Danas bih željela zapo?eti pri?ati o mislima. Naše misli su ono što stvara naš život. Možda vam se ?ini da je ovo klišej, ali zapravo je istina. Naime, ve?inu stvari koje nam se doga?aju mi sami procjenjujemo kao dobre ili loše te im na osnovu toga doživljavamo razli?ite emocije i pridodajemo zna?enje svojim iskustvima. Pri tom ne govorim na uistinu strašne i katastrofalne doga?aje koji kod svih ljudi izazivaju snažne negativne reakcije. Govorim o onim svakodnevnim doga?ajima, malim, sitnim, naj?eš?im. Govorim o ne?ijem ?udnom pogledu u tramvaju, o prijatelju koji se nije javio, o ocjeni iz testa koju nismo željeli, o kiši kada smo se nadali suncu, o tome kada nam netko ne odgovori na poziv ili poruku, o ne?ijem neugodnom komentaru, o sva?i s roditeljima, o obavezama koje se gomilaju…svatko ima svoj niz svakodnevnih teško?a koje mu zagor?avaju život.

Objektivna stvarnost postoji, ali ono kako je mi doživljavamo klju?ni je faktor u tome kako ?emo se osje?ati u svom životu. Možda netko sebi kaže „Pa dobro, to je samo kiša.“ ili „Zaboravio je, nazvat ?u ja njega.“ ili „Ma ok, slijede?i put bit ?e bolje.“ Ljudi koji na ovaj na?in sebi stvore sliku svijeta kao pozitivnog i dobrohotnog, ili barem neutralnog, puno manje vjerovatno ?e osje?ati negativne posljedice svakodnevnih doga?aja. Stvar je u subjektivnoj, osobnoj percepciji stvarnosti.

Mi možemo odabrati svoje misli. ?ini se da nije mogu?e. Znam koliko je teško promijeniti na?in razmišljanja koji nam je toliko uobi?ajen da je postao navika i ponekad je nemogu?e zamisliti druga?ije. Me?utim, uistinu je mogu?e odabrati svoje misli i upravljati njima. Nije lako. Traži mnogo vježbe i strpljenja sa samim sobom, ali mogu?e je. Po?etak promjene misli jest raditi druga?ije nego što nam one kažu kako bismo stekli druga?ija iskustva koja ih dovode u pitanje. Ako živimo u strahu od ne?ega i to neprestano izbjegavamo, naš strah može samo rasti. Me?utim, ?esto se dogodi da kada se suo?imo sa svojim strahom, doživimo da i nije baš toliko strašno i steknemo drugo iskustvo koje nam onda daje priliku mijenjati misli.

Kada govorimo o poreme?ajima hranjenja, osobe ?esto doživljavaju vlastitu vrijednosti najve?im dijelom putem svog tijela i prisutan je jako snažan od debljanja i promjene tijela. Kada radimo stvari suprotne od onog što nam kaže dio nas koji je zapeo u poreme?aju, dajemo sebi priliku ste?i druga?ija iskustva i onda mijenjati misli. Pa tako ako ipak pojedemo nešto što nam poreme?aj brani ili imamo redovite obroke i ne dogodi se ništa strašno, slijede?i put ?e biti lakše. Ako vje?no živimo u strahu, u strogim pravilima oko hrane i restrikciji, ne dajemo si priliku ste?i druga iskustva i na temelju njih mijenjati svoje misli. Važno je pokušati raditi stvari druga?ije od onih koje želi poreme?aj, i pokušati prona?i onaj dio sebe koji je zdrav i koji želi iza?i na površinu. Vjerujem da promjena ne?e izostati. Naravno da u tome zaslužujemo i trebamo svu podršku i pomo?.

Meni jako draga i veoma mudra osoba jednom mi je rekla da je mogu?e promijeniti na?in na koji razmišljamo. Nasmiješila sam joj se, ali nisam do kraja vjerovala u ono što mi je rekla. ?inilo mi se da su moje misli takve kakve jesu i bila sam malo ljuta na sebe jer, eto, kroz svoj razvoj i odrastanje, nisam stekla bolje obrasce nošenja sa svime. Ona mi je rekla da je na?in na koji razmišljamo o sebi i svijetu oko sebe kao staza utabana kroz livadu ili snijeg. Stalno njome hodamo. Ponovno i ponovno. Svuda oko nas je visoka trava ili dubok snijeg. Opasno je i teško tražiti nove puteve. Put kojim hodamo stalno poznat je, siguran takakv kakav je. Naši misaoni tokovi su kao ti poznati puteljci. Svaki dan njima hodamo. Svaki dan se kritiziramo, prekoravamo, pronalazimo svoje nedostatke, vidimo stvari koje nam se doga?aju kao urotu nepravednog svijeta protiv nas, ili kao nepremostive neprilike…mi to ne možemo, to je ja?e od nas, to je nešto na što smo navikli. Nešto što se ?ini nepromjenjivim.

Kod poreme?aja hranjenja postoje brojni negativni obrasci mišljenja koji svi zajedno ?ine glas kojim govori poreme?aj. Svaka oboljela osoba susre?e se sa vlastitom verzijom tog negativnog glasa. Bilo da je to glas koji vrišti kada se pogleda u ogledalo, kada stane na vagu, kada jede, kada ne dobije ocjenu koju je željela, ili ne ostvari neki drugi cilj- glas se javlja i ?ini se da ga ništa ne može utišati, osim pokoravanja onome što kaže i prihva?anja njegove istine.

Naše misli mijenjaju strukturu našeg mozga. Ono na što smo navikli doista i jest zabilježeno u našem mozgu kao neuralni krug, na biokemijskoj razini. Kao i lekcije koje neprestano ponavljamo pa ih znamo napamet, kao važni brojevi telefona, kao sve što je poznato, ti neuralni krugovi su nam veoma dostupni i oni su prvo za ?im posežemo kada se na?emo u nepozatoj ili stresnoj situaciji. Me?utim, naš mozak je uistinu ?udesno prilagodljiv. Mi imamo sposobnost stvaranja novih puteva. Možemo nau?iti nove navike razmišljanja koje ?e postati utabane. Možemo odlu?iti prestati hodati starim putem i potražiti neki novi. Bit ?e teško i možda mu?no na po?etku, ali jednom kada postane navika, bit ?e lako i lijepo, a stari put ?e zarasti u travu i prekrit ?e ga zaborav. Nije lako, naravno, ali vrijedno je svakog koraka. Uistinu je mogu?e, to sam otkrila kada sam napokon odlu?ila pokušati.

Svatko od nas ima neke negativne automatske misli. Ve?ina oboljelih od poreme?aja hranjenja izvještava o veoma intenzivnom, negativnom glasu koji je strahovito kriti?an, perfekcionisti?ki orijentiran, neprihva?aju? i zloban. Negativne misli koje se javljaju toliko su automatske da poprimaju svojevrsni identitet. Više ih ne percipiramo odvojene od sebe, a ako ne u?inimo ono što one kažu i žele, bit ?emo duboko nesretni i izmu?eni vrije?anjem i osudom koja dolazi iz nas samih. Oboljelima je ?esto lakše poslušati ono što kaže glas (koji gotovo uvijek poti?e oboljelog na destruktivno ponašanje karakteristi?no za poreme?aje hranjenja), nego mu se suprostaviti. Zadatak lije?enja jest prona?i svoj pravi glas i prepoznati negativni glas kao simptom poreme?aja, ništa više od toga. Prepoznati da ono što automatske negativne misli govore nije to?no, pretjerano je, isklju?uju?e je, boli nas i povrje?uje i ne donosi nam sre?u.

Ono što mi se ?ini kao dobra vježba jest kada se javi negativna automatska misao (svatko ima neku svoju negativnu misao ili više njih; kritiku svog izgleda, svog uspjeha, usporedbu s nekim, kritiku svog ponašanja…) zaustaviti se i prepoznati da se radi o takvoj misli. Zapitati se je li to što nam govori stvarno to?no ili postoje i neki argumenti koji su tome suprotni.

Prepoznati da ta misao nije zapravo naša, nije odraz onog što mi u svojoj dubini stvarno jesmo. Ona je proizvod stare navike to jest onih istih puteva kojima ve? dugo kora?amo. Kada se zaustavimo, biramo krenuti drugim putem. Možemo odabrati neku misao kojom ?emo odgovoriti na tu negativnu misao. Primjerice, „Ja sam predivno ljudsko bi?e. Vrijedim baš takva kakva jesam. Dobra sam sama po sebi.“ Možda se ?ini glupo, no usitinu funkcionira i stvarno je snažno oružje. Treba pokušati i ne odustajati ako na po?etku ne ide. Negativni glas ima svoju artileriju kojom ?e se boriti protiv ove misaone intervencije.
Još jedan na?in zaustavljanja negativnih misli jest zapitati se što nas u tom trenutku mu?i. Koji to osje?aj osje?amo, a ne bismo ga htjeli? Što nas je uznemirilo? Je li to osje?aj usamljenosti? Je li to jedan od izvora stresa koji nam se ?ine nepremostivima? Ako malo pratite svoje negativne automatske misli primjetiti ?ete da se one ?esto javljaju potaknute ne?im iz vana, ali mogu ih potaknuti neka naša unutarnja stanja.

Primjerice, loše smo raspoloženi, ne znamo zbog ?ega ili se ne želimo suo?iti s tim uzrokom. Javljaju se negativne automatske misli poput „Nitko me zapravo ne cijeni. Neuspješna sam, glupa, lijena, presporo se mijenjam, nisam sposobna, ne mogu izdržati ovo, ovaj osje?aj ?e zauvijek trajati.“ Naravno, takve misli ?ine da se osje?amo još mnogo lošije. Svaka emocija ima svoj rok trajanja i kada je prihvatimo i prou?imo zašto se tako osje?amo, na puno boljem smo putu da taj osje?aj pro?e, nego ako se uhvatimo u pakleni krug negativnih misli.

Paradoksalno, ali ovaj negativni obrazac razmišljanja doga?a se ?ak i ponekad kada osjetimo ponos i zadovoljstvo ne?im što smo napravili ili smo jednostavno sretni sami od sebe. Osjetimo sre?u, nešto na što nismo potpuno naviknuti, i javi se poznata negativna misao poput „Ne zaslužujem sre?u. Samo sam se provukla. Mogla sam i bolje. Nije dovoljno. Moram napraviti više…“ I onda zapravo u?emo ponovno u negativni krug misli i zavrtimo se u njemu, a iz njega dolaze nažalost samo loši osje?aji i raspoloženje.
Ako prepoznamo što uzrokuje misli koje nas toliko ometaju i smanjuju nam kvalitetu života, onda možemo raditi na tom temeljnom problemu, istovremeno mijenjaju?i negativne misli nekim neutralnim ili pozitivnim mislima i uvijek dovode?i u pitanje istinitost negativnosti.

Mnogi ljudi, pogotovo žene i djevojke, znaju re?i da se „osje?aju debelo“. Imam potrebu naglasiti da debelo naprosto nije osje?aj, nije ljudska emocija, a nije ni tjelesni osjet. Iza osje?aja debljine uvijek stoje neki drugi osje?aji i misli kojih nismo svjesni, nismo ih spremni vidjeti ili smo ih spojili u taj jedinstveni osje?aj „debljine“. Važno je vidjeti što stoji iza toga. Osje?amo li se da ne zadovoljavamo neke kriterije? Usamljeni smo? Tužni? Preplavljeni stresom? Preoptere?eni? Nervozni? Ljuti? Frustrirani? Osje?amo se neprihva?eno? Imamo hranu u želucu? Uska nam je majica?
Sve ovo su osje?aji i nekada nam je teško suo?iti se s njima ili ih ?ak samo osjetiti pa na neki na?in odemo u taj osje?aj debljine koji nam je u tom trenu prihvatljviji, ali zapravo ne služi svojoj svrsi. Osje?aji su tu da nam signaliziraju što se zbiva s nama: je li sve ok ili bismo trebali nešto promijeniti. Imamo osje?aj da ako se osje?amo debelo možemo nešto u?initi u vezi s tim, to je pod našom kontrolom, a osje?aji poput tuge i ljutnje su nam iz nekog razloga zastrašuju?i i možda mislimo da na njihove uzroke ne možemo djelovati. Svatko ima neki svoj razlog. Mislim da je ipak važno uvijek kada se javi ta ideja o osje?aju debljine posvetiti vrijeme tome da prou?imo što zapravo osje?amo.

„Debela sam!“
„?ekaj – to je automatska negativna misao. Što stoji iza toga?“
„Osje?am se usamljeno. Sjedim sama na predavanju.“
„Dobro, to je težak osje?aj i nije ti ugodna ova situacija, ali to ne zna?i da si debela, nema nikakve veze s tim. Danas nitko od tvojih bliskih prijatelja nije došao. Posveti se predavanju, a kasnije možeš nazvati nekog od prijatelja.“

Ovo je jedan jednostavan primjer tog novog na?ina razgovaranja sa samim sobom. Negativne misli ?esto potje?u iz nekog dijela nas koji ima krivo uvjerenje o sebi. Potrebno je prona?i to uvjerenje i shvatiti da nije to?no te se korisiti svime što nam može pomo?i u njegovoj promjeni.
Negativne misli zapravo ?esto nemaju nikakve veze sa stvarnoš?u i važno je pokušati neprestano propitivati njihovu to?nost. Kada sebi kažemo „Nitko me ne voli“ možemo si odmah tu misao dovesti u pitanje i provjeriti sa sobom je li to baš tako. Ako promislimo „Ni u ?emu nikada ne uspijem“ možemo se pokušati sjetiti barem jedne stvari u kojoj smo uspjeli, koliko god malenom se ?inila, ta stvar je dokaz koji pobija tu misao. Naravno, na ovaj na?in promatrati i razgovarati sa svojim negativnim mislima nije lako, ali vodi dugoro?nom oslobo?enju od njih i lakšem dolasku do sre?e i pozitivnih obrazaca razmišljanja.

Ako zaustavimo tu prvu lošu misao, osluhnemo što se doga?a u nama, i prepoznamo što nije u redu, bit ?e nam lakše i možemo pokušati i?i novim putem. Znam da je teško. Treba imati puno strpljenja i prihva?anja za sebe. I to je isto teško, ali nagrada na kraju svega jest na?in doživljavanja svijeta i samog sebe koji je više u skladu sa stvarnoš?u i koji je bolji za nas. Možemo mijenjati svoje misli. To što nam se javljaju, ne zna?i da su automatski to?ne. Imamo snagu u sebi i možemo krenuti drugim putem. Ne mora taj put odmah biti ruži?ast i pun pozitivnih i lijepih re?enica. Za po?etak možemo samo negativne misli dovesti u pitanje i sumnjati u njihovu to?nost. To je ve? jako puno.