. . . .

Ljepota

03 Sij

Nadam se da vam je nova godina počela lijepim ritmom i da si uspijevate svakodnevno ispunjati želje i biti dobri prema sebi. Početak nove kalendarske godine je lijep i simboličan način da si mnogi od nas daju dopuštenje za „novi početak“. Ja zapravo mislim da je nova godina svaki dan. Nema ničeg posebnog u baš tom datumu, osim što je zgodan u kalendarskom smislu. Svaki dan, svaki sat, svaka sekunda je početak novog vremena. Budućnost u koju kročimo. Ne treba čekati neki poseban dan ili sat. Ako želimo i trebamo promjenu u svom životu, možemo si je pokloniti baš sada, uvijek.

Naravno, poremećaji hranjenja nisu uzrokovani time što ljudi pokušavaju ostvariti neki ideal ljepote, no ideali ljepote u zapadnom svijetu mogu biti jedan od faktora koji ljude potiču da krenu na dijetu, a dijete pokreću neke mehanizme u osobama koje imaju predispoziciju za poremećaje hranjenja koji onda mogu voditi razvoju poremećaja. Proces nastanka poremećaja strahovito je kompliciran i u različitim člancima bavit ću se različitim aspektima i faktorima koji u tome mogu sudjelovati.

Danas se bavim temom ideala ljepote i pritiska k ostvarenju ideala ljepote.

Mediji su često kritizirani zbog svog iznimno negativnog utjecaja na razvoj slike o sebi kod djece i mladih, posebno djevojčica. Slike žena koje vidimo u medijima uglavnom su međusobno veoma slične; to su jako mlade, lijepe, vitke djevojke, bujne kose i savršenog tena. Obitelji koje vidimo su uvijek nasmiješene i sretne, nemaju problema, a čine ih tata, mama i dvoje djece, a možda i koji kućni ljubimac. Ljudi koji se razlikuju od takvog ideala prikazani su kao smiješni, jadni, tužni ili, najčešće, nisu prikazani uopće. Pa tako u medijima jako rijetko vidimo osobe koje imaju prištiće, koje su debele ili imaju bore. Čak i kreme protiv bora najčešće reklamiraju mlade djevojke. Čak i u humorističnim serijama su osobe koje se razlikuju od ideala najčešće prikazane na ismijavajuć način („debeli prijatelj glavnog lika“ i slično). U medijima jako rijetko imamo priliku vidjeti ljude onakve kakvi jesu u stvarnom životu. Ako su takve slike prikazane, onda je to često s namjerom da ih se ismije zbog nesavršenosti (primjerice slike slavnih tabloidima).

Zadatak reklama je da nas na neki način pokušaju uvjeriti da nam je potrebno nešto što nam one žele prodati, bilo da je to neki članak o postblagdanskom mršavljenju okićen reklamama koje su ga financirale, ili nova modna kolekcija skrojena za lutke, a ne ljude, ili niz fotografija nekog modela uronjenog u fotošop, ili nešto drugo. Priča s medijima strahovito je kompleksna, a ipak i začuđujuće jednostavna. Oni nam žele poslati poruku da ono što imamo nije dovoljno dobro kako bismo kupili proizvod koji će nam dati ono što jest dovoljno dobro, a to je pak neki nedostižni ideal kojeg nam predstave poželjnim. Zašto padamo u ovu zamku? Kako ljudi znaju što je lijepo i poželjno?

Za to su, između ostalog, odgovorni visoko prilagođeni i veoma važni socijalno-psihološki procesi. Oni nas većinom štite i omogućuju nam nesmetan i produktivan svakodnevni život. Kako bismo se snašli u zahtjevnoj socijalnoj okolini u kojoj živimo, tražimo informacije od ljudi koji nas okružuju. Kada nismo sigurni što je ispravno i poželjno, okrenut ćemo se ljudima oko sebe i svojoj okolini kako bismo dobili prijeko potrebnu informaciju. Mediji, koji su sveprisutni, šalju poruku kakvo je tijelo poželjno, i mi, kao i većina ljudi u našoj okolini, prihvaćamo tu informaciju. To je nešto što se događa automatski i nismo toga svjesni.

Nažalost, mnogi ljudi usvoje ovaj ideal u potpunosti i jako ih smetaju oni ljudi koji se usuđuju živjeti drugačije. Nisu samo mediji ti koji kritiziraju izgled drugih ljudi, to činimo i mi sami, svakodnevno. Vjerujem da smo svi od poznanika, prijatelja ili čak članova svojih obitelji dobili veoma grube ili neugodne komentare o svom izgledu ili o svojoj prehrani („trebala bi smršaviti za te tajice“ ili „jedeš previše xy vrste hrane“). Na nas negativno mogu djelovati i komentari koje čujemo o drugim ljudima („Vidi kako se udebljala“ ili „Zašto se takvi ljudi ne sakriju doma, nego dolaze na plažu“). Takvi komentari puni su mržnje i neprihvaćanja, prema ljudima koji su žrtve takvog govora, ali i prema osobama koje se s njima mogu poistovjetiti.

Takvi komentari zapravo govore isključivo o osobi koja ih daje, a ne o osobi kojoj su namijenjeni. Na svijetu ima mjesta za sve vrste ljepote i ne postoji razlog zbog kojeg bi se itko trebao skrivati i ne uživati u ljepotama boravka u prirodi, na zraku, na plaži, u laganoj odjeći. To što nešto smatramo „neprivlačnim“ ili „neprihvatljivim“ odraz je nas samih, naših vrijednosti i naših ideala. Nemamo pravo svoj pogled nametati drugim ljudima i oduzimati im pravo da se osjećaju ugodno u svojoj koži. Teško izbjeći da nas takvi komentari koje čujemo od drugih pogode i povrijede, no kada gradimo osjećaj prihvaćanja za same sebe, ta povreda biva sve manja. Na kraju, živeći sretan i ispunjen život zapravo najjasnije pokazujemo koliko su takvi komentari zapravo odraz problema i nesigurnosti osobe koja ih daje i nemaju veze s nama.

Neki od nas se s vremenom uspiju oduprijeti ovoj vrsti informacija, i potraže neke druge, koje su također dostupne, iako nisu toliko raširene i toliko jasno vidljive. Informacije o veoma promjenjivim idealima ljepote u ljudskoj povijesti, o tome kakva je građa ljudskog tijela, koji postotak masnog tkiva osigurava dobro funkcioniranje svih organa, o tome kako funkcionira ljudski metabolizam, o tome kako funkcioniraju reklamne poruke i koliko nezadovoljstvo pokušavaju izazvati kako bi nam prodali proizvode i usluge… To nisu informacije koje se često nalaze u časopisima niti na internetskim portalima, ne vidimo ih na televiziji. Važno je da prepoznamo koji su izvori informacija kojima stvarno možemo vjerovati. Što je zasnovano u znanosti, a što je financirano reklamama i kompanijama koje prodaju svoje proizvode te u zastarjelim te štetnim stereotipima.

Što je ljepota? To je zapravo i filozofsko pitanje na koje ne postoji jednostavan i jedinstven odgovor jer je ljepota svakako uvijek u oku osobe koja promatra. Svatko od nas je različit i različite stvari smatra lijepima. Ljepota može imati miljarde definicija; onoliko koliko je ljudi na zemlji. Na ovom svijetu ima mjesta za bezbroj različitih vrsta ljepote. Kada postanemo svjesni ideala koji smo usvojili, tada možemo taj ideal mijenjati.

Ljudi se ne rađaju s usvojenim idealom ljepote. On se stječe kroz životna iskustva, utjecaj obitelji, okoline, vršnjaka, medija i kulture u kojoj živimo. Ljudi se rađaju sa sklonosti da ono što signalizira zdravlje smatraju lijepim. To je nešto što se može primijetiti kod veoma male djece. Razumljivo je zašto nam je ova sklonost bila važna u našem evolucijskom razvoju. Kada su u davnoj prošlosti ljudi vidjeli znakove bolesti, distancirali su se od te osobe kako bi se zaštitili jer nije postojao neki drugi način da se obrane od bolesti koja se može očitovati na tjelesnom izgledu. Ova prirodna skolnost ostavlja golem prostor kulturi i iskustvima kako bi oblikovala ono što smatramo privlačnim i lijepim.

Zdravlje je strahovito širok pojam i zdravi ljudi izgledaju iznimno raznoliko. Zašto je onda ideal ljepote u zapadnom svijetu toliko uzak? Povijest razvoja ovog ideala ljepote, pogotovo ideala ženske ljepote, jest duga i kompleksna. Današnji ideal ljepote nedostižan je golemoj većini žena, a svejedno smo neprestano uronjeni u njega i okruženi njime. Sigurna sam da ste vidjeli takve reklame; ako kupite ovaj proizvod, bit ćete voljeni, prihvaćeni, privlačni. Ukoliko potrošite svoj novac na ovaj proizvod za mršavljenje, napokon ćete zaslužiti sreću. Meni je to tužno i bolno. Naravno da je netočno. Sreća dolazi iznutra. Prihvaćanje dolazi iznutra. Ljudi koji nas vole vole nas bez obzira na to koliko kilograma imamo. Ako nije tako, onda njihova uvjetovana ljubav nije nešto što trebamo.

Jedno izluđujuće često, a veoma pogrešno vjerovanje jest da je ono što je lijepo dobro. U bajkama imamo stereotipe zle ružne vještice i lijepe dobre princeze. Takve stereotipe vidimo i u filmovima (zli i pohlepni ljudi prikazani su neprivlačno, pretjerane težine, dok su pozitivni likovi oni većinom nerealno prelijepi) i u serijima i u reklamnim porukama, čujemo ih u svakodnevnom govoru ljudi koji nas okružuju. U svakom slučaju, ljepota i izgled suprotan od konvencionalno lijepog često se povezuju s kvalitetom pojedinca kao osobe. Naravno, to je potpuno pogrešno. U psihologiji se to naziva halo efekt; na temelju jedne osobine koju vidimo zaključujemo o cijeloj osobi.

Naš vanjski izgled nema veze s onim što smo iznutra i svaki pokušaj povezivanja tih dviju informacija veoma je nepravedan i pogrešan. To potkrepljuju nizovi istraživanja. Lijepi ljudi nisu nužno dobri, niti im zbog njihovog izgleda pripadaju veća prava. Isto tako ne zaslužuju ni manja prava. Zaslužuju ista prava kao i svi. Svi ljudi zaslužuju jednaka prava, a nitko ne zaslužuje diskriminaciju, bez obzira na to kako izgleda. Naš izgled ne govori ništa o tome tko smo, što volimo, što ne volimo, koje su naše vrijednosti, što nas nadahnjuje, što želimo postići, što smo iskusili.

Nažalost, ove informacije nisu toliko izložene u javnosti i treba se potruditi doći do njih, a onda se još i oduprijeti utjecaju većine i zasljepljujućih slika koje nas okružuju. Nema ničeg lošeg u tome ako to ne uspijemo iz prva. Teško je. U našoj je prirodi tražiti informacije iz okoline, a kada saznamo što je poželjno, u našoj je prirodi da se tome pokušamo prilagoditi, kako bismo bili prihvaćeni i osjećali se sigurno. Jako nam je važno da budemo slični drugim ljudima i da nas prihvaćaju. To je strašno važno za naš život i ugrađeno je u nas zato što nam omogućuje preživljavanje. Nažalost, ta naša prirodna i lijepa težnja ponekad dovodi do toga da sebi činimo štetu i ne prihvaćamo sebe jer se razlikujemo od nekog ideala, a pri tom često ne vidimo koliko je taj ideal neostvariv i koliko nas ograničava. Masovni mediji koriste ovu našu prirodnu potrebu kako bi manipulirali nama i kako bi nas naveli da radimo ono što je u njihovom interesu.

Istraživanje Ann Becker koje je provela 1995. godine na Fijiu klasično je istraživanje koje se bavilo povezanosti izloženosti medijima i simptoma poremećaja hranjenja kod adolescenata. Mjeren je broj simptoma poremećaja hranjenja prije uvođenja televizijskog signala na otočje i tri godine nakon. Prije nego što su postali izloženi televizijskim programima, i to programima zapadnjačke kulture, na otočju Fiji mladi ljudi imali su jako malo simptoma poremećaja hranjenja te su imali snažan kulturalni identitet vezan za svoje naslijeđe. Tri godine nakon dolaska televizije, na Fijiu je postojao statistički značajno veći broj simptoma poremećaja hranjenja i samih poremećaja. Iz razgovora s mladima saznalo se da su željeli izgledati sličnije likovima koje su vidjeli na televiziji te su zbog toga počeli s dijetnim ponašanjem. Nipošto ne mislim da su mediji izvor svog zla niti su jedini uzrok poremećaja hranjenja; daleko od toga. Da jesu, svi ljudi bi patili od poremećaja hranjenja, a znamo da to nije tako Mediji su samo element prenošenja današnje kulture i nemoguće ih je izbjeći niti odrediti što je bilo prvo; društveni ideali i kultura ili medijske poruke koje proširuju poruke te kulture. Ovo istraživanje također ne daje taj odgovor jer su mladi ljudi na Fijiu zapravo bili izloženi jednoj drugačijoj kulturi putem medija.

Ideali ljudske, a pogotovo ženske ljepote, jako su promjenjivi. U različitim kulturama vrijede različiti ideali i različite stvari smatraju se poželjnima. U nekim zemljama privlačne su vrlo pretile žene. U nekima je potrebno umjetno izdužiti svoj vrat. Neke kulture umeću drvene tanjuriće u uši i usne. A naša, zapadna kultura, od svojih žena traži da budu mršave i vječno mlade, savršenih frizura i lica. Možda nam se može činiti da je apsurdno vezivati ženama stopala ili im umetati strana tijela u kožu, ali nije li jednako čudno i neprirodno ono što naša kultura traži od nas?

Na kraju, što je ljepota? Biste li gledali isto na ljudsku ljepotu da ste odgojeni u nekoj drugoj kulturi? A na nekom drugom planetu? Ljepota je strahovito relativan pojam. Mnogi ljudi koji zadovoljavaju kriterije današnjeg ideala ljepote, nisu sretni sami sa sobom, osjećaju se osamljeno i tužno, i jako pate. Mnogi ljudi koji su daleko od tog istog ideala, žive sretne i zadovoljne živote. Ono što hoću reći jest da ljepota nije uvjet sreće, ni blizu. Možemo ponekad upasti u tu zamku, ali to je tako nevjerojatno netočno i može nam zadati neizmjerno mnogo bola.

Ono što ovim želim reći jest da je ljepota prije svega u nama. Ovisi o našoj procjeni i našem ukusu. Različiti ljudi mogu nam biti privlačni iz različitih razloga. Ljepota, ono što je za nas ljepota, je tek jedan u nizu elemenata privlačnosti. A čak i tada, ta ista ljepota je u našim očima, u onome što smo mi u stanju vidjeti u drugim ljudima. Možemo li vidjeti ljepotu u njima? Možemo li pokušati zaboraviti ono što smo naučili o ljepoti i pokušati osluhnuti sami sebe?

Odrasla sam gledajući Disneyeve crtane filmove i nažalost bila sam usvojila ideale ljepote predstavljene u njima. Nisam od svoje okoline dobila drugačiju poruku, i jednostavno sam ono što su prikazivali prihvatila kao stvarnost.
Onda sam pogledala crtani film „Shrek“. Glavni lik filma je veliko zeleno čudovište Shrek, i prelijepa princeza koju on pokušava spasiti. Princeza ima mračnu tajnu. Ona se preko noći pretvara u zeleno čudovište, istovjetno Shreku. Jedino je prava ljubav može spasiti od te strašne kletve, to jest, pretvorit će se u čovjeka zauvijek ako se vjenča za svoju pravu ljubav. Iz kina sam izašla zabezeknuta i strahovito uznemirena. Naime, u filmu se princeza pretvorila u čudovište jer se zaljubila u Shreka, a i on u nju. I on ju je volio, baš takvu kakva je bila. I bili su sretni zajedno, zauvijek. Nisam mogla shvatiti kako je to moguće. Svi crtani filmovi i bajke koje sam do tada gledala imale su isti kraj. Prelijepa princeza i jednako lijepi princ žive svoj idilični život. Trebalo je proći puno godina i puno učenja da zapravo shvatim što je prava ljepota i koliko je film zapravo bio odličanu svojoj kritici idealiziranih završetaka bajki i idealiziranog izgleda popularnih junaka. Poruka koju je pokušao poslati bila je neobična i prijeko potrebna, u svijetu junakinja čiji su strukovi uži od njihovih vratova.

Nisam mogla shvatiti zašto se nije pretvorila u lijepu princezu i takva otišla živjeti sa Shrekom. Sad vidim da je Shreku ona bila draga upravo takva kakva jest; njemu je ona bila lijepa takva kakva je bila. Možda je pomalo smiješno, ali jako sam ponosna na sebe što mi takva misao više nikada ne bi prošla kroz glavu, ta ideja da je ljepota uvjet za sreću. Stvarno sam mnogo naučila o njezinoj relativnosti. Naučila sam gledati dublje i tražiti duže ono što je lijepo u svakome od nas.

Još daleko važnije jest to što sam sama prestala pokušavati biti jedna od tih nedodirljivih prelijepih nejakih princeza, i odlučila biti ona koja jesam, snažna i sposobna posve sama pronaći svoj sretan kraj.
Nije lako izaći na kraj s porukama koje dobivamo od najranijeg djetinjstva. Nije lako voziti se gradom i gledati sve te plakate i sve te slike. Ono što možemo reći sebi jest „Na svijetu ima mjesta za različite vrste ljepote.“ To je moja mantra. Na svijetu ima mjesta za sve različite vrste ljepote. Kada volimo sebe i imamo snagu u sebi, nije uopće važno kako izgledamo. Zračimo ljepotom iznutra, onom pravom ljepotom. U svakome od nas postoji nešto lijepo i nešto različito. Ne bi bilo lijepo da na svijetu postoji samo jedna vrsta cvijeća. Isto tako, bilo bi krajnje jednolično kada bismo svi imali isti oblik tijela i gotovo identičan izgled. Ljepota je u raznolikosti.

Za kraj vas ostavljam s porukom ovog videa u kojem Eve Ensler govori o svom iskustvu u drugoj kulturi. To je video koji jako volim svima pokazivati zato jer ima prekrasnu poruku u koju duboko vjerujem. Svatko od nas je prelijep. Svatko zaslužuje svoju ljubav.