o sebi i svijetu oko sebe kao staza utabana kroz livadu ili snijeg. Stalno njome hodamo. Ponovno i ponovno. Svuda oko nas je visoka trava ili dubok snijeg. Opasno je i teško tražiti nove puteve. Put kojim hodamo stalno poznat je, siguran takakv kakav je. Naši misaoni tokovi su kao ti poznati puteljci. Svaki dan njima hodamo. Svaki dan se kritiziramo, prekoravamo, pronalazimo svoje nedostatke, vidimo stvari koje nam se doga?aju kao urotu nepravednog svijeta protiv nas, ili kao nepremostive neprilike…mi to ne možemo, to je ja?e od nas, to je nešto na što smo navikli. Nešto što se ?ini nepromjenjivim.

Kod poreme?aja hranjenja postoje brojni negativni obrasci mišljenja koji svi zajedno ?ine glas kojim govori poreme?aj. Svaka oboljela osoba susre?e se sa vlastitom verzijom tog negativnog glasa. Bilo da je to glas koji vrišti kada se pogleda u ogledalo, kada stane na vagu, kada jede, kada ne dobije ocjenu koju je željela, ili ne ostvari neki drugi cilj- glas se javlja i ?ini se da ga ništa ne može utišati, osim pokoravanja onome što kaže i prihva?anja njegove istine.

Naše misli mijenjaju strukturu našeg mozga. Ono na što smo navikli doista i jest zabilježeno u našem mozgu kao neuralni krug, na biokemijskoj razini. Kao i lekcije koje neprestano ponavljamo pa ih znamo napamet, kao važni brojevi telefona, kao sve što je poznato, ti neuralni krugovi su nam veoma dostupni i oni su prvo za ?im posežemo kada se na?emo u nepozatoj ili stresnoj situaciji. Me?utim, naš mozak je uistinu ?udesno prilagodljiv. Mi imamo sposobnost stvaranja novih puteva. Možemo nau?iti nove navike razmišljanja koje ?e postati utabane. Možemo odlu?iti prestati hodati starim putem i potražiti neki novi. Bit ?e teško i možda mu?no na po?etku, ali jednom kada postane navika, bit ?e lako i lijepo, a stari put ?e zarasti u travu i prekrit ?e ga zaborav. Nije lako, naravno, ali vrijedno je svakog koraka. Uistinu je mogu?e, to sam otkrila kada sam napokon odlu?ila pokušati.

Svatko od nas ima neke negativne automatske misli. Ve?ina oboljelih od poreme?aja hranjenja izvještava o veoma intenzivnom, negativnom glasu koji je strahovito kriti?an, perfekcionisti?ki orijentiran, neprihva?aju? i zloban. Negativne misli koje se javljaju toliko su automatske da poprimaju svojevrsni identitet. Više ih ne percipiramo odvojene od sebe, a ako ne u?inimo ono što one kažu i žele, bit ?emo duboko nesretni i izmu?eni vrije?anjem i osudom koja dolazi iz nas samih. Oboljelima je ?esto lakše poslušati ono što kaže glas (koji gotovo uvijek poti?e oboljelog na destruktivno ponašanje karakteristi?no za poreme?aje hranjenja), nego mu se suprostaviti. Zadatak lije?enja jest prona?i svoj pravi glas i prepoznati negativni glas kao simptom poreme?aja, ništa više od toga. Prepoznati da ono što automatske negativne misli govore nije to?no, pretjerano je, isklju?uju?e je, boli nas i povrje?uje i ne donosi nam sre?u.

Ono što mi se ?ini kao dobra vježba jest kada se javi negativna automatska misao (svatko ima neku svoju negativnu misao ili više njih; kritiku svog izgleda, svog uspjeha, usporedbu s nekim, kritiku svog ponašanja…) zaustaviti se i prepoznati da se radi o takvoj misli. Zapitati se je li to što nam govori stvarno to?no ili postoje i neki argumenti koji su tome suprotni.

Prepoznati da ta misao nije zapravo naša, nije odraz onog što mi u svojoj dubini stvarno jesmo. Ona je proizvod stare navike to jest onih istih puteva kojima ve? dugo kora?amo. Kada se zaustavimo, biramo krenuti drugim putem. Možemo odabrati neku misao kojom ?emo odgovoriti na tu negativnu misao. Primjerice, „Ja sam predivno ljudsko bi?e. Vrijedim baš takva kakva jesam. Dobra sam sama po sebi.“ Možda se ?ini glupo, no usitinu funkcionira i stvarno je snažno oružje. Treba pokušati i ne odustajati ako na po?etku ne ide. Negativni glas ima svoju artileriju kojom ?e se boriti protiv ove misaone intervencije.
Još jedan na?in zaustavljanja negativnih misli jest zapitati se što nas u tom trenutku mu?i. Koji to osje?aj osje?amo, a ne bismo ga htjeli? Što nas je uznemirilo? Je li to osje?aj usamljenosti? Je li to jedan od izvora stresa koji nam se ?ine nepremostivima? Ako malo pratite svoje negativne automatske misli primjetiti ?ete da se one ?esto javljaju potaknute ne?im iz vana, ali mogu ih potaknuti neka naša unutarnja stanja.

Primjerice, loše smo raspoloženi, ne znamo zbog ?ega ili se ne želimo suo?iti s tim uzrokom. Javljaju se negativne automatske misli poput „Nitko me zapravo ne cijeni. Neuspješna sam, glupa, lijena, presporo se mijenjam, nisam sposobna, ne mogu izdržati ovo, ovaj osje?aj ?e zauvijek trajati.“ Naravno, takve misli ?ine da se osje?amo još mnogo lošije. Svaka emocija ima svoj rok trajanja i kada je prihvatimo i prou?imo zašto se tako osje?amo, na puno boljem smo putu da taj osje?aj pro?e, nego ako se uhvatimo u pakleni krug negativnih misli.

Paradoksalno, ali ovaj negativni obrazac razmišljanja doga?a se ?ak i ponekad kada osjetimo ponos i zadovoljstvo ne?im što smo napravili ili smo jednostavno sretni sami od sebe. Osjetimo sre?u, nešto na što nismo potpuno naviknuti, i javi se poznata negativna misao poput „Ne zaslužujem sre?u. Samo sam se provukla. Mogla sam i bolje. Nije dovoljno. Moram napraviti više…“ I onda zapravo u?emo ponovno u negativni krug misli i zavrtimo se u njemu, a iz njega dolaze nažalost samo loši osje?aji i raspoloženje.
Ako prepoznamo što uzrokuje misli koje nas toliko ometaju i smanjuju nam kvalitetu života, onda možemo raditi na tom temeljnom problemu, istovremeno mijenjaju?i negativne misli nekim neutralnim ili pozitivnim mislima i uvijek dovode?i u pitanje istinitost negativnosti.

Mnogi ljudi, pogotovo žene i djevojke, znaju re?i da se „osje?aju debelo“. Imam potrebu naglasiti da debelo naprosto nije osje?aj, nije ljudska emocija, a nije ni tjelesni osjet. Iza osje?aja debljine uvijek stoje neki drugi osje?aji i misli kojih nismo svjesni, nismo ih spremni vidjeti ili smo ih spojili u taj jedinstveni osje?aj „debljine“. Važno je vidjeti što stoji iza toga. Osje?amo li se da ne zadovoljavamo neke kriterije? Usamljeni smo? Tužni? Preplavljeni stresom? Preoptere?eni? Nervozni? Ljuti? Frustrirani? Osje?amo se neprihva?eno? Imamo hranu u želucu? Uska nam je majica?
Sve ovo su osje?aji i nekada nam je teško suo?iti se s njima ili ih ?ak samo osjetiti pa na neki na?in odemo u taj osje?aj debljine koji nam je u tom trenu prihvatljviji, ali zapravo ne služi svojoj svrsi. Osje?aji su tu da nam signaliziraju što se zbiva s nama: je li sve ok ili bismo trebali nešto promijeniti. Imamo osje?aj da ako se osje?amo debelo možemo nešto u?initi u vezi s tim, to je pod našom kontrolom, a osje?aji poput tuge i ljutnje su nam iz nekog razloga zastrašuju?i i možda mislimo da na njihove uzroke ne možemo djelovati. Svatko ima neki svoj razlog. Mislim da je ipak važno uvijek kada se javi ta ideja o osje?aju debljine posvetiti vrijeme tome da prou?imo što zapravo osje?amo.

„Debela sam!“
„?ekaj – to je automatska negativna misao. Što stoji iza toga?“
„Osje?am se usamljeno. Sjedim sama na predavanju.“
„Dobro, to je težak osje?aj i nije ti ugodna ova situacija, ali to ne zna?i da si debela, nema nikakve veze s tim. Danas nitko od tvojih bliskih prijatelja nije došao. Posveti se predavanju, a kasnije možeš nazvati nekog od prijatelja.“

Ovo je jedan jednostavan primjer tog novog na?ina razgovaranja sa samim sobom. Negativne misli ?esto potje?u iz nekog dijela nas koji ima krivo uvjerenje o sebi. Potrebno je prona?i to uvjerenje i shvatiti da nije to?no te se korisiti svime što nam može pomo?i u njegovoj promjeni.
Negativne misli zapravo ?esto nemaju nikakve veze sa stvarnoš?u i važno je pokušati neprestano propitivati njihovu to?nost. Kada sebi kažemo „Nitko me ne voli“ možemo si odmah tu misao dovesti u pitanje i provjeriti sa sobom je li to baš tako. Ako promislimo „Ni u ?emu nikada ne uspijem“ možemo se pokušati sjetiti barem jedne stvari u kojoj smo uspjeli, koliko god malenom se ?inila, ta stvar je dokaz koji pobija tu misao. Naravno, na ovaj na?in promatrati i razgovarati sa svojim negativnim mislima nije lako, ali vodi dugoro?nom oslobo?enju od njih i lakšem dolasku do sre?e i pozitivnih obrazaca razmišljanja.

Ako zaustavimo tu prvu lošu misao, osluhnemo što se doga?a u nama, i prepoznamo što nije u redu, bit ?e nam lakše i možemo pokušati i?i novim putem. Znam da je teško. Treba imati puno strpljenja i prihva?anja za sebe. I to je isto teško, ali nagrada na kraju svega jest na?in doživljavanja svijeta i samog sebe koji je više u skladu sa stvarnoš?u i koji je bolji za nas. Možemo mijenjati svoje misli. To što nam se javljaju, ne zna?i da su automatski to?ne. Imamo snagu u sebi i možemo krenuti drugim putem. Ne mora taj put odmah biti ruži?ast i pun pozitivnih i lijepih re?enica. Za po?etak možemo samo negativne misli dovesti u pitanje i sumnjati u njihovu to?nost. To je ve? jako puno.

Nadam se da vam je nova godina po?ela lijepim ritmom i da si uspijevate svakodnevno ispunjati želje i biti dobri prema sebi. Po?etak nove kalendarske godine je lijep i simboli?an na?in da si mnogi od nas daju dopuštenje za „novi po?etak“. Ja zapravo mislim da je nova godina svaki dan. Nema ni?eg posebnog u baš tom datumu, osim što je zgodan u kalendarskom smislu. Svaki dan, svaki sat, svaka sekunda je po?etak novog vremena. Budu?nost u koju kro?imo. Ne treba ?ekati neki poseban dan ili sat. Ako želimo i trebamo promjenu u svom životu, možemo si je pokloniti baš sada, uvijek.

Naravno, poreme?aji hranjenja nisu uzrokovani time što ljudi pokušavaju ostvariti neki ideal ljepote, no ideali ljepote u zapadnom svijetu mogu biti jedan od faktora koji ljude poti?u da krenu na dijetu, a dijete pokre?u neke mehanizme u osobama koje imaju predispoziciju za poreme?aje hranjenja koji onda mogu voditi razvoju poreme?aja. Proces nastanka poreme?aja strahovito je kompliciran i u razli?itim ?lancima bavit ?u se razli?itim aspektima i faktorima koji u tome mogu sudjelovati.

Danas se bavim temom ideala ljepote i pritiska k ostvarenju ideala ljepote.

Mediji su ?esto kritizirani zbog svog iznimno negativnog utjecaja na razvoj slike o sebi kod djece i mladih, posebno djevoj?ica. Slike žena koje vidimo u medijima uglavnom su me?usobno veoma sli?ne; to su jako mlade, lijepe, vitke djevojke, bujne kose i savršenog tena. Obitelji koje vidimo su uvijek nasmiješene i sretne, nemaju problema, a ?ine ih tata, mama i dvoje djece, a možda i koji ku?ni ljubimac. Ljudi koji se razlikuju od takvog ideala prikazani su kao smiješni, jadni, tužni ili, naj?eš?e, nisu prikazani uop?e. Pa tako u medijima jako rijetko vidimo osobe koje imaju prišti?e, koje su debele ili imaju bore. ?ak i kreme protiv bora naj?eš?e reklamiraju mlade djevojke. ?ak i u humoristi?nim serijama su osobe koje se razlikuju od ideala naj?eš?e prikazane na ismijavaju? na?in („debeli prijatelj glavnog lika“ i sli?no). U medijima jako rijetko imamo priliku vidjeti ljude onakve kakvi jesu u stvarnom životu. Ako su takve slike prikazane, onda je to ?esto s namjerom da ih se ismije zbog nesavršenosti (primjerice slike slavnih tabloidima).

Zadatak reklama je da nas na neki na?in pokušaju uvjeriti da nam je potrebno nešto što nam one žele prodati, bilo da je to neki ?lanak o postblagdanskom mršavljenju oki?en reklamama koje su ga financirale, ili nova modna kolekcija skrojena za lutke, a ne ljude, ili niz fotografija nekog modela uronjenog u fotošop, ili nešto drugo. Pri?a s medijima strahovito je kompleksna, a ipak i za?u?uju?e jednostavna. Oni nam žele poslati poruku da ono što imamo nije dovoljno dobro kako bismo kupili proizvod koji ?e nam dati ono što jest dovoljno dobro, a to je pak neki nedostižni ideal kojeg nam predstave poželjnim. Zašto padamo u ovu zamku? Kako ljudi znaju što je lijepo i poželjno?

Za to su, izme?u ostalog, odgovorni visoko prilago?eni i veoma važni socijalno-psihološki procesi. Oni nas ve?inom štite i omogu?uju nam nesmetan i produktivan svakodnevni život. Kako bismo se snašli u zahtjevnoj socijalnoj okolini u kojoj živimo, tražimo informacije od ljudi koji nas okružuju. Kada nismo sigurni što je ispravno i poželjno, okrenut ?emo se ljudima oko sebe i svojoj okolini kako bismo dobili prijeko potrebnu informaciju. Mediji, koji su sveprisutni, šalju poruku kakvo je tijelo poželjno, i mi, kao i ve?ina ljudi u našoj okolini, prihva?amo tu informaciju. To je nešto što se doga?a automatski i nismo toga svjesni.

Nažalost, mnogi ljudi usvoje ovaj ideal u potpunosti i jako ih smetaju oni ljudi koji se usu?uju živjeti druga?ije. Nisu samo mediji ti koji kritiziraju izgled drugih ljudi, to ?inimo i mi sami, svakodnevno. Vjerujem da smo svi od poznanika, prijatelja ili ?ak ?lanova svojih obitelji dobili veoma grube ili neugodne komentare o svom izgledu ili o svojoj prehrani („trebala bi smršaviti za te tajice“ ili „jedeš previše xy vrste hrane“). Na nas negativno mogu djelovati i komentari koje ?ujemo o drugim ljudima („Vidi kako se udebljala“ ili „Zašto se takvi ljudi ne sakriju doma, nego dolaze na plažu“). Takvi komentari puni su mržnje i neprihva?anja, prema ljudima koji su žrtve takvog govora, ali i prema osobama koje se s njima mogu poistovjetiti.

Takvi komentari zapravo govore isklju?ivo o osobi koja ih daje, a ne o osobi kojoj su namijenjeni. Na svijetu ima mjesta za sve vrste ljepote i ne postoji razlog zbog kojeg bi se itko trebao skrivati i ne uživati u ljepotama boravka u prirodi, na zraku, na plaži, u laganoj odje?i. To što nešto smatramo „neprivla?nim“ ili „neprihvatljivim“ odraz je nas samih, naših vrijednosti i naših ideala. Nemamo pravo svoj pogled nametati drugim ljudima i oduzimati im pravo da se osje?aju ugodno u svojoj koži. Teško izbje?i da nas takvi komentari koje ?ujemo od drugih pogode i povrijede, no kada gradimo osje?aj prihva?anja za same sebe, ta povreda biva sve manja. Na kraju, žive?i sretan i ispunjen život zapravo najjasnije pokazujemo koliko su takvi komentari zapravo odraz problema i nesigurnosti osobe koja ih daje i nemaju veze s nama.

Neki od nas se s vremenom uspiju oduprijeti ovoj vrsti informacija, i potraže neke druge, koje su tako?er dostupne, iako nisu toliko raširene i toliko jasno vidljive. Informacije o veoma promjenjivim idealima ljepote u ljudskoj povijesti, o tome kakva je gra?a ljudskog tijela, koji postotak masnog tkiva osigurava dobro funkcioniranje svih organa, o tome kako funkcionira ljudski metabolizam, o tome kako funkcioniraju reklamne poruke i koliko nezadovoljstvo pokušavaju izazvati kako bi nam prodali proizvode i usluge… To nisu informacije koje se ?esto nalaze u ?asopisima niti na internetskim portalima, ne vidimo ih na televiziji. Važno je da prepoznamo koji su izvori informacija kojima stvarno možemo vjerovati. Što je zasnovano u znanosti, a što je financirano reklamama i kompanijama koje prodaju svoje proizvode te u zastarjelim te štetnim stereotipima.

Što je ljepota? To je zapravo i filozofsko pitanje na koje ne postoji jednostavan i jedinstven odgovor jer je ljepota svakako uvijek u oku osobe koja promatra. Svatko od nas je razli?it i razli?ite stvari smatra lijepima. Ljepota može imati miljarde definicija; onoliko koliko je ljudi na zemlji. Na ovom svijetu ima mjesta za bezbroj razli?itih vrsta ljepote. Kada postanemo svjesni ideala koji smo usvojili, tada možemo taj ideal mijenjati.

Ljudi se ne ra?aju s usvojenim idealom ljepote. On se stje?e kroz životna iskustva, utjecaj obitelji, okoline, vršnjaka, medija i kulture u kojoj živimo. Ljudi se ra?aju sa sklonosti da ono što signalizira zdravlje smatraju lijepim. To je nešto što se može primijetiti kod veoma male djece. Razumljivo je zašto nam je ova sklonost bila važna u našem evolucijskom razvoju. Kada su u davnoj prošlosti ljudi vidjeli znakove bolesti, distancirali su se od te osobe kako bi se zaštitili jer nije postojao neki drugi na?in da se obrane od bolesti koja se može o?itovati na tjelesnom izgledu. Ova prirodna skolnost ostavlja golem prostor kulturi i iskustvima kako bi oblikovala ono što smatramo privla?nim i lijepim.

Zdravlje je strahovito širok pojam i zdravi ljudi izgledaju iznimno raznoliko. Zašto je onda ideal ljepote u zapadnom svijetu toliko uzak? Povijest razvoja ovog ideala ljepote, pogotovo ideala ženske ljepote, jest duga i kompleksna. Današnji ideal ljepote nedostižan je golemoj ve?ini žena, a svejedno smo neprestano uronjeni u njega i okruženi njime. Sigurna sam da ste vidjeli takve reklame; ako kupite ovaj proizvod, bit ?ete voljeni, prihva?eni, privla?ni. Ukoliko potrošite svoj novac na ovaj proizvod za mršavljenje, napokon ?ete zaslužiti sre?u. Meni je to tužno i bolno. Naravno da je neto?no. Sre?a dolazi iznutra. Prihva?anje dolazi iznutra. Ljudi koji nas vole vole nas bez obzira na to koliko kilograma imamo. Ako nije tako, onda njihova uvjetovana ljubav nije nešto što trebamo.

Jedno izlu?uju?e ?esto, a veoma pogrešno vjerovanje jest da je ono što je lijepo dobro. U bajkama imamo stereotipe zle ružne vještice i lijepe dobre princeze. Takve stereotipe vidimo i u filmovima (zli i pohlepni ljudi prikazani su neprivla?no, pretjerane težine, dok su pozitivni likovi oni ve?inom nerealno prelijepi) i u serijima i u reklamnim porukama, ?ujemo ih u svakodnevnom govoru ljudi koji nas okružuju. U svakom slu?aju, ljepota i izgled suprotan od konvencionalno lijepog ?esto se povezuju s kvalitetom pojedinca kao osobe. Naravno, to je potpuno pogrešno. U psihologiji se to naziva halo efekt; na temelju jedne osobine koju vidimo zaklju?ujemo o cijeloj osobi.

Naš vanjski izgled nema veze s onim što smo iznutra i svaki pokušaj povezivanja tih dviju informacija veoma je nepravedan i pogrešan. To potkrepljuju nizovi istraživanja. Lijepi ljudi nisu nužno dobri, niti im zbog njihovog izgleda pripadaju ve?a prava. Isto tako ne zaslužuju ni manja prava. Zaslužuju ista prava kao i svi. Svi ljudi zaslužuju jednaka prava, a nitko ne zaslužuje diskriminaciju, bez obzira na to kako izgleda. Naš izgled ne govori ništa o tome tko smo, što volimo, što ne volimo, koje su naše vrijednosti, što nas nadahnjuje, što želimo posti?i, što smo iskusili.

Nažalost, ove informacije nisu toliko izložene u javnosti i treba se potruditi do?i do njih, a onda se još i oduprijeti utjecaju ve?ine i zasljepljuju?ih slika koje nas okružuju. Nema ni?eg lošeg u tome ako to ne uspijemo iz prva. Teško je. U našoj je prirodi tražiti informacije iz okoline, a kada saznamo što je poželjno, u našoj je prirodi da se tome pokušamo prilagoditi, kako bismo bili prihva?eni i osje?ali se sigurno. Jako nam je važno da budemo sli?ni drugim ljudima i da nas prihva?aju. To je strašno važno za naš život i ugra?eno je u nas zato što nam omogu?uje preživljavanje. Nažalost, ta naša prirodna i lijepa težnja ponekad dovodi do toga da sebi ?inimo štetu i ne prihva?amo sebe jer se razlikujemo od nekog ideala, a pri tom ?esto ne vidimo koliko je taj ideal neostvariv i koliko nas ograni?ava. Masovni mediji koriste ovu našu prirodnu potrebu kako bi manipulirali nama i kako bi nas naveli da radimo ono što je u njihovom interesu.

Istraživanje Ann Becker koje je provela 1995. godine na Fijiu klasi?no je istraživanje koje se bavilo povezanosti izloženosti medijima i simptoma poreme?aja hranjenja kod adolescenata. Mjeren je broj simptoma poreme?aja hranjenja prije uvo?enja televizijskog signala na oto?je i tri godine nakon. Prije nego što su postali izloženi televizijskim programima, i to programima zapadnja?ke kulture, na oto?ju Fiji mladi ljudi imali su jako malo simptoma poreme?aja hranjenja te su imali snažan kulturalni identitet vezan za svoje naslije?e. Tri godine nakon dolaska televizije, na Fijiu je postojao statisti?ki zna?ajno ve?i broj simptoma poreme?aja hranjenja i samih poreme?aja. Iz razgovora s mladima saznalo se da su željeli izgledati sli?nije likovima koje su vidjeli na televiziji te su zbog toga po?eli s dijetnim ponašanjem. Nipošto ne mislim da su mediji izvor svog zla niti su jedini uzrok poreme?aja hranjenja; daleko od toga. Da jesu, svi ljudi bi patili od poreme?aja hranjenja, a znamo da to nije tako Mediji su samo element prenošenja današnje kulture i nemogu?e ih je izbje?i niti odrediti što je bilo prvo; društveni ideali i kultura ili medijske poruke koje proširuju poruke te kulture. Ovo istraživanje tako?er ne daje taj odgovor jer su mladi ljudi na Fijiu zapravo bili izloženi jednoj druga?ijoj kulturi putem medija.

Ideali ljudske, a pogotovo ženske ljepote, jako su promjenjivi. U razli?itim kulturama vrijede razli?iti ideali i razli?ite stvari smatraju se poželjnima. U nekim zemljama privla?ne su vrlo pretile žene. U nekima je potrebno umjetno izdužiti svoj vrat. Neke kulture ume?u drvene tanjuri?e u uši i usne. A naša, zapadna kultura, od svojih žena traži da budu mršave i vje?no mlade, savršenih frizura i lica. Možda nam se može ?initi da je apsurdno vezivati ženama stopala ili im umetati strana tijela u kožu, ali nije li jednako ?udno i neprirodno ono što naša kultura traži od nas?

Na kraju, što je ljepota? Biste li gledali isto na ljudsku ljepotu da ste odgojeni u nekoj drugoj kulturi? A na nekom drugom planetu? Ljepota je strahovito relativan pojam. Mnogi ljudi koji zadovoljavaju kriterije današnjeg ideala ljepote, nisu sretni sami sa sobom, osje?aju se osamljeno i tužno, i jako pate. Mnogi ljudi koji su daleko od tog istog ideala, žive sretne i zadovoljne živote. Ono što ho?u re?i jest da ljepota nije uvjet sre?e, ni blizu. Možemo ponekad upasti u tu zamku, ali to je tako nevjerojatno neto?no i može nam zadati neizmjerno mnogo bola.

Ono što ovim želim re?i jest da je ljepota prije svega u nama. Ovisi o našoj procjeni i našem ukusu. Razli?iti ljudi mogu nam biti privla?ni iz razli?itih razloga. Ljepota, ono što je za nas ljepota, je tek jedan u nizu elemenata privla?nosti. A ?ak i tada, ta ista ljepota je u našim o?ima, u onome što smo mi u stanju vidjeti u drugim ljudima. Možemo li vidjeti ljepotu u njima? Možemo li pokušati zaboraviti ono što smo nau?ili o ljepoti i pokušati osluhnuti sami sebe?

Odrasla sam gledaju?i Disneyeve crtane filmove i nažalost bila sam usvojila ideale ljepote predstavljene u njima. Nisam od svoje okoline dobila druga?iju poruku, i jednostavno sam ono što su prikazivali prihvatila kao stvarnost.
Onda sam pogledala crtani film „Shrek“. Glavni lik filma je veliko zeleno ?udovište Shrek, i prelijepa princeza koju on pokušava spasiti. Princeza ima mra?nu tajnu. Ona se preko no?i pretvara u zeleno ?udovište, istovjetno Shreku. Jedino je prava ljubav može spasiti od te strašne kletve, to jest, pretvorit ?e se u ?ovjeka zauvijek ako se vjen?a za svoju pravu ljubav. Iz kina sam izašla zabezeknuta i strahovito uznemirena. Naime, u filmu se princeza pretvorila u ?udovište jer se zaljubila u Shreka, a i on u nju. I on ju je volio, baš takvu kakva je bila. I bili su sretni zajedno, zauvijek. Nisam mogla shvatiti kako je to mogu?e. Svi crtani filmovi i bajke koje sam do tada gledala imale su isti kraj. Prelijepa princeza i jednako lijepi princ žive svoj idili?ni život. Trebalo je pro?i puno godina i puno u?enja da zapravo shvatim što je prava ljepota i koliko je film zapravo bio odli?anu svojoj kritici idealiziranih završetaka bajki i idealiziranog izgleda popularnih junaka. Poruka koju je pokušao poslati bila je neobi?na i prijeko potrebna, u svijetu junakinja ?iji su strukovi uži od njihovih vratova.

Nisam mogla shvatiti zašto se nije pretvorila u lijepu princezu i takva otišla živjeti sa Shrekom. Sad vidim da je Shreku ona bila draga upravo takva kakva jest; njemu je ona bila lijepa takva kakva je bila. Možda je pomalo smiješno, ali jako sam ponosna na sebe što mi takva misao više nikada ne bi prošla kroz glavu, ta ideja da je ljepota uvjet za sre?u. Stvarno sam mnogo nau?ila o njezinoj relativnosti. Nau?ila sam gledati dublje i tražiti duže ono što je lijepo u svakome od nas.

Još daleko važnije jest to što sam sama prestala pokušavati biti jedna od tih nedodirljivih prelijepih nejakih princeza, i odlu?ila biti ona koja jesam, snažna i sposobna posve sama prona?i svoj sretan kraj.
Nije lako iza?i na kraj s porukama koje dobivamo od najranijeg djetinjstva. Nije lako voziti se gradom i gledati sve te plakate i sve te slike. Ono što možemo re?i sebi jest „Na svijetu ima mjesta za razli?ite vrste ljepote.“ To je moja mantra. Na svijetu ima mjesta za sve razli?ite vrste ljepote. Kada volimo sebe i imamo snagu u sebi, nije uop?e važno kako izgledamo. Zra?imo ljepotom iznutra, onom pravom ljepotom. U svakome od nas postoji nešto lijepo i nešto razli?ito. Ne bi bilo lijepo da na svijetu postoji samo jedna vrsta cvije?a. Isto tako, bilo bi krajnje jednoli?no kada bismo svi imali isti oblik tijela i gotovo identi?an izgled. Ljepota je u raznolikosti.

Za kraj vas ostavljam s porukom ovog videa u kojem Eve Ensler govori o svom iskustvu u drugoj kulturi. To je video koji jako volim svima pokazivati zato jer ima prekrasnu poruku u koju duboko vjerujem. Svatko od nas je prelijep. Svatko zaslužuje svoju ljubav.

Danas se želim pozabaviti temom vremenskog razdoblja u koje smo uronjeni bilo da slavimo Boži? ili ne. Ovo vrijeme ?esto uklju?uje obilje prekrasne hrane, obiteljska i prijateljska druženja i darivanja, ali za osobe koje boluju od poreme?aja hranjenja i imaju poteško?a u svom odnosu s hranom ovo razdoblje može biti izuzetno teško i iscrpljuju?e. ?ak i ako su obiteljski odnosi harmoni?ni i topli, ne?ije uporno nu?enje hrane i ne?ije uporno odbijanje ponu?enog mogu stvoriti golemu napetost i ugodno druženje pretvoriti u borbu.

Kako to izbje?i? Kao i obi?no, nema recepta koji ?e uvijek upaliti. Moje mišljenje jest da se u životu trebamo okružiti ljudima koji nas razumiju, podržavaju i prihva?aju takvima kakvi jesmo. Jasno mi je da je stvarnost ?esto jako druga?ija. ?ak i kada mi možemo razumjeti i suosje?ati s drugima, teško je da su drugi osjetljivi na isti na?in. I to je u redu! Sami sebi moramo biti izvor podrške i suosje?anja kako bismo izdržali one situacije kada nam okolina šalje druga?ije i teške poruke.

U medijima sada možete nai?i na mnoštvo ?lanaka o tome „kako se ne udebljati preko praznika“. U meni izazivaju ga?enje i otpor. Mediji kako to ?esto biva šalju neke ekstremne i neto?ne poruke ciljaju?i na nesigurne osobe koje ?e ih prihvatiti, ?itati i dalje i služiti se njihovim proizvodima. ?ak i ako praznici za vas imaju prethodno tužno i teško zna?enje, pokušajte ove godine zaboraviti sve što ste ?uli o hrani, sve što ste ?uli o „debljanju“, sve savjete i naredbe koje ste postavili sami sebi ili ih dobili od drugih. Pokušajte jednostavno uživati. Ne mora to biti nešto posebno. Može biti jedan obrok ?iji vas okus podsje?a na neko drago vrijeme, možda na neku djetinju uspomenu. Je li to neki kola? koji je spremala vaša baka ili majka? Je li to iš?ekivanje poklona ispod drvca uz miris obiteljske ve?ere? Je li to miris borovih iglica ili svjetlucanje svje?ica na boru? Igranje s bra?om i sestrama? Otvaranje poklona i osje?aj uzbu?enja i iznena?enja? Snijeg ili hladna mirna zvjezdana no? vani? Pjesme?

Svatko od nas ima neku vlastitu vezu s ovim vremenskim razdobljem i specifi?na sje?anja. Ako se ne možete sjetiti ni?eg dobrog, kako bi bilo da ove godine pokušate stvoriti nova sje?anja? Nije važno što su blagdani komercijalizirani. Možete iskoristiti jedan njihov dio kako biste stvorili vlastiti blagdan sa nekom samo vašom simbolikom. Mislim da svatko od nas ionako pridodaje neko individualno zna?enje onome što dobivamo od kulture u kojoj živimo. Koje je vaše zna?enje? Možete li stvoriti neko novo, posebno, ugodno i lijepo?

Osobe s poreme?ajima hranjenja u ovo vrijeme ?esto se suo?avaju s poja?anom mukom oko odabira hrane, odbijanja hrane koju percipiraju opasnom te mukom s hranom op?enito. Bilo da se radi o povratku u obiteljski dom za praznike, o ve?em obiteljskom okupljanju ili rijetkom zajedni?kom obiteljskom obroku, ponekad se može ?initi da su „sve o?i uprte u vas“. Ako je ikako mogu?e, zamolite svoju obitelj da se za blagdane usmjere na toplinu, ljubav i pozitivnu atmosferu. Vi ?ete se truditi koliko god možete da ono što jedete bude hranjivo, kvalitetno i ono što vaše tijelo treba i želi, a ne što želi vaš poreme?aj. Možete to obe?anje dati i sebi i ljudima koje volite te pokušati tih nekoliko dana imati odnos prema hrani kakav ste imali kad ste bili dijete, ukoliko je taj odnos nešto što vam je bilo ugodno. Možete li se sjetiti kako je bilo kada ste vjerovali svom tijelu i slušali svoje želje?

Mnogi ljudi oboljeli od poreme?aja hranjenja ne mogu se sjetiti vremena u kojem njihov odnos sa hranom nije bio problemati?an. Ukoliko je doista tako, pokušajte zamisliti sebe kao razigrano dijete koje i dalje postoji negdje duboko u vama. Što biste mu poklonili? Što bi ste mu dali jesti? Ne biste mu dali jesti isklju?ivo kola?e kako bi ga kasnije bolio trbuh, ali ne biste mu ih ni branili niti uskra?ivali kvalitetnu i prije svega ukusnu hranu. Pokušajte ovih praznika nahraniti to dijete i slušati što vaše tijelo želi. Vjerujte mu. Nije strašno ako se prejedemo i dobijemo par kila koje naše tijelo želi. Ako mu ne trebaju, kasnije ?e se samo pobrinuti oko toga. Jako je teško kada su nam sve misli usmjerene na hranu. Patimo. Bojimo se ho?e li nas netko tjerati jesti što ne želimo. ?eznemo za divnim okusima, ali ih se i bojimo. Ono što ja želim re?i jest da ne mora biti tako. Možemo si pokloniti druga?ije blagdane, pune ljubavi i suosje?anja za naše tijelo. Možemo odmoriti svoje misli interveniraju?i odmah kada se jave one negativne.

Nekada ?e ljudi re?i da je hrana samo gorivo i da ne bi trebala predstavljati toliki problem. Po mom mišljenju za ljude niti jedna prirodna potreba nije baš tako jednostavna. Re?i da hrana služi samo kao gorivo jest isto kao re?i da govor služi samo komunikaciji, vid, sluh i opip samo orijentaciji, vo?enje ljubavi samo reprodukciji…Znamo da nije tako. Sva naša tjelesna iskustva, uz to što nam omogu?uju opstanak i život, omogu?uju nam i golem užitak u tom životu. Bez njega, samo bismo preživljavali. Naše tijelo pruža nam toliko putova do istinskog uživanja u životu. Mislim da je divno ako si uspijemo ovih blagdana pokloniti nešto takvo.

Mnogi od nas o?ekuju da nam ljudi koji nas vole na neki na?in pro?itaju misli i pogode ono što bismo željeli dobiti. Onda ?ak i kada dobijemo nešto što nam treba, osje?amo da toga nismo bili vrijedni i da nismo to zaslužili. Lijepo je kada nas netko iznenadi svojom pažnjom i time što je „pogodio“ baš ono što smo htjeli, ali takvo što je stvarno rijetko i gotovo nemogu?e. Katkada ni sama ne znam što želim. Katkada ne želim ništa osim ljubavi i pažnju, toplinu i znati da je netko mislio na mene. Onda nije ni važno što ?u dobiti.

Jedino mi znamo što stvarno želimo, i jedino mi sebi možemo ispuniti najdublje želje. Možda one nisu ?ak ni materijalne. Možda nisu nešto što se može zamotati i staviti pod bor. Ponekad je dovoljan neki simbol koji ?e nama zna?iti mnogo. Možete li sami sebi simboli?no pokloniti nešto što ste dugo željeli i trebali. ?esto se pitam zašto ne bismo smjeli sami sebi kupovati poklone, zamotati ih i onda im se radovati. Ovih blagdana imam želju koju mogu jedino sama sebi ostvariti, a to je da me drugi ljudi ?uju, da ne o?ekujem od njih da ?ine nemogu?e i da u sebi prona?em ono što mi treba, da osjetim zahvalnost za sve što dobivam i da osjetim da to zaslužujem.

Želje, pokloni, blagdani, sve su to predivni pojmovi, puni simbolike i tajanstvenosti. Hrana je ?esto simbol, pogotovo u blagdansko doba. Što za vas hrana simbolizira? Ljubav? Toplinu? Sigurnost obiteljskog doma? Povezanost? Uživanje? Djetinjstvo? Svaka osoba ima neku svoju vezu sa hranom i mislim da je odli?no tu vezu istraživati. Mislim da je tako?er jako važno da pri tome uživamo. Znam da može biti zastrašuju?e i teško i preplavljuju?e prepustiti se svome tijelu i slušati što nam govori.

Znam da može biti teško željeti tako puno, a ne znati kako te želje samom sebi ostvariti. Znam da je ponekad teško razumjeti same sebe i ljude oko nas. Ono što vam želim za ove praznike, jest da pokušate. Možda vam ne uspije odmah, ali nastavite pokušavati. Prona?ite nešto u ?emu uživate i dopustite si ovih praznika uživati u tome. Odmoriti se. Opustiti se. Prepustiti se. Možda je pomalo paradoksalno koliko teško može biti ponekad samo se opustiti. Mislim da je zimsko razdoblje i razdoblje praznika dobro vrijeme da pokušamo tako nešto. Ljubav prema svom tijelu i samom sebi uistinu je jedan od najljepših i najve?ih poklona koje si možemo pokloniti ovih i svakih praznika. Uvijek.

Od mene i od svih ?lanova Centra BEA,

Sretni vam blagdani!