. . . .

Psihološki aspekti lije?enja

25 Sij

Prvi i najvažniji psihološki faktor u lije?enju poreme?aja hranjenja jest naravno odluka da ?emo to u?initi. ?ini se tako jednostavno, ali nije. Odluka je proces, težak i mu?an proces, a tek nakon što napokon odlu?imo krenuti na put oporavka po?inje pravi rad na sebi. Vjerujem da nismo odlu?ili imati poreme?aj, nismo izabrali razboljeti se, nismo odabrali biti nesretni, ali na nama je da odaberemo lije?iti se i prona?i sre?u. Dakle, prvi psihološki aspekt lije?enja jest motivacija. Motiviraju nas stvari koje ispunjaju neke naše potrebe.

Nažalost, kod poreme?aja hranjenja ove potrebe ?esto su u glavama oboljelih pomiješane i nejasne nakon godina njihove krive interpretacije, potiskivanja i ignoriranja. Kao primjer mogu uzeti želju za mršavim izgledom (ili bilo koji drugi cilj koji je za nas nezdrav i destruktivan) to jest potrebu da izgledamo na neki na?in koji percipiramo kao jedini koji je dobar i kada ga ostvarimo, napokon ?emo biti mirni, sretni i dovoljno dobri. Naravno, na užas oboljele osobe i njezine okoline, taj cilj uvijek izmi?e, a kada se jedan ostvari odmah dolazi drugi, i osoba zapravo shvati da nikada ne?e svom poreme?aju biti „dovoljno dobra“ dok god je on s njom.

Iza potrebe da ostvarimo taj neki vanjski „cilj“ naravno stoje druge potrebe, koje su ovim ciljem zamaskirane. Želimo biti prihva?eni, voljeni, želimo imati osje?aj postignu?a….Svaka oboljela osoba ima svoju vlastitu simboliku koju je razvila i ?esto ?e vam re?i da stvar nije u hrani ni u izgledu, nego u ne?emu što leži ispod toga. Hrana postaje simbol. Da bismo došli do toga što to zapravo zna?i i kako se to dogodilo potrebno je puno razumijevanja i strpljenja. Dakako neizbježna psihoterapija može nam pomo?i da brže i lakše razumijemo kako je došlo do poreme?aja i da nau?imo tehnike s kojima ga možemo svladati. Psihoterapija je uistinu snažan alat koji nam može pomo?i na ovom putu. Ima toliko pristupa i na?ina koji nam stoje na raspolaganju, i nema pravog opravdanja da ne potražimo onaj koji nama odgovara.

Kada donosimo bilo koji izbor u životu, važemo prednosti i nedostatke koje nam svaka opcija nosi. Na jednoj strani ?arobne vage je naše psihi?ko i fizi?ko zdravlje, na drugoj je bolest. Potrebno je jako puno truda i snage da se odabere strana zdravlja i života. Kada ste to u?inili, tek tada, po?inje proces opraštanja od poreme?aja i pronalaska svog pravog „ja“. Mnogi ljudi kada odlu?e prestati s poreme?ajem osje?aju golem gubitak. Potrebno je pro?i proces tugovanja da bismo se oprostili od poreme?aja (znam da zvu?i ?udno, ali mnogima je poreme?aj nešto poput prijatelja i pratitelja, poput utjehe) i da bismo na zdrave na?ine ispunili potrebe koje nam je do sada ispunjavao poreme?aj. Slika o sebi kao osobi koja pati od poreme?aja ?esto je ve? mnogo godina s nama. Negativni glas kojim si govorimo je postao ?vrsta navika. Ne znamo kako to izgleda voljeti sebe. ?ini se apstraktnim i pomalo pogrešnim. Nije li sebi?no voljeti sebe? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti koliko je važno voljeti sebe i povezuju to sa sebi?noš?u, a istina je potpuno suprotna.

Naravno da nije sebi?no voljeti sebe. Voljeti sebe ne zna?i onu drugu narcisoidnu krajnost. Voljeti sebe zna?i prihvatiti sebe, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i skrbnik, najbolji roditelj i najbolji prijatelj. Ponašati se prema sebi kao što bismo se ponašali prema nekome kome želimo sve najbolje i za koga želimo da bude dobro. Znam da je ponekad teško. Ponekad treba dugo vremena samo da se pojavi taj drugi, pozitivni glas, koji je ono što mi u stvari jesmo, negdje duboko ispod neprihva?anja i odbijanja samih sebe.

Negativni glas ?e se odupirati promjeni. Možete ga zamisliti kao malo dijete u vama koje je ranjeno i koje percipira svijet kao nešto strahovito opasno ako se ne pridržava užasno strogih i rigidnih pravila. Ono vrišti, baca se po podu, odbija krenuti naprijed, drži se ?vrsto onog na što je naviklo i onog što zna. ?esto poreme?aj doživljavamo kao dio nas koji je stran, ružan i nepoželjan. Želimo ga se što prije riješiti i nastaviti dalje. Nisam u potpunosti sigurna da je to optimalan pristup. Ne možemo tek tako odrezati dio sebe koji nije prilago?en. Mislim da je važno prihvatiti sebe. Zapravo mislim da je klju?no. ?esto se dog?a da pri oporavku postoje dva glasa; jedan koji želi poreme?aj, drugi koji nas kritizira jer ve? nismo skroz dobro. Oba glasa su destruktivna, i oba nas rastužuju, ponižavaju i ne vode ka prihva?anju sebe. Kroz terapiju, kroz prihva?anje, blagost i razumijevanje prema samima sebi, možemo polako utišati ove glasove, i oja?ati svoj pravi glas, koji je jedini to?an, onaj glas koji govori o tome što mi uistinu jesmo, koji nas ne rastužuje, koji je jednostavno sve ono što smo mi.

Na neki na?in poreme?aji hranjenja su poput kradljivaca identiteta. Sve u životu oboljele osobe postane podre?eno ispunjavanju nekog višeg cilja sve dok jedino taj cilj ne ostane i upravlja svakim aspektom života. Sva ponašanja koja osoba radi, pa ?ak i ona najdrestruktivnija, imaju neku svrhu. Važno je da prepoznamo ?emu nam služe. S poreme?ajima hranjenja ?esto su povezani osje?aj tjeskobe i anskiozni temperament te perfekcionizam, a kontrola koju poreme?aj pruža osobi pomaže da smanji te negativne osje?aje i na trenutak umiri svoj negativni glas. Nažalost, trenutak mira traje strašno kratko, a posljedice po tijelo i psihi?ko zdravlje su goleme.

Kada se odlu?imo izlije?iti od poreme?aja, gubimo jedan dio svog identiteta. Bez sumnje, taj dio nije bio naš, ali postao je naš, ugradio se u nas, i teško ga je odbaciti. Kada to jednom u?inimo osje?amo gubitak. Tko sam ja bez poreme?aja? To pitanje je zastrašuju?e. Više se ne možemo definirati preko izgleda svog tijela niti hrane koju jedemo ili ne jedemo, niti preko nekih drugih ciljeva kojima smo do sada posvetili ?itav svoj život i dali im svu svoju energiju. Sada je potrebno puno više. Sada je potrebno slušati sebe, prepoznati svoje prave potrebe i nau?iti ih ispuniti. Što ja stvarno želim? Što ja volim? Što ne volim? Što me veseli? Zbog ?ega se osje?am sretno kao da letim? Što me ispunja ?ežnjom i nadom?
Odgovore na ta pitanja svatko mora prona?i sam za sebe.

Kada osje?amo da nam poreme?aj nedostaje, što tad u?initi? Kada nam negativni glas govori da bismo ipak trebali raditi nešto od raznih destruktivnih ponašanja koja radimo godinama, što onda? Ne treba se sramiti zato nam nedostaje nešto tako mra?no i teško. Na kraju, dugo vremena je upravo to dominiralo našim životom i sad ne znamo što bismo bez toga. Ovdje naravno psihoterapija igra klju?nu ulogu. Kada izgubimo poreme?aj, moramo na?i sebe, a ako smo potpuno sami, to ?e nam biti znatno teže nego ako imamo podršku obitelji, prijatelja i stru?njaka. Nema sumnje da je teško dobivati na težini i gledati tijelo u ogledalu koje se mijenja iz dana u dan. Potrebna nam je velika koli?ina suosje?anja prema samima sebi, i ljubavi, koju možda još uvijek nemamo, pa zato toliko isti?em psihološku pomo? kao na?in da si olakšamo ovaj težak proces.

Možemo naravno pomo?i sami sebi na nebrojeno mnogo na?ina. O?ito da ne možemo izbje?i svako ogledalo koje nam govori o promjeni koju možda još nismo spremni prihvatiti. Važno je malo po malo dolaziti u kontakt sa svojim tijelom i svojim zdravim izgledom. To je proces koji traje dugo, ali na kraju je rezultat daleko vrijedniji od svega što je bilo prije. Samo treba izdržati.

Kada nam je teško ?esto imamo tendenciju povu?i se u sebe, osamiti, utihnuti i pustiti negativnim glasovima da nas ispune svojim mrakom. Tada ?emo ih puno lakše poslušati i u?initi ono što mislimo da trebamo, a pogubno je za naše zdravlje, i tjelesno, i psihi?ko.

Ono što možemo tada napraviti, koliko god nam se u tom trenutku ?inilo blesavim, jest u?initi nešto drugo. Pisati o svojim osje?ajima. Crtati. Plesati (ako smo dovoljno zdravi za to – ni slu?ajno u cilju mršavljenja). Slušati glazbu koja nas inspirira. Razgovarati. Razgovarati sa pozitivnim dijelom sebe koji jest u nama. Razgovarati sa prijateljima. Sa susjedima. Sa roditeljima. Sa linijom pomo?i, ili s nekim na facebooku. Iako ?esto promislimo da ne želimo optere?ivati druge, da nismo toga vrijedni, da možemo sami….to su rije?i negativnog dijela nas. Možete pokušati. Nazovati nekog. Pri?ati o bilo ?emu. Plakati. Vrištiti. Pjevati. Pusititi te tako dugo zakopane osje?aje na površinu. Vidjeti da se ništa loše ne?e dogoditi. Vidjeti da smo i dalje živi i da smo tu. Poreme?aj je taj koji odlazi. Igrati se s ku?nim ljubimcima. Oti?i u šetnju. Oti?i u knjižnicu. ?itati. Oti?i na internet. Gledati lijepe slike. ?itati pozitivne poruke. U?iti novi jezik. Gledati humoristi?nu seriju. Izra?ivati nakit. Baviti se hobijima. Igrati igre. Pisati pisma….

To su samo neke stvari koje mogu pomo?i. Samo jedan mali dio. Sigurna sam da svatko ima barem nešto što ga veseli i što mu može pomo?i kad mu je teško. Raditi stvari koje nas vesele je klju?no jer ?e nam pomo?i na putu otkrivanja tko mi stvarno jesmo, pomo?i ?e nam otkriti naše prave interese, ono što volimo, ono što nas raduje. Sve to je ono što nas definira. Ne definira nas vaga ni brojevi ni hrana ni ocjene ni sva golema postignu?a. Definira nas ono što mi jesmo kada sve drugo nestane. Tek kada živimo svoje prekrasno ?udesno životno tijelo u potpunosti, kada se vozimo kroz ovaj život u njemu i održavamo ga na najbolji mogu?i na?in, daju?i mu što mu treba, onda možemo otkriti tko smo mi stvarno. Tko nas gleda iza o?iju kada se pogledamo u ogledalo. Možda sami sebe pogledamo u o?i. Možda onda vidimo sve što je iza njih. Možda otkrijemo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“

Odgovor je prekrasno, ?udesno ljudsko bi?e. Ali svatko ga mora prona?i sam za sebe.

Ljepota

03 Sij

Nadam se da vam je nova godina po?ela lijepim ritmom i da si uspijevate svakodnevno ispunjati želje i biti dobri prema sebi. Po?etak nove kalendarske godine je lijep i simboli?an na?in da si mnogi od nas daju dopuštenje za „novi po?etak“. Ja zapravo mislim da je nova godina svaki dan. Nema ni?eg posebnog u baš tom datumu, osim što je zgodan u kalendarskom smislu. Svaki dan, svaki sat, svaka sekunda je po?etak novog vremena. Budu?nost u koju kro?imo. Ne treba ?ekati neki poseban dan ili sat. Ako želimo i trebamo promjenu u svom životu, možemo si je pokloniti baš sada, uvijek.

Naravno, poreme?aji hranjenja nisu uzrokovani time što ljudi pokušavaju ostvariti neki ideal ljepote, no ideali ljepote u zapadnom svijetu mogu biti jedan od faktora koji ljude poti?u da krenu na dijetu, a dijete pokre?u neke mehanizme u osobama koje imaju predispoziciju za poreme?aje hranjenja koji onda mogu voditi razvoju poreme?aja. Proces nastanka poreme?aja strahovito je kompliciran i u razli?itim ?lancima bavit ?u se razli?itim aspektima i faktorima koji u tome mogu sudjelovati.

Danas se bavim temom ideala ljepote i pritiska k ostvarenju ideala ljepote.

Mediji su ?esto kritizirani zbog svog iznimno negativnog utjecaja na razvoj slike o sebi kod djece i mladih, posebno djevoj?ica. Slike žena koje vidimo u medijima uglavnom su me?usobno veoma sli?ne; to su jako mlade, lijepe, vitke djevojke, bujne kose i savršenog tena. Obitelji koje vidimo su uvijek nasmiješene i sretne, nemaju problema, a ?ine ih tata, mama i dvoje djece, a možda i koji ku?ni ljubimac. Ljudi koji se razlikuju od takvog ideala prikazani su kao smiješni, jadni, tužni ili, naj?eš?e, nisu prikazani uop?e. Pa tako u medijima jako rijetko vidimo osobe koje imaju prišti?e, koje su debele ili imaju bore. ?ak i kreme protiv bora naj?eš?e reklamiraju mlade djevojke. ?ak i u humoristi?nim serijama su osobe koje se razlikuju od ideala naj?eš?e prikazane na ismijavaju? na?in („debeli prijatelj glavnog lika“ i sli?no). U medijima jako rijetko imamo priliku vidjeti ljude onakve kakvi jesu u stvarnom životu. Ako su takve slike prikazane, onda je to ?esto s namjerom da ih se ismije zbog nesavršenosti (primjerice slike slavnih tabloidima).

Zadatak reklama je da nas na neki na?in pokušaju uvjeriti da nam je potrebno nešto što nam one žele prodati, bilo da je to neki ?lanak o postblagdanskom mršavljenju oki?en reklamama koje su ga financirale, ili nova modna kolekcija skrojena za lutke, a ne ljude, ili niz fotografija nekog modela uronjenog u fotošop, ili nešto drugo. Pri?a s medijima strahovito je kompleksna, a ipak i za?u?uju?e jednostavna. Oni nam žele poslati poruku da ono što imamo nije dovoljno dobro kako bismo kupili proizvod koji ?e nam dati ono što jest dovoljno dobro, a to je pak neki nedostižni ideal kojeg nam predstave poželjnim. Zašto padamo u ovu zamku? Kako ljudi znaju što je lijepo i poželjno?

Za to su, izme?u ostalog, odgovorni visoko prilago?eni i veoma važni socijalno-psihološki procesi. Oni nas ve?inom štite i omogu?uju nam nesmetan i produktivan svakodnevni život. Kako bismo se snašli u zahtjevnoj socijalnoj okolini u kojoj živimo, tražimo informacije od ljudi koji nas okružuju. Kada nismo sigurni što je ispravno i poželjno, okrenut ?emo se ljudima oko sebe i svojoj okolini kako bismo dobili prijeko potrebnu informaciju. Mediji, koji su sveprisutni, šalju poruku kakvo je tijelo poželjno, i mi, kao i ve?ina ljudi u našoj okolini, prihva?amo tu informaciju. To je nešto što se doga?a automatski i nismo toga svjesni.

Nažalost, mnogi ljudi usvoje ovaj ideal u potpunosti i jako ih smetaju oni ljudi koji se usu?uju živjeti druga?ije. Nisu samo mediji ti koji kritiziraju izgled drugih ljudi, to ?inimo i mi sami, svakodnevno. Vjerujem da smo svi od poznanika, prijatelja ili ?ak ?lanova svojih obitelji dobili veoma grube ili neugodne komentare o svom izgledu ili o svojoj prehrani („trebala bi smršaviti za te tajice“ ili „jedeš previše xy vrste hrane“). Na nas negativno mogu djelovati i komentari koje ?ujemo o drugim ljudima („Vidi kako se udebljala“ ili „Zašto se takvi ljudi ne sakriju doma, nego dolaze na plažu“). Takvi komentari puni su mržnje i neprihva?anja, prema ljudima koji su žrtve takvog govora, ali i prema osobama koje se s njima mogu poistovjetiti.

Takvi komentari zapravo govore isklju?ivo o osobi koja ih daje, a ne o osobi kojoj su namijenjeni. Na svijetu ima mjesta za sve vrste ljepote i ne postoji razlog zbog kojeg bi se itko trebao skrivati i ne uživati u ljepotama boravka u prirodi, na zraku, na plaži, u laganoj odje?i. To što nešto smatramo „neprivla?nim“ ili „neprihvatljivim“ odraz je nas samih, naših vrijednosti i naših ideala. Nemamo pravo svoj pogled nametati drugim ljudima i oduzimati im pravo da se osje?aju ugodno u svojoj koži. Teško izbje?i da nas takvi komentari koje ?ujemo od drugih pogode i povrijede, no kada gradimo osje?aj prihva?anja za same sebe, ta povreda biva sve manja. Na kraju, žive?i sretan i ispunjen život zapravo najjasnije pokazujemo koliko su takvi komentari zapravo odraz problema i nesigurnosti osobe koja ih daje i nemaju veze s nama.

Neki od nas se s vremenom uspiju oduprijeti ovoj vrsti informacija, i potraže neke druge, koje su tako?er dostupne, iako nisu toliko raširene i toliko jasno vidljive. Informacije o veoma promjenjivim idealima ljepote u ljudskoj povijesti, o tome kakva je gra?a ljudskog tijela, koji postotak masnog tkiva osigurava dobro funkcioniranje svih organa, o tome kako funkcionira ljudski metabolizam, o tome kako funkcioniraju reklamne poruke i koliko nezadovoljstvo pokušavaju izazvati kako bi nam prodali proizvode i usluge… To nisu informacije koje se ?esto nalaze u ?asopisima niti na internetskim portalima, ne vidimo ih na televiziji. Važno je da prepoznamo koji su izvori informacija kojima stvarno možemo vjerovati. Što je zasnovano u znanosti, a što je financirano reklamama i kompanijama koje prodaju svoje proizvode te u zastarjelim te štetnim stereotipima.

Što je ljepota? To je zapravo i filozofsko pitanje na koje ne postoji jednostavan i jedinstven odgovor jer je ljepota svakako uvijek u oku osobe koja promatra. Svatko od nas je razli?it i razli?ite stvari smatra lijepima. Ljepota može imati miljarde definicija; onoliko koliko je ljudi na zemlji. Na ovom svijetu ima mjesta za bezbroj razli?itih vrsta ljepote. Kada postanemo svjesni ideala koji smo usvojili, tada možemo taj ideal mijenjati.

Ljudi se ne ra?aju s usvojenim idealom ljepote. On se stje?e kroz životna iskustva, utjecaj obitelji, okoline, vršnjaka, medija i kulture u kojoj živimo. Ljudi se ra?aju sa sklonosti da ono što signalizira zdravlje smatraju lijepim. To je nešto što se može primijetiti kod veoma male djece. Razumljivo je zašto nam je ova sklonost bila važna u našem evolucijskom razvoju. Kada su u davnoj prošlosti ljudi vidjeli znakove bolesti, distancirali su se od te osobe kako bi se zaštitili jer nije postojao neki drugi na?in da se obrane od bolesti koja se može o?itovati na tjelesnom izgledu. Ova prirodna skolnost ostavlja golem prostor kulturi i iskustvima kako bi oblikovala ono što smatramo privla?nim i lijepim.

Zdravlje je strahovito širok pojam i zdravi ljudi izgledaju iznimno raznoliko. Zašto je onda ideal ljepote u zapadnom svijetu toliko uzak? Povijest razvoja ovog ideala ljepote, pogotovo ideala ženske ljepote, jest duga i kompleksna. Današnji ideal ljepote nedostižan je golemoj ve?ini žena, a svejedno smo neprestano uronjeni u njega i okruženi njime. Sigurna sam da ste vidjeli takve reklame; ako kupite ovaj proizvod, bit ?ete voljeni, prihva?eni, privla?ni. Ukoliko potrošite svoj novac na ovaj proizvod za mršavljenje, napokon ?ete zaslužiti sre?u. Meni je to tužno i bolno. Naravno da je neto?no. Sre?a dolazi iznutra. Prihva?anje dolazi iznutra. Ljudi koji nas vole vole nas bez obzira na to koliko kilograma imamo. Ako nije tako, onda njihova uvjetovana ljubav nije nešto što trebamo.

Jedno izlu?uju?e ?esto, a veoma pogrešno vjerovanje jest da je ono što je lijepo dobro. U bajkama imamo stereotipe zle ružne vještice i lijepe dobre princeze. Takve stereotipe vidimo i u filmovima (zli i pohlepni ljudi prikazani su neprivla?no, pretjerane težine, dok su pozitivni likovi oni ve?inom nerealno prelijepi) i u serijima i u reklamnim porukama, ?ujemo ih u svakodnevnom govoru ljudi koji nas okružuju. U svakom slu?aju, ljepota i izgled suprotan od konvencionalno lijepog ?esto se povezuju s kvalitetom pojedinca kao osobe. Naravno, to je potpuno pogrešno. U psihologiji se to naziva halo efekt; na temelju jedne osobine koju vidimo zaklju?ujemo o cijeloj osobi.

Naš vanjski izgled nema veze s onim što smo iznutra i svaki pokušaj povezivanja tih dviju informacija veoma je nepravedan i pogrešan. To potkrepljuju nizovi istraživanja. Lijepi ljudi nisu nužno dobri, niti im zbog njihovog izgleda pripadaju ve?a prava. Isto tako ne zaslužuju ni manja prava. Zaslužuju ista prava kao i svi. Svi ljudi zaslužuju jednaka prava, a nitko ne zaslužuje diskriminaciju, bez obzira na to kako izgleda. Naš izgled ne govori ništa o tome tko smo, što volimo, što ne volimo, koje su naše vrijednosti, što nas nadahnjuje, što želimo posti?i, što smo iskusili.

Nažalost, ove informacije nisu toliko izložene u javnosti i treba se potruditi do?i do njih, a onda se još i oduprijeti utjecaju ve?ine i zasljepljuju?ih slika koje nas okružuju. Nema ni?eg lošeg u tome ako to ne uspijemo iz prva. Teško je. U našoj je prirodi tražiti informacije iz okoline, a kada saznamo što je poželjno, u našoj je prirodi da se tome pokušamo prilagoditi, kako bismo bili prihva?eni i osje?ali se sigurno. Jako nam je važno da budemo sli?ni drugim ljudima i da nas prihva?aju. To je strašno važno za naš život i ugra?eno je u nas zato što nam omogu?uje preživljavanje. Nažalost, ta naša prirodna i lijepa težnja ponekad dovodi do toga da sebi ?inimo štetu i ne prihva?amo sebe jer se razlikujemo od nekog ideala, a pri tom ?esto ne vidimo koliko je taj ideal neostvariv i koliko nas ograni?ava. Masovni mediji koriste ovu našu prirodnu potrebu kako bi manipulirali nama i kako bi nas naveli da radimo ono što je u njihovom interesu.

Istraživanje Ann Becker koje je provela 1995. godine na Fijiu klasi?no je istraživanje koje se bavilo povezanosti izloženosti medijima i simptoma poreme?aja hranjenja kod adolescenata. Mjeren je broj simptoma poreme?aja hranjenja prije uvo?enja televizijskog signala na oto?je i tri godine nakon. Prije nego što su postali izloženi televizijskim programima, i to programima zapadnja?ke kulture, na oto?ju Fiji mladi ljudi imali su jako malo simptoma poreme?aja hranjenja te su imali snažan kulturalni identitet vezan za svoje naslije?e. Tri godine nakon dolaska televizije, na Fijiu je postojao statisti?ki zna?ajno ve?i broj simptoma poreme?aja hranjenja i samih poreme?aja. Iz razgovora s mladima saznalo se da su željeli izgledati sli?nije likovima koje su vidjeli na televiziji te su zbog toga po?eli s dijetnim ponašanjem. Nipošto ne mislim da su mediji izvor svog zla niti su jedini uzrok poreme?aja hranjenja; daleko od toga. Da jesu, svi ljudi bi patili od poreme?aja hranjenja, a znamo da to nije tako Mediji su samo element prenošenja današnje kulture i nemogu?e ih je izbje?i niti odrediti što je bilo prvo; društveni ideali i kultura ili medijske poruke koje proširuju poruke te kulture. Ovo istraživanje tako?er ne daje taj odgovor jer su mladi ljudi na Fijiu zapravo bili izloženi jednoj druga?ijoj kulturi putem medija.

Ideali ljudske, a pogotovo ženske ljepote, jako su promjenjivi. U razli?itim kulturama vrijede razli?iti ideali i razli?ite stvari smatraju se poželjnima. U nekim zemljama privla?ne su vrlo pretile žene. U nekima je potrebno umjetno izdužiti svoj vrat. Neke kulture ume?u drvene tanjuri?e u uši i usne. A naša, zapadna kultura, od svojih žena traži da budu mršave i vje?no mlade, savršenih frizura i lica. Možda nam se može ?initi da je apsurdno vezivati ženama stopala ili im umetati strana tijela u kožu, ali nije li jednako ?udno i neprirodno ono što naša kultura traži od nas?

Na kraju, što je ljepota? Biste li gledali isto na ljudsku ljepotu da ste odgojeni u nekoj drugoj kulturi? A na nekom drugom planetu? Ljepota je strahovito relativan pojam. Mnogi ljudi koji zadovoljavaju kriterije današnjeg ideala ljepote, nisu sretni sami sa sobom, osje?aju se osamljeno i tužno, i jako pate. Mnogi ljudi koji su daleko od tog istog ideala, žive sretne i zadovoljne živote. Ono što ho?u re?i jest da ljepota nije uvjet sre?e, ni blizu. Možemo ponekad upasti u tu zamku, ali to je tako nevjerojatno neto?no i može nam zadati neizmjerno mnogo bola.

Ono što ovim želim re?i jest da je ljepota prije svega u nama. Ovisi o našoj procjeni i našem ukusu. Razli?iti ljudi mogu nam biti privla?ni iz razli?itih razloga. Ljepota, ono što je za nas ljepota, je tek jedan u nizu elemenata privla?nosti. A ?ak i tada, ta ista ljepota je u našim o?ima, u onome što smo mi u stanju vidjeti u drugim ljudima. Možemo li vidjeti ljepotu u njima? Možemo li pokušati zaboraviti ono što smo nau?ili o ljepoti i pokušati osluhnuti sami sebe?

Odrasla sam gledaju?i Disneyeve crtane filmove i nažalost bila sam usvojila ideale ljepote predstavljene u njima. Nisam od svoje okoline dobila druga?iju poruku, i jednostavno sam ono što su prikazivali prihvatila kao stvarnost.
Onda sam pogledala crtani film „Shrek“. Glavni lik filma je veliko zeleno ?udovište Shrek, i prelijepa princeza koju on pokušava spasiti. Princeza ima mra?nu tajnu. Ona se preko no?i pretvara u zeleno ?udovište, istovjetno Shreku. Jedino je prava ljubav može spasiti od te strašne kletve, to jest, pretvorit ?e se u ?ovjeka zauvijek ako se vjen?a za svoju pravu ljubav. Iz kina sam izašla zabezeknuta i strahovito uznemirena. Naime, u filmu se princeza pretvorila u ?udovište jer se zaljubila u Shreka, a i on u nju. I on ju je volio, baš takvu kakva je bila. I bili su sretni zajedno, zauvijek. Nisam mogla shvatiti kako je to mogu?e. Svi crtani filmovi i bajke koje sam do tada gledala imale su isti kraj. Prelijepa princeza i jednako lijepi princ žive svoj idili?ni život. Trebalo je pro?i puno godina i puno u?enja da zapravo shvatim što je prava ljepota i koliko je film zapravo bio odli?anu svojoj kritici idealiziranih završetaka bajki i idealiziranog izgleda popularnih junaka. Poruka koju je pokušao poslati bila je neobi?na i prijeko potrebna, u svijetu junakinja ?iji su strukovi uži od njihovih vratova.

Nisam mogla shvatiti zašto se nije pretvorila u lijepu princezu i takva otišla živjeti sa Shrekom. Sad vidim da je Shreku ona bila draga upravo takva kakva jest; njemu je ona bila lijepa takva kakva je bila. Možda je pomalo smiješno, ali jako sam ponosna na sebe što mi takva misao više nikada ne bi prošla kroz glavu, ta ideja da je ljepota uvjet za sre?u. Stvarno sam mnogo nau?ila o njezinoj relativnosti. Nau?ila sam gledati dublje i tražiti duže ono što je lijepo u svakome od nas.

Još daleko važnije jest to što sam sama prestala pokušavati biti jedna od tih nedodirljivih prelijepih nejakih princeza, i odlu?ila biti ona koja jesam, snažna i sposobna posve sama prona?i svoj sretan kraj.
Nije lako iza?i na kraj s porukama koje dobivamo od najranijeg djetinjstva. Nije lako voziti se gradom i gledati sve te plakate i sve te slike. Ono što možemo re?i sebi jest „Na svijetu ima mjesta za razli?ite vrste ljepote.“ To je moja mantra. Na svijetu ima mjesta za sve razli?ite vrste ljepote. Kada volimo sebe i imamo snagu u sebi, nije uop?e važno kako izgledamo. Zra?imo ljepotom iznutra, onom pravom ljepotom. U svakome od nas postoji nešto lijepo i nešto razli?ito. Ne bi bilo lijepo da na svijetu postoji samo jedna vrsta cvije?a. Isto tako, bilo bi krajnje jednoli?no kada bismo svi imali isti oblik tijela i gotovo identi?an izgled. Ljepota je u raznolikosti.

Za kraj vas ostavljam s porukom ovog videa u kojem Eve Ensler govori o svom iskustvu u drugoj kulturi. To je video koji jako volim svima pokazivati zato jer ima prekrasnu poruku u koju duboko vjerujem. Svatko od nas je prelijep. Svatko zaslužuje svoju ljubav.