. . . .

Praznici

25 Pro

Danas se želim pozabaviti temom vremenskog razdoblja u koje smo uronjeni bilo da slavimo Boži? ili ne. Ovo vrijeme ?esto uklju?uje obilje prekrasne hrane, obiteljska i prijateljska druženja i darivanja, ali za osobe koje boluju od poreme?aja hranjenja i imaju poteško?a u svom odnosu s hranom ovo razdoblje može biti izuzetno teško i iscrpljuju?e. ?ak i ako su obiteljski odnosi harmoni?ni i topli, ne?ije uporno nu?enje hrane i ne?ije uporno odbijanje ponu?enog mogu stvoriti golemu napetost i ugodno druženje pretvoriti u borbu.

Kako to izbje?i? Kao i obi?no, nema recepta koji ?e uvijek upaliti. Moje mišljenje jest da se u životu trebamo okružiti ljudima koji nas razumiju, podržavaju i prihva?aju takvima kakvi jesmo. Jasno mi je da je stvarnost ?esto jako druga?ija. ?ak i kada mi možemo razumjeti i suosje?ati s drugima, teško je da su drugi osjetljivi na isti na?in. I to je u redu! Sami sebi moramo biti izvor podrške i suosje?anja kako bismo izdržali one situacije kada nam okolina šalje druga?ije i teške poruke.

U medijima sada možete nai?i na mnoštvo ?lanaka o tome „kako se ne udebljati preko praznika“. U meni izazivaju ga?enje i otpor. Mediji kako to ?esto biva šalju neke ekstremne i neto?ne poruke ciljaju?i na nesigurne osobe koje ?e ih prihvatiti, ?itati i dalje i služiti se njihovim proizvodima. ?ak i ako praznici za vas imaju prethodno tužno i teško zna?enje, pokušajte ove godine zaboraviti sve što ste ?uli o hrani, sve što ste ?uli o „debljanju“, sve savjete i naredbe koje ste postavili sami sebi ili ih dobili od drugih. Pokušajte jednostavno uživati. Ne mora to biti nešto posebno. Može biti jedan obrok ?iji vas okus podsje?a na neko drago vrijeme, možda na neku djetinju uspomenu. Je li to neki kola? koji je spremala vaša baka ili majka? Je li to iš?ekivanje poklona ispod drvca uz miris obiteljske ve?ere? Je li to miris borovih iglica ili svjetlucanje svje?ica na boru? Igranje s bra?om i sestrama? Otvaranje poklona i osje?aj uzbu?enja i iznena?enja? Snijeg ili hladna mirna zvjezdana no? vani? Pjesme?

Svatko od nas ima neku vlastitu vezu s ovim vremenskim razdobljem i specifi?na sje?anja. Ako se ne možete sjetiti ni?eg dobrog, kako bi bilo da ove godine pokušate stvoriti nova sje?anja? Nije važno što su blagdani komercijalizirani. Možete iskoristiti jedan njihov dio kako biste stvorili vlastiti blagdan sa nekom samo vašom simbolikom. Mislim da svatko od nas ionako pridodaje neko individualno zna?enje onome što dobivamo od kulture u kojoj živimo. Koje je vaše zna?enje? Možete li stvoriti neko novo, posebno, ugodno i lijepo?

Osobe s poreme?ajima hranjenja u ovo vrijeme ?esto se suo?avaju s poja?anom mukom oko odabira hrane, odbijanja hrane koju percipiraju opasnom te mukom s hranom op?enito. Bilo da se radi o povratku u obiteljski dom za praznike, o ve?em obiteljskom okupljanju ili rijetkom zajedni?kom obiteljskom obroku, ponekad se može ?initi da su „sve o?i uprte u vas“. Ako je ikako mogu?e, zamolite svoju obitelj da se za blagdane usmjere na toplinu, ljubav i pozitivnu atmosferu. Vi ?ete se truditi koliko god možete da ono što jedete bude hranjivo, kvalitetno i ono što vaše tijelo treba i želi, a ne što želi vaš poreme?aj. Možete to obe?anje dati i sebi i ljudima koje volite te pokušati tih nekoliko dana imati odnos prema hrani kakav ste imali kad ste bili dijete, ukoliko je taj odnos nešto što vam je bilo ugodno. Možete li se sjetiti kako je bilo kada ste vjerovali svom tijelu i slušali svoje želje?

Mnogi ljudi oboljeli od poreme?aja hranjenja ne mogu se sjetiti vremena u kojem njihov odnos sa hranom nije bio problemati?an. Ukoliko je doista tako, pokušajte zamisliti sebe kao razigrano dijete koje i dalje postoji negdje duboko u vama. Što biste mu poklonili? Što bi ste mu dali jesti? Ne biste mu dali jesti isklju?ivo kola?e kako bi ga kasnije bolio trbuh, ali ne biste mu ih ni branili niti uskra?ivali kvalitetnu i prije svega ukusnu hranu. Pokušajte ovih praznika nahraniti to dijete i slušati što vaše tijelo želi. Vjerujte mu. Nije strašno ako se prejedemo i dobijemo par kila koje naše tijelo želi. Ako mu ne trebaju, kasnije ?e se samo pobrinuti oko toga. Jako je teško kada su nam sve misli usmjerene na hranu. Patimo. Bojimo se ho?e li nas netko tjerati jesti što ne želimo. ?eznemo za divnim okusima, ali ih se i bojimo. Ono što ja želim re?i jest da ne mora biti tako. Možemo si pokloniti druga?ije blagdane, pune ljubavi i suosje?anja za naše tijelo. Možemo odmoriti svoje misli interveniraju?i odmah kada se jave one negativne.

Nekada ?e ljudi re?i da je hrana samo gorivo i da ne bi trebala predstavljati toliki problem. Po mom mišljenju za ljude niti jedna prirodna potreba nije baš tako jednostavna. Re?i da hrana služi samo kao gorivo jest isto kao re?i da govor služi samo komunikaciji, vid, sluh i opip samo orijentaciji, vo?enje ljubavi samo reprodukciji…Znamo da nije tako. Sva naša tjelesna iskustva, uz to što nam omogu?uju opstanak i život, omogu?uju nam i golem užitak u tom životu. Bez njega, samo bismo preživljavali. Naše tijelo pruža nam toliko putova do istinskog uživanja u životu. Mislim da je divno ako si uspijemo ovih blagdana pokloniti nešto takvo.

Mnogi od nas o?ekuju da nam ljudi koji nas vole na neki na?in pro?itaju misli i pogode ono što bismo željeli dobiti. Onda ?ak i kada dobijemo nešto što nam treba, osje?amo da toga nismo bili vrijedni i da nismo to zaslužili. Lijepo je kada nas netko iznenadi svojom pažnjom i time što je „pogodio“ baš ono što smo htjeli, ali takvo što je stvarno rijetko i gotovo nemogu?e. Katkada ni sama ne znam što želim. Katkada ne želim ništa osim ljubavi i pažnju, toplinu i znati da je netko mislio na mene. Onda nije ni važno što ?u dobiti.

Jedino mi znamo što stvarno želimo, i jedino mi sebi možemo ispuniti najdublje želje. Možda one nisu ?ak ni materijalne. Možda nisu nešto što se može zamotati i staviti pod bor. Ponekad je dovoljan neki simbol koji ?e nama zna?iti mnogo. Možete li sami sebi simboli?no pokloniti nešto što ste dugo željeli i trebali. ?esto se pitam zašto ne bismo smjeli sami sebi kupovati poklone, zamotati ih i onda im se radovati. Ovih blagdana imam želju koju mogu jedino sama sebi ostvariti, a to je da me drugi ljudi ?uju, da ne o?ekujem od njih da ?ine nemogu?e i da u sebi prona?em ono što mi treba, da osjetim zahvalnost za sve što dobivam i da osjetim da to zaslužujem.

Želje, pokloni, blagdani, sve su to predivni pojmovi, puni simbolike i tajanstvenosti. Hrana je ?esto simbol, pogotovo u blagdansko doba. Što za vas hrana simbolizira? Ljubav? Toplinu? Sigurnost obiteljskog doma? Povezanost? Uživanje? Djetinjstvo? Svaka osoba ima neku svoju vezu sa hranom i mislim da je odli?no tu vezu istraživati. Mislim da je tako?er jako važno da pri tome uživamo. Znam da može biti zastrašuju?e i teško i preplavljuju?e prepustiti se svome tijelu i slušati što nam govori.

Znam da može biti teško željeti tako puno, a ne znati kako te želje samom sebi ostvariti. Znam da je ponekad teško razumjeti same sebe i ljude oko nas. Ono što vam želim za ove praznike, jest da pokušate. Možda vam ne uspije odmah, ali nastavite pokušavati. Prona?ite nešto u ?emu uživate i dopustite si ovih praznika uživati u tome. Odmoriti se. Opustiti se. Prepustiti se. Možda je pomalo paradoksalno koliko teško može biti ponekad samo se opustiti. Mislim da je zimsko razdoblje i razdoblje praznika dobro vrijeme da pokušamo tako nešto. Ljubav prema svom tijelu i samom sebi uistinu je jedan od najljepših i najve?ih poklona koje si možemo pokloniti ovih i svakih praznika. Uvijek.

Od mene i od svih ?lanova Centra BEA,

Sretni vam blagdani!

Lije?enje poreme?aja hranjenja – Kako po?eti?

14 Pro

U prošloj kolumni pisala sam o modelu razvoja poreme?aja hranjenja i pokušala sam dati prikaz mogu?ih intervencija na svakom od tih polja. Danas se želim pozabaviti temom po?etka lije?enja. U kojem trenutku možemo re?i da je zapo?elo lije?enje? Ja mislim da je to onaj trenutak kada osoba shvati da ima poreme?aj hranjenja, odnosno kada shvati da joj se smanjila kvaliteta života i da nije sretna. Poreme?aj može ponuditi privid sre?e i uspješnosti. Bez sumnje, iako zvu?i pomalo radikalno, poreme?aj oboljelima pruža strahovito puno toga, koliko god im istovremeno oduzima život, snagu i sre?u. Kada oboljela osoba shvati da poreme?aj više uzima od njenog života i od nje same i odlu?i da više to ne želi, tada je po?elo lije?enje. Mogu?e je da još godinama osoba ne?e imati normalnu kilažu, da ?e se boriti s negativnim obrascima razmišljanja, sa lošom slikom o sebi i niskim samopoštovanjem, ali taj trenutak u kojem poreme?aj prestaje biti dijelom nje, i postaje neprijatelj i nešto ?ega se želi riješiti, mislim da je upravo to trenutak u kojem po?inje lije?enje.

Naime, nemogu?e je lije?iti se dok nismo svjesni da imamo problem. Vidjet ?ete da ?ak i kada znamo da imamo problem, lije?enje može biti dugotrajno i mukotrpno, s usponima i padovima. Ako se ne želimo izlije?iti, sabotirat ?emo pokušaje oporavka i ne?emo sudjelovati u njemu. ?ak i kada se želimo izlije?iti, povremeno se možemo sabotirati i povremeno poreme?aj može ja?ati, ali ne?emo se nikad više vratiti u onaj mrak u kojem nismo ni svjesni da imamo problem koji izjeda naš život. Dakle, prvi i osnovni korak jest odlu?iti se izlije?iti, želiti to, i prihvatiti da nam poreme?aj ne donosi ništa dugoro?no dobro.
Nakon te važne i klju?ne odluke, slijedi lije?enje. Svaka promjena je zastrašjuju?a, pogotovo kada ve? dugo živite s nekim destruktivnim obrascem mišljenja i ponašanja. On postaje vaša navika i vaša svakodnevica i ?ini vam se nemogu?e to promjeniti. Možete osje?ati golem strah od promjene, i bespomo?nost pred golemom planinom koju morate prevaliti kako biste bili dobro. Možda vas plaši to što je proces dug. Plaši vas vaše tijelo i vaš um. Plaši vas to što je sve što je na drugoj strani nepoznato, a poreme?aj je, iako bolan i destruktivan, ipak poznat i siguran.

Zbog toga što lije?enje zahtjeva intervenciju na svim poljima života, mislim da je veoma važno od samog po?etka imati psihološku stru?nu podršku. Ako je osoba iznimno fizi?ki iscrpljena, vjerovatno ?e biti potrebno bolni?ko lije?enje. Tijekom bolni?kog lije?enja klju?no je da osobi bude dostupna psihološka podrška; bilo da to radi bolni?ki psiholog ili psiholog iz vana, klju?no je da nije prepuštena sama sebi u iznimno stresnom periodu vra?anja kilaže i tjelesnih promjena. Ukoliko je osoba prepuštena sama sebi, ?esto se može dogoditi da odmah po odlasku iz bolnice nastavi s destruktivnim obrascima hranjenja. Zbog toga naglašavam važnost prisutnosti psihologa ili educiranog psihoterapeuta u svim fazama lije?enja, od samog po?etka.

U prošloj sam kolumni naglasila važnost djelovanja u svim sferama života. Na samom po?etku životno ugroženo tijelo je prioritet, uz obaveznu podršku iscrpljenoj psihi. Važno je osigurati kvalitetnu prehranu bogatu namirnicama koje ja?aju tijelo, osiguravaju njegovu ravnotežu, a bolesniku s prihvatljive. Iako je krajnji cilj osigurati da nema više zabranjene niti opasne hrane, mnogim oboljelima je na samom po?etku znatno lakše jesti cjelovitu zdravu hranu te bi bilo dobro do?i do nekog kompromisa, a ne im u potpunosti oduzeti autonomiju na tom polju, što se ?esto doga?a.

Tijelo se mijenja. Iscrpljeno mjesecima ili ?ak godinama bilo izgladnjivanja, povra?anja, prejedanja ili kompulzivnog vježbanja, ono ?e vrlo spremno reagirati na prve znakove ljubavi i dobrohotnosti koju mu oboljeli po?inju pružati. Nakon izgladnjivanja, oboljeli ?e ?esto osje?ati izlu?uju?u glad kada jednom po?nu jesti. Važno je slušati tu glad, i biti u potpunosti siguran da se tijelo ne?e „oteti kontroli“ ako mu damo ono što mu je potrebno. Mogu?e je da ?e do?i do epizoda prejedanja. Važno je da se te epizode nipošto ne pokušava kompenzirati povra?anjem, vježbanjem ili naknadnim izgladnjivanjem. Tijelo je izmu?eno i sada kada mu je hrana dostupna, ono pokušava uzeti sve što može. Tijelo je dio nas i važno je da osvjestimo koliki smo mi dio njega. Kod brojnih oboljelih postoji golemi rascjep u kontinuumu uma i tijela. Na neki na?in se osje?amo odvojeno od tijela. Ono je „nekontrolirano, pohlepno, ružno, okrutno, nepravedno…“ prema nama. Ono što se ?esto zaboravlja jest da je tijelo naš dom, ono je jedino što nam na ovom svijetu uistinu pripada, u njemu sanjamo, u njemu mislimo, u njemu živimo. Kada ga po?nemo promatrati sa funkcionalne, a ne samo estetske strane, postajemo za?u?eni i zapanjeni njegovom ljepotom i njegovom mo?i. Mislim da ništa na svijetu nije toliko ?arobno i komplicirano kao ljudsko tijelo.

Na samom po?etku lije?enja, kada pokušavamo jesti kvalitetno, za oporavak, može nam biti izuzetno teško prihvatiti tjelesne reakcije. Možemo imati velikih problema s probavom. Možemo se osje?ati letargi?no, umorno, razdražljivo. Možemo se osje?ati napuhnuto i teško. Svi ovi fizi?ki osje?aji ?e pro?i s napretkom lije?enja. Oni su samo znaci da se tijelo budi i da po?inje normalno funkcionirati. Oni mogu biti veoma bolni, i zbog toga je važno konzultirati se s lije?nikom kako bi tjelesna neugoda ovog po?etnog perioda bila što manja. Važno je ne posustati. Važno je pomo?i si. Što zna?i zdrava hrana? Ne, to ne zna?i hrana bez še?era i bez masti. Zdrava hrana jest ono što ?ime biste hranili osobu koju volite najviše na svijetu. Ne biste je hranili isklju?ivo pizzom i krafnama, no ne biste joj ni zabranili da povremeno jede pizzu ili krafne. Ne biste je prisiljavali da jede samo parenu brokulu. Možda biste joj skuhali hranjiv obrok u kojem bi ta brokula bila jedan od priloga. Ne želim davati naputke o hrani. Ne vjerujem u „dobru“ i „lošu“ hranu. Vjerujem u ravnotežu. Vjerujem u mjeru. Ne mislim da je bilo koja hrana nezdrava, i da je neka hrana isklju?ivo zdrava. Mislim da je stvar samo u mjeri. Mnogi oboljeli hrani pridodaju neke moralne kvalitete, pa tako hrana postane „dobra“ ili „zla“. Hrana to uistinu nije; ona je skup kemijskih spojeva od kojih ?e naše tijelo uzeti ono što mu treba.

U po?etku je jako teško otkriti svoju mjeru. ?ak i ljudi bez poreme?aja hranjenja ponekad imaju taj problem. Zbog toga mislim da je izuzetno važno na po?etku jestiu ugodnoj atmosferi, osluškuju?i svoje tijelo, nude?i mu bogatu i raznoliku paletu okusa hrane i pokušavaju?i prona?i užitak u tome. Ponekad oboljelima ne pomaže to da usmjere pažnju na hranu i ne mogu uživati u njoj. Mislim da je tada sasvim u redu prona?i si neke na?ine da si odvratimo pažnju s ?injenice da moramo jesti. Mogu?e je da se neki sa mnom ne bi složili u ovom pogledu, no pokazalo se da nekima uistinu na po?etku pomaže skrenuti s pažnju i na taj na?in osigurati da pojedu onoliko koliko trebaju bez da im negativni glasovi stalno vrište u glavi. To može biti gledanje tv-a, surfanje internetom ili nešto drugo. Naravno, cilj je mo?i jesti i na miru, i bez distrakcija, no ako na po?etku skretanje pažnje pomaže u tome da se pojede onoliko koliko treba za zdravlje, tada mislim da je to jedna sasvim dobra tehnika.

Znam da nije lako i naglašavam da je ovo proces koji dugo traje, no na kraju procesa oporavka je prekrasna nagrada; smiren odnos prema svom tijelu, prihva?anje tijela i život u njemu, a ne život u borbi protiv njegovih potreba.

Kako se nositi s dobivanjem na težini? Bez sumnje, ovo je jedna od stvari koje se svi oboljeli jako boje. Prvi korak jest prihvatiti da ?e se to dogoditi, i da želimo da naše tijelo bude zdravo i sposobno za život. Važno je prihvatiti da to nije lako, ali da mi to možemo. Možemo stisnuti zube i izdržati te teške trenutke, znaju?i da je na kraju tog puta sloboda od poreme?aja i mir sa svojim tijelom. Zanimljivo je da sa svakim dobivenim kilogramom, proces vra?anja težine postaje lakši. U mnogim se istraživanjima pokazalo da što nam je težina dalje od naše normalne težine, to nam je iskrivljenija slika o vlastitom tijelu. Kako se približavamo optimalnoj težini (koja je baš za svaku osobu individualna) tako se i smanjuje naše nezadovoljstvo. Naravno, ukoliko je ovaj proces pra?en adekvatnom psihološkom podrškom te ako nismo prepušteni sami sebi. Važno je osigurati si i socijalnu podršku o kojoj sam govorila i prošli put. To može biti podrška obitelji, prijatelja, partnera, grupe podrške, pozitivni blogovi i forumi….Važno je samo da si osiguramo okolinu u koja ?e olakšavati oporavak, a ne ga sabotirati (blogovi i forumi za mršavljenje, proana blogovi). Na internetu ima puno „recovery“ blogova i slika i kada se okružimo njima, možemo prona?i daljnju inspiraciju kada nam ponestane vlastite.

Znam da je po?etak težak. Važno je nikada ne osustati. Mogu?e je da ?e biti dana kada ?ete se prejesti do iznemoglosti. Mogu?e je da ?e biti dana kada ?ete se vratiti povra?anju, kompulzivnom vježbanju, prejedanju ili izgladnjivanju. Možda ponašanja potraju i neko vrijeme. Važno je da nikada ne odustanete te da se nakon što padnete ili posrnete, ponovno podignete i krente dalje. Mnogi oboljeli imaju crno-bijeli pogled na svijet te ?ak i u svom lije?enju pokušavaju biti savršeni te su skloni odustati kada im ne ide kako oni misle da bi trebalo. Ono što ja želim re?i jest da ?ak i kad ne ide, ?ak i kada je teško, važno je nastaviti. U svemu tome još jednom naglašavam važnost postojanja stru?ne psihološke podrške. Lije?enje je proces goleme osobne promjene, a oporavlja se puno više nego samo tijelo. Oporavlja se naša sama bit. U?imo kako ponovno biti svoji, biti ono što jesmo. To je ponekad zastrašuju?e, ali je istovremeno i jako uzbudljivo i prekrasno.

Želim vam sre?u na ovom putu. Potražite svu mogu?u pomo?. Javite se s bilo kakvim komentarima ili idejama na moj mail (lejla.centarbea@gmail.com. ).

Lije?enje poreme?aja hranjenja 1. dio

08 Pro

Kako se izlije?iti od poreme?aja hranjenja? Vjerujem da se na to pitanje uistinu može odgovoriti na mnogo na?ina. Svaka od velikih psiholoških škola ima svoj pristup i svoju teoriju o uzrocima poreme?aja te o tome kako bi ih trebalo lije?iti. Ja ?u vam pisati o onome što se meni ?ini kao najbolje, ali to naravno ne zna?i da je to jedini put. Smatram da je lije?enje veoma individualan proces i da ?e baš za svaku osobu biti druga?ije. Tako?er mislim da postoje principi i smjernice koje mogu svakome pomo?i na tom putu, ako ništa onda barem u donošenju zaklju?ka „to nije za mene“ i to je sasvim u redu.
Mislim da je na samom po?etku od goleme važnosti naglasiti da je izlije?enje mogu?e i vrlo vjerovatno, naravno onda kada se osoba odlu?i upustiti u taj proces. Ne želim vam iznostiti statisti?ke podatke o tome koliki je postotak izlije?enja, a koliki postotak ljudi se i nakon puno godina bori s poreme?ajem. Te podatke možete lako prona?i ako želite, no ja želim naglasiti da nitko ne može re?i u koju skupinu koja oboljela osoba spada, osim nje same. Ja vjerujem da je izlije?enje mogu?e za svakog tko to želi. Nekad je usitinu teško. Nekad ?e vam svi re?i da za vas nema nade. Nemojte odustati. Nitko osim vas ne može znati koji je vaš put.

Kako bih govorila o izlije?enju, mislim da je prvo važno opisati što se za sada zna o tome kako do poreme?aja dolazi i koje posljedice poreme?aj ima na sve tjelesne i psihi?ke sustave. Model nastanka psihi?kih poreme?aja koji je relativno nov u medicini, a i psihologiji, meni se ?ini najboljim za objašnjenje onog što je poznato o uzrocima poreme?aja hranjenja, no istovremeno i ono što bi moglo pomo?i u njihovom lije?enju. Radi se o biopsihosocijalnom modelu kojeg je predložio ameri?ki psihijatar George L. Engel. Prema ovom modelu ljudsko funkcioniranje u kontekstu bolesti ili poreme?aja odre?eno je biološkim, psihološkim i socijalnim faktorima. Kroz taj na?in promatranja ljudskog zdravlja, pokušat ?u opisati neke aspekte poreme?aja hranjenja.

Biološki aspekt

Istraživanja su do sada pokazala da postoje brojni i kompleksni prediktori poreme?aja hranjenja. Iako su geneti?ka istraživanja psihi?kih poreme?aja u velikoj mjeri u samim po?etcima, pokazalo se da postoji geneti?ka osnova poreme?aja hranjenja, osnosno odre?ena sklonost koja se može, ali i ne mora ostvariti. Pojednostavljeno, osoba ima gen, no o faktorima iz njene okoline ovisi kako ?e se ispoljiti. Sam ?in gladovanja odnosno sustezanja od hrane može u mozgu osobe koja ima sklonost razvitku poreme?aja hranjenja pokrenuti procese koji se zahuktaju u bolest.

Izgladnjivanje, povra?anje i drugi destruktivni oblici ponašanja koje oboljeli od poreme?aja hranjenja prakticiraju djeluju na sve tjelesne sustave i na ve?inu organa, s razornim posljedicama. Poreme?aji hranjenja tako?er uzrokuju promjene u moždanim strukturama što je potvr?eno snimanjima mozga oboljelih. Naime, mozak je organ koji strahovito pati u situacijama izgladnjivanja i pothranjenosti te velikih oscilacija u težini. Svaka nagla promjena u težini razorno djeluje na osjetljivi neurotransmiterski sustav našeg tijela. Kada osoba pati od poreme?aja hranjenja, mozak i tijelo su u stanju funkcioniranja koje je daleko od normalnog. Mijenja se razina svih hormona i neurotransmitera. Ne mora se uop?e raditi o pothranjenosti, i ljudi koji imaju normalnu težinu, a naglo su promijenili svoja ponašanja vezana uz hranu i tijelo (npr. izgubili su na težini kroz kratki vremenski period) ili svoje tijelo šokiraju na druge na?ine, prolaze kroz ove promjene.

Glad nas ?ini razdražljivima, umornima, potištenima, neraspoloženima. Kada ovo stanje potraje, struktura mozga se mijenja i osoba dolazi u stanje promijenjenog stanja svijesti koje na neki na?in mijenja njenu li?nost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata provedena je Minnesota studija izgladnjivanja (Minnesota starvation study) na dobrovoljcima koji su podvrgnuti izgladnjivanju kako bi se utvrdilo kakve posljedice ono ima za tijelo i psihu. Ponašanje i psihi?ko stanje ispitanika bilo je gotovo identi?no ponašanju i psihi?kom stanju oboljelih od poreme?aja hranjenja (prvenstveno anoreksije jer se radilo o izgladnjivanju).

Poreme?aji hranjenja jedan su od psihi?kih poreme?aja koji apsolutno zahtijevaju multidisciplinarni pristup. Naime, kada je osoba u stanju fizi?ke iscrpljenosti i kada joj otkazuju organi i mozak ne funkcionira kako bi trebao, ne može se raditi na psihi?koj podlozi. Osoba jednostavno nema snage ni kapaciteta za to. ?esto na samom po?etku osobama i nedostaje uvid u njihovo stanje. Zbog psihi?ke podloge, pojedinici ?esto ne?e biti svjesni koliko im je loše te je ovo uistinu najteži dio borbe o kojem ?u pisati i kasnije. Naime, da bi osoba po?ela raditi na sebi i na svom psihološkom stanju, paralelno s tim, ili ?ak i prije toga, mora fizi?ki biti sposobna za to. Naravno, dok osoba dobiva na težini i mijenja svoje prehrambene navike, psihološka podrška je od klju?ne važnosti, no ne na potpuno isti na?in na koji ?e to biti mogu?e kada se osoba dovede u stanje koje je manje opasno za njeno tijelo. Psihološka podrška tijekom boravka u bolnici ili dobivanja na težini te normaliziranja prehrambenih navika u nekom drugom okruženju veoma je važna jer pomaže oboljeloj osobi u pronalaženju novih na?ina za nošenje s problemima, kako se ne bi vratila starim navikama po odlasku iz bolnice.

Zbog toga je prvi korak napraviti sve potrebne medicinske pretrage i osigurati normalnu prehranu i funkcioniranje mozga. Kako ?e se manifestirati tjelesne posljedice voma je individulano. Netko ?e izgubiti menstruaciju, netko ?e imati snižene razine željeza, netko smanjen broj otkucaja srca, netko probleme s probavom, netko ?e imati probleme sa svim organskim sustavima, a netko ?e imati sre?u da je na vrijeme prepoznat problem te ?e tjelesno imati minimalne posljedice. Posljedice ovise o mnogo faktora i ne govore ništa o tome koliko netko osje?a psihi?ke boli (ovo kažem jer oboljeli, a i ponekad i okolina, znaju umanjivati svoj problem jer nemaju neki simptom ili posljedicu).

Mislim da je veoma važno konzultirati se s lije?nikom op?e prakse i u?initi sve što je mogu?e da se oboljela osoba fizi?ki vrati u stanje kada je mogu?e raditi na psihi?koj podlozi. Ukoliko nemate dobar odnos sa svojim lije?nikom, ili vam pokaže nerazumijevanje, imate potpuno pravo promijeniti lije?nika i potražiti nekog tko ?e vas saslušati i razumjeti. Bilo bi idealno kada bi svim oboljelima od poreme?aja hranjenja bio dostupan centar za lije?enje u kojem bi imali osiguranu sigurnu okolinu te psihološku i medicinsku podršku. Mnogi koraci u tom smjeru su poduzeti u Hrvatskoj te sada u Zagrebu postoji nekoliko mjesta na kojima oboljeli mogu potražiti takvu vrstu pomo?i.

Psihološki aspekt

Naravno, i ovo je tema kojoj ?u posvetiti poseban ?lanak, a ovdje ?u dati samo kratki pregled. Razli?ite škole u psihologiji na razli?ite na?ine objašnjavaju nastanak poreme?aja hranjenja. Prema nekim teorijama, poreme?aji hranjenja su oblik ovisnosti. Osoba razvije neke destruktivne obrasce ponašanja koji joj služe da bi smanjila svoju duboku anksioznost (strahove, nemir, negativne misli), no ti obrasci ponašanja postanu ?vrsta navika koju je kasnije jako teško prekinuti. Pretpostavlja se da osoba ima osje?aj da nema kontrolu nad stvarima koje joj se doga?aju; svijet je nepredvidiv, ljudi oko nje su nepredvidivi i nemogu?e je biti zapravo siguran u stvari koje su van nje. Stoga, ona svoju pažnju usmjerava na svoje tijelo, i tu pronalazi nešto što napokon može kontrolirati i što se ponaša onako kako ona želi. Naravno, to nije tako za sve oboljele. To je samo jedna od mnogo teorija.

Neke osobine li?nosti pojedince ?ine posebno ranjivima na razvoj poreme?aja hranjenja. Perfekcionizam u svom negativnom obliku povezan je sa sklonosti osobe da postavi sebi i svom tijelu apsolutno nemogu?e standarde. Impulzivnost pra?ena manjkom samopoštovanja povezana je s destruktivnim ponašanjem kao što je povra?anje ili prejedanje. Samopoštovanje se može definirati kao generalna procjena vlastite vrijednosti. Ono je skup emocija osoba osje?a prema samoj sebi i vjerovanja koja ima o sebi. Sniženo samopoštovanje povezano je simptomima poreme?aja hranjenja u velikom broju slu?ajeva. Osoba svoju vrijednost procjenjuje niskom i ne osje?a prema sebi pozitvne osje?aje niti prihva?anje. Ona tada pokušava svoju vrijednost prona?i u stvarima koje su van nje, a jedna od njih je i tijelo. Destruktivno ponašanje se nastavlja u beskona?nost i ne prestaje zato što osoba nikad ne može van sebe prona?i ono što joj nedostaje u njoj samoj, a to je ljubav za sebe. Destruktivni obrasci razmišljanja ste?eni u djetinjstvu nastavljaju mu?iti osobu u daljnjem životu, te se mogu manifestirati u obliku poreme?aja hranjenja („Ja ne valjam. Nikad ništa od mene. Nikad ne?u ništa dobro napraviti“ – ima ih mnogo, i veoma su individualni).

U psihološke aspekte ubraja se iz poreme?ena slika vlastitog tijela, odnosno pogrešno doživljavanje samog sebe. Ovo je najmisteriozniji dio poreme?aja, ali mislim da je tako?er povezan sa nezadovoljstvom samim sobom koje se onda prebacuje na nezadovoljstvo tijelom, što je nešto materijalno i nešto što se ne ?ini tako nemogu?im za promijeniti. Poreme?ena slika o vlastitom tijelu ono je što najviše frustira medicinske stru?njake, jer im nikako nije jasno kako osoba koja izgleda normalno, ili je pak potpuno izgladnjela, o sebi i dalje može misliti da je „debela“. Neke teorije pretpostavljaju da je takva slika o sebi oblik samouvjeravanja.

Psihološka podloga poreme?aja mora se lije?iti. Nije dovoljno dobiti na težini. Misli su i dalje prisutne, a ako osoba nema adekvatnu psihološku podršku, teško ?e se samostalno mo?i izboriti s njima. Negativni glasovi jednostavno su prejaki. Zbog toga smatram da je svakako potreban neki oblik psihoterapije. Važno je prona?i terapeuta ?iji nam pristup odgovara i s kojim možemo napredovati. Ne mislim da postoji neka psihološka škola koja je superiorna nad drugima. Mislim da svatko treba odabrati ono što mu odgovara. Od klju?ne je važnosti da postoji dobar odnos terapeuta i klijenta. O razli?itim oblicima psihološke podrške još ?u pisati.

Socijalni aspekt

Okolina i kultura u kojoj odrastamo u velikoj mjeri odre?uje naš na?in razmišljanja i vi?enja sebe. Ukoliko djevoj?ica odrasta gledaju?i majku (ili oca) koja je duboko nezadovoljna svojim tijelom, može imati velikih poteško?a u razvoju pozitivnog odnosa prema vlastitom tijelu. Ukoliko osoba dobiva pohvale i nagrade od okoline velikom ve?inom zasnovane na izgledu, povezat ?e izgled tijela kao nešto što je od klju?ne važnosti da bi bila prihva?ena. Obitelj kao primarna grupa u kojoj odrastamo ima golem utjecaj na našu dobrobit. U obitelji u?imo obrasce prehrane, odnosa prema svom tijelu, te što je poželjno, a što nije. Destruktivni i teški obiteljski odnosi mogu pridonijeti razvoju nezadovoljstva sobom, te kasnijem razvoju psihi?kih poreme?aja. Jedna od veoma efikasnih terapija u lije?enju poreme?aja hranjenja jest Maudsley metoda, koja je oblik obiteljske terapije. Mislim da obitelji mogu biti vrlo važan faktor u oporavku. Oboljeloj osobi je potrebna sva podrška koju može dobiti te smatram da su razumijevanje i poticanje od strane obitelji od neprocjenjive vrijednosti.

Društvo u kojem živimo promovira izgled tijela muškaraca i žena koji je nerealan i velikoj ve?ini ljudi nedostižan. Izloženost medijima; bilo da su to ?asopisi ili internetski ili televizijski sadržaji, utje?e na nas. Mediji su jedan aspekt socijalizacije u današnjem svijetu. Ne možemo ih izbje?i, no možemo biti svjesni njihovog utjecaja, i možemo biti svjesni da je poruka koju nam šalju ?esto lažna i usmjerena tome da nas uvjeri da kupimo neki proizvod. Mnoge reklame djeluju tako da u nama izazovu nezadovoljstvo vlastitim izgledom, a potom nam pokušaju prodati neki proizvod koji bi nam trebao pomo?i da dostignemo „ideal“ koji je zapravo nedostižan. Jedino ako stalno držimo u mislima spoznaju da je iza svih tih slika photoshop, a iza svih tih ideala ne?ija želja za stjecanjem novca, možemo se po?eti odupirati.

Kako? Ne možemo utjecati na to koje ?e se reklame prikazivati na oglasima, ali možemo birati koje ?emo internetske stranice otvarati, koje ?emo blogove pratiti, koje ?emo serije gledati i koje ?emo ?asopise ?itati. Internet je pun razli?itih blogova o lije?enju poreme?aja hranjenja, s brojnim pozitivnim porukama i slikama. Ja se trudim prona?i što više takvih slika i stavljati ih na našu Facebook stranicu. Nažalost, nisam našla puno sadržaja na hrvatskom jeziku koji bi bili prikladni. Pronašla sam puno uistinu tužnih blogova djevojaka koje su toliko duboko u svom poreme?aju da nisu svjesne koliki problem imaju. One stavljaju slike uistinu strašno mršavih modela na svoje blogove i teže takvom izgledu. Ono što svaka oboljela osoba može u?initi jest birati koje ?e blogove pratiti i koje stranice otvarati. Ja mislim da je usitinu destruktivno izlagati se takvim sadržajima kada nam je cilj izlije?enje. Sa socijalne strane važno je okružiti se ljudima koji pozitivno utje?u na nas, koji nas razumiju i koji su nam podrška. Znam koliko destruktivno ponekad mogu djelovati ?ak i naši prijatelji i grupe ?iji smo ?lan. U procesu lije?enja mnoge stvari se mijenjaju pa tako i ljudi s kojima provodimo vrijeme i koje biramo za prijatelje. Važno je da nas ljudi s kojima provodimo vrijeme ?ine sretnima i da poti?u naš oporavak.

Izlije?enje je mogu?e. Postoji mnogo puteva do njega. Svako treba prona?i onaj koji mu odgovara te svu pomo? koja mu je dostupna.
Ukoliko imate ikakve komentare, želje ili prijedloge javite se na mail Centra BEA ili na moj mail: lejla.centarbea@gmail.com. Možda ste našli neku dobru stranicu na hrvatskom? Svakako nam je pošaljite pa ?emo je staviti na naš Facebook)

Neki mitovi

03 Pro

Ne postoji na?in kojim bismo mogli ste?i prihva?anje i razumijevanje svih ljudi u svojoj okolini, i mislim da to ne treba ni pokušavati. Najvažnije je prona?i suosje?anje za sebe i biti sam sebi izvor podrške. Me?utim, na putu oporavka od poreme?aja hranjenja obitelj, prijatelji i okolina mogu biti velika podrška i pomo?. Nažalost, mnogi ljudi imaju iskustva veoma negativnih reakcija okoline kada s njom podijele neki svoj problem te biraju nastaviti patiti u tišini radije nego da proživljavaju odbacivanje.

Prema ne?emu što je razli?ito i nepoznato, ljudi iz adaptivnih razloga ?esto osje?aju strah, ga?enje i odbojnost. Poreme?aji hranjenja spadaju u sferu nepoznatog i zastrašuju?eg i zbog toga mogu buditi takve osje?aje. Usprkos tome, vjerujem da oni u ljudima bude i znatiželju, a ?esto i suosje?anje. Mislim da je osnova suosje?anja, prihva?anja, ljubaznosti te pružanja pomo?i oboljelima upravo razumijevanje i znanje o onome od ?ega oni pate. U idealnom svijetu svi bismo osje?ali suosje?anje i bili puni razumijevanja, no oboljeli se ?esto susre?u s mnoštvom negativnih stavova okoline te odlu?uju ?uvati svoj poreme?aj kao mra?nu tajnu koja ih izjeda iznutra. Zbog toga bih ovu kolumnu posvetila nekim predrasudama i mitovima koje se mogu javiti u vezi s poreme?ajima hranjenja. Nadam se da ?u na taj na?in pomo?i širenju istine i znanstvenih spoznaja, naspram onoga što možete pro?itati u medijima ili ?uti iz nevjerodostojnih izvora.

1. Osoba s poreme?ajem hranjenja sama je izabrala imati poreme?aj.

Ljudi koji su oboljeli od poreme?aja hranjenja nisu se željeli razboljeti. Nisu izabrali bolest. Poreme?aji hranjenja imaju kompleksan set uzroka i ne nastaju odjednom kada osoba to odlu?i nego se razvijaju kroz dulji vremenski period. Ovo je zapravo pomalo filozofsko pitanje koje se može postaviti u slu?aju mnogih psihi?kih poreme?aja. Je li osoba koja je ovisna o psihoaktivnim tvarima izabrala postati teško ovisna o njoj? ?injenica je da ljudi koji razviju poreme?aj hranjenja na samom po?etku biraju raditi neke stvari koje ih lišavaju goleme anksioznosti ili umanjuju neke druge emocionalne probleme. Neprilago?ena ponašanja vezana uz hranu (povra?anje, izgladnjivanje, prejedanje) imaju odre?enu svrhu i nude trenutnu utjehu te im se zbog toga oboljela osoba vra?a, posebno u trenutcima stresa. Dakle, da svatko od nas bira svoja ponašanja i na?ine na koje ?emo zadovoljavati svoje potrebe, me?utim, katkada odaberemo neka neprilago?ena ponašanja i ona nam postanu navika i prometnu se u poreme?aj. Mislim da ipak nitko svjesno nije izabrao razboliti se, patiti i mu?iti s osnovnom životnom potrebom kao što je hrana.

Poreme?aj se javlja kada se ponašanja poput izgladnjivanja, prejedanja ili povra?anja pretvore u jako ?vrsto ukorijenjenu naviku koja je pra?ena mislima koje su jednim dijelom i potaknute tim obrascem ponašanja. Osoba se uplete u poreme?aj i ima velikih teško?a s izlaskom iz njega, no izlazak je svakako mogu?, što na kraju zna?i da je osoba odgovorna za vlastito ponašanje i da uz puno volje i hrabrosti može prekinuti taj pakleni krug. Može izabrati oporavak. Ponekad se poreme?aje hranjenja uspore?uje s ovisnostima jer postoje neke sli?nosti. Osoba treba odlu?iti prestati uzimati droge, pušiti ili piti te riješiti probleme koje su do toga doveli. Isto to vrijedi za poreme?aje hranjenja. Osoba nije izabrala teško se razboliti niti je to htjela, ali može izabrati izlije?iti se i u?initi sve što može da to i u?ini.

2. Ne može se imati više od jednog poreme?aja hranjenja.

Osobe oboljele od poreme?aja hranjenja mogu imati simptome više od jednog poreme?aja istovremeno, a poreme?aji se mogu i izmjenjivati kroz razli?ite vremenske periode. U nekim slu?ajevima osoba oboljela od anoreksije može imati neke od simptoma bulimije zbog kojih ?e dobiti dijagnozu anoreksije purgativnog tipa, a nakon nekog vremena može po?eti zadovoljavati sve kriterije za bulimiju zbog kojih ?e dobiti i tu dijagnozu. Poreme?aji hranjenja su vrlo promijenjivi u vremenu, te ako osoba ne dobije adekvatnu pomo?, može neke od simptoma imati jako dugo vremena uz brojne recidive. Prejedanje, izgladnjivanje, povra?anje, pretjerano vježbanje obrasci su ponašanja koji se javljaju i kod anoreksije, i kod bulimije, i kod nespecifi?nih poreme?aja hranjenja.

3. Kada se osoba vrati na normalnu težinu, više nema anoreksiju.

Povratak na normalnu tjelesnu težinu je osnovni korak u lije?enju poreme?aja hranjenja (kod anoreksije se javlja najve?i gubitak na težini pa je navedena kao primjer). Kada je osoba izvan životne opasnosti može po?eti raditi na psihi?koj podlozi koja je u pozadini ponašajne manifestacije poreme?aja (naravno da joj je potrebna psihološkapodrška i tijekom procesa povratka na normalnu težinu). Povratak na normalnu težinu sam po sebi nije lijek i nije kraj borbe za osobu koja je oboljela. Naime, kada se osobe u sklopu bolni?kog lije?enja prisilno vrate na normalnu težinu bez da dobiju psihološku pomo?, ?esto se vrlo brzo po otpuštanju iz bolnice vrate starim pogubnim navikama. Potrebno je riješiti ono što se nalazi u podlozi odnosno problem koji je doveo do izgladnjivanja/povra?anja/prejedanja, a to se može samo uz adekvatnu psihološku pomo? i rad na sebi.

4. Samo na osnovu izgleda mogu?e je procijeniti ima li osoba poreme?aj hranjenja.

Nije. Da, ukoliko vidite zastrašuju?e mršavu osobu možete posumnjati da ima anoreksiju, no mogu?e je da je ta osoba oboljela od nekog druge bolesti, kao da je i po prirodi mršava. Mnoge osobe koje su prirodno mršave susre?u se sa napadima i optužbama da imaju anoreksiju. To ne mora biti to?no i ne može se zaklju?iti samo na osnovi njihovog izgleda. Osoba ne mora izgledati zastrašuju?e mršavo, a da ima poreme?aj hranjenja. Osobe oboljele od bulimije ?esto su normalne tjelesne težine, a zapletene su u razaraju?i krug povra?anja i prejedanja. Osoba s nespecifi?nim poreme?ajem hranjenja može imati jako teške simptome; opsesivne misli vezane za hranu i tijelo, nisko samopoštovanje, duboko nezadovoljstvo svojim tijelom i sobom, a bez da joj je težina toliko nisko da se to vidi iz vana. Primjera je nebrojeno puno. Ljudi koji boluju od poreme?aja hranjenja ?esto svoje poreme?aje jako dobro skrivaju te mogu biti dugo vremena neotkriveni. Iz vana ne možemo vidjeti kako je osobi biti u svojoj koži i kako se osje?a. Možemo je pitati, razgovarati s njom i provesti neko vrijeme u njenom društvu kako bismo je bolje upoznali.

5. Kod poreme?aja hranjenja radi se samo o opsjednutosti izgledom i ljepotom.

Iako se na prvi pogled može ?initi da je osoba „opsjednuta izgledom“ i ljepotom, to naprosto nije tako. Poreme?aji hranjenja su psihi?ki poreme?aji koji u svojoj osnovi zapravo nemaju hranu, tijelo, jedenje, izgled ili ljepotu. Oboljelu osobu to okupira, no u podlozi je nešto drugo; duboko nezadovoljstvo samim sobom, nedostatak samopoštovanja i osje?aja vlastite vrijednosti. Da u podlozi poreme?aja nije težina i ljepota jasno je i iz ?injenice što osoba nikad nije zadovoljna svojom težinom, ?ak ni kad je toliko mršava da joj je život ugrožen, ?ak i kada prestaje zadovoljavati neke „kriterije ljepote“ koji su standard u zapadnom svijetu i svima oko nje je jasno da je bolesna.

Od poreme?aja hranjenja se može umrijeti. Anoreksija je psihi?ki poreme?aj s najve?om stopom smrtnosti. U osnovi poreme?aja hranjenja ?esto se nalaze emocionalne poteško?e kao što su kontrola, samopoštovanje, a tako?er mogu imati pridružene dijagnoze kao što su depresivni i anksiozni poreme?aji. Tako?er, poreme?aji hranjenja postojali su i kada ideal ljepote nije bio mršavost kao što je to danas. Istina je da zbog porasta izloženosti masovnim medijima i marketinškim porukama, poruke o važnosti mršavosti i mršavosti kao na?inu za dolaženje do prihva?anja dolaze do ve?eg broja ljudi te se bilježi porast u broju poreme?aja hranjenja. Me?utim, oni ne nastaju samo jer netko želi „izgledati kao manekenka“ nego zato što je ta osoba zaklju?ila da je to jedini na?in na koji može od svoje okoline dobiti prihva?anje koje joj jako treba i koje ne može prona?i u sebi.

6. Poreme?aja hranjenja uzrokuju roditelji.

Znanstvenim istraživanjima poreme?aja hranjenja nije dokazan niti jedan ?vrsti i stabilni uzrok. Svakako da destruktivni obiteljski odnosi, loš odnos roditelja prema tijelu i hrani te obrasci ponašanja koji se u obitelji usvajaju mogu biti veliki faktor rizika i mogu u nekim slu?ajevima biti precipitiraju?i faktor za razvoj poreme?aja, no oni nisu i jedan jedni uzrok. Mnogi od nas odrastaju u disfukcionalnim obiteljima, pa ne razviju poreme?aj hranjenja. Poznato je da postoji genetska i biološka podloga poreme?aja, utjecaj medija i šire okoline, utjecaj životnih iskustava i mnogo drugih faktora koji doprinose razvoju poreme?aja.

Neke osobe oboljele od poreme?aja hranjenja imaju loše odnose sa svojim roditeljima, no isto tako, mnoge osobe oboljele od poreme?aja hranjenja imaju odli?an odnos sa roditeljima i obitelj im je glavna podrška u lije?enju. Nema pravila. Mnogi ljudi koji imaju veoma loše obiteljske odnose nikad ne razviju poreme?aj hranjenja. Za sada nije poznat jedinstven uzrok za gotovo niti jedan psihi?ki poreme?aj. Predpostavlja se da je u osnovi poreme?aja hranjenja kompleksan skup bioloških, okolinskih i socijalnih faktora.

7. Za poreme?aje hranjenja krvi su mediji.

Zbog toga što je istraživanjima pokazano da poreme?aje hranjenja uzrokuje skup bioloških, socijalnih i okolinskih faktora, nije u potpunosti to?no re?i da ih uzrokuju mediji. Poreme?aji hranjenja postoje oduvijek, a prve zabilješke o njima javljaju se i u starom Egiptu i u srednjem vijeku; davno prije suvremenih medija. ?injenica jest da je sve ve?i broj slu?ajeva koji se dijagnosticiraju u današnjem zapadnom društvu. Ono što je sigurno utvr?eno jest da medijski prikazi izazivaju nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Osobno smatram da je definitivno potrebno smanjiti neupitno negativni utjecaj takvih medijskih prikaza ja?anjem mladih ljudi i prevencijskim programima. No kao i s prethodnim mitom, ne možemo re?i da poreme?aje uzrokuju isklju?ivo mediji.

Ono što smatram iznimno važnim napomenuti ovdje jest ?uveno istraživanje koje je provela psihijatrica Anne E. Becker na Fijiu. Rijetko kada imamo priliku promatrati stanje prije i poslilje nekog doga?aja, no ona je posjetila Fiji ne dugo prije nego što je tamo uvedena televizija. Prije uvo?enja televizije na Fiji prakti?ki nije bilo poreme?aja hranjenja. Becker se vratila na Fiji nakon nekoliko godina. Rezultati koje je dobila ponovnim istraživanjem na mladim ljudima bili su zastrašuju?i. Nakon tri godine izloženosti zapadnja?kim medijima; sapunicama i reklamama, 11.3% adolescentica je izvjestilo o tome da su barem jednom izazvale povra?anje kako bi izgubile na težini. Becker je rekla da su djevojke po?ele željeti tijela kao zvijezde s televizije, a i procijenjivati sebe ružnima i debelima.
Nema sumnje, ovo istraživanje je pokazalo da televizija, a s njom i zapadna kultura imaju velik utjecaj na mišljenje i stavove ljudi koji su joj izloženi te da definitivno imaju veliku ulogu u današnjoj prevalenciji poreme?aja hranjenja. Me?utim, utjecaj medija samo je jedan od brojnih faktora u etiologiji poreme?aja hranjenja te ne bi bilo ispravno re?i da su samo mediji „krivi“ za poreme?aje hranjenja.

8. Ljudi koji imaju poreme?aj hranjenja samo žele privla?iti pažnju.

Ve? sam napisala da poreme?aji hranjenja ?esto godinama budu neotkriveni. Ljudi oboljeli od poreme?aja hranjenja vješti su u skrivanju svog poreme?aja. Oni se srame svog ponašanja i svjesni su da odudara od normalnog (pogotovo u slu?aju prejedanja i povra?anja). Nažalost u našoj kulturi izgladnjivanje nije toliko prepoznato kao nešto što nije normalno jer ga prakticira golemi broj ljudi kroz razli?ite dijete. Oboljela osoba, unato? golemom sramu koji osje?a, ?esto skriva svoj porme?aj i kako bi neometano mogla nastaviti s destruktivnim ponašanjem koje joj ipak daje neki osje?aj kontrole i stabilnosti. Dakle, osoba ne traži pažnju svojim izgladnjivanjem; ona traži nešto drugo. Ponekad se ovo ponašanje može interpretirati kao “ traženje pažnje“ no jasno je da su u podlozi emocionalne poteško?e i da je osobi potrebna pomo?, a ne odbacivanje njenog problema tako što joj se kaže „Da prestane tražiti pažnju.“ Svatko od nas zaslužuje svu pažnju, ljubav i pomo?.

9. Nije se mogu?e izlije?iti od poreme?aja hranjenja.

Ovisno o tome kada je detektiran poreme?aj; lije?enje može varirati u svojoj duljini. ?esto je potrebno mnogo mjeseci, ili ?ak godina, no izlije?enje je mogu?e. Važno je da osoba dobije adekvatan tretman koji njoj odgovara. Duljina lije?enja je izuzetno individualna i jako varira me?u oboljelima. Važno je znati da je izlije?enje mogu?e i da ga treba tražiti. ?ak i ako se doga?aju relapsi i ako se poreme?aj vra?a, izlije?enje je mogu?e. Pojedinici se izlije?e i nakon više desetaka godina bolovanja od poreme?aja. Nikada ne treba izgubiti nadu i pustiti poreme?aju da nam preuzme život. Oboljeli se ?esto susre?u sa razli?itim stru?njacima koji im iz nekog razloga u tom trenutku ne odgovaraju i onda do?u do pogrešnog zaklju?ka „Da su svi stru?njaci takvi“ i odustanu od traženja pomo?i. Jako mi je žao što se to doga?a jer uistinu vjerujem da postoji izvor pomo?i za svakoga, samo ga je ponekad potrebno malo dulje tražiti i iskušavati razne stvari dok ne otkrijemo ono što nam paše i ono što ?e nam omogu?iti da si pomognemo.

Sa ovim bih završila današnju kolumnu. Mogu?e je izlije?iti se. Znam koliko je oboljelima ponekad teško povjerovati u to, pogotovo nakon godina iscrpljuju?e borbe. Borba s poreme?ajem zahtijeva veliku hrabrost i upornost, no izlije?enje je definitivno mogu?e i vrlo vjerovatno ?e se dogoditi, samo ako se osoba odlu?i na to i ustraje unato? svemu.