. . . .

Iskustva iz procesa oporavka (3)

07 Ruj

Tijekom oporavka od poremećaja hranjenja, jako je vrijedno i korisno čuti poneku riječ od osobe koja je preboljela poremećaj hranjenja. U nastavku možete pročitati pismo jedne osobe koja se oporavila od poremećaja hranjenja.

Ovdje možete pročitati i originalni tekst na engleskom: http://www.eatingdisordersonline.com/blogs/s/the-exorcism-of-eating-disorders-breaking-up-is-hard-to-do

Također, vaša razmišljanja tijekom ili nakon oporavka od poremećaja hranjenja jako su nam dragocjena i bilo bi nam drago čuti ih pa nam slobodno pošaljite svoja pisma ili neke tekstove koji su vama bili poticajni u procesu oporavka.

Sada možete pročitati hrvatski prijevod originalnog teksta:

“Naletjela sam na svoj Poremećaj Hranjenja danas. To se često događa. Samo je stajao tamo i izgledao bespomoćno, slabo i jako jadno. Nije mi ništa rekao, zato što dobro zna da više ne može. Naučio je da ga mogu ušutkati samo jednim pogledom. Mogu ga ušutkati i stjerati u kut kao ranjenu životinju kada god želim!!! Nikada ne gubi nadu da ću mu se jednog dana možda vratiti, iako me skoro ubio, bezosjećajan kao mali vrag.

Ponekad je suptilan i pozvat će me povremeno kada osjeti moju sumnju ili postane jako uporan i samo se neočekivano pojavi kada mu fali da je on taj koji ima kontrolu. Mogu računati na to da ću ga vidjeti dok sam gola u tušu ili dok isprobavam novi par traperica. Uvijek stoji u pozadini kada sam blizu majke ili kada imam loš dan na poslu.

Jako je slično osjećaju kada naletite na bivšeg dečka, ona neugodnost i čudna tišina. Jednom dijeljena intima sada je pretvorena u ‘‘samo nekog kog sam prije poznavala’‘.

Moj Poremećaj Hranjenja je moj Bivši.Bio je veliki dio mog života.Bila sam udana za njega.Voljela sam svoj Poremećaj Hranjenja svaki dijelom svog tijela. Spavala sam s tim Poremećajem Hranjenja pola svog života. Bio je sa mnom 24 sata dnevno. Zbog njega sam se osjećala dobro kada sam bila loše. Tješio me kada sam se osjećala usamljeno. Nikada me nije ostavio, uvijek je bio ovdje. Kada sam se uhvatila u koštac sa svojim Poremećajem Hranjenja, to nije bila situacija u kojoj smo oboje odučili da više neće ići i razišli se suprotnim putevima. To je bila prava borba za život. To je bila moja zadnja snaga gdje sam spakirala svaku emociju koja je još uvijek ostala i rastavila se od tog ‘‘kurvinog sina’‘.

Stvarno mislim da možeš postati ovisan o boli. Možeš postati ovisan o tuzi i o tome da te tretiraju kao govno, da se osjećaš kao da više nema mjesta za tebe na ovom svijetu i da bi vjerojatno bilo bolje da ne postojiš. Ali opet, ista stvar koja hrani tvoju agoniju je ona koja te uništava minutu po minutu.

Rođen je u meni iz samo male sjemenke disfunkcije. Svaki dan je rastao u meni kao rak, hraneći se svom mojom nesigurnošću i sumnjom. Flertao je s mojom ranjivošću i šaptao slatko ništa mojoj nesigurnosti o mom mjestu na ovom svijetu. Bila sam smetena njegovom mogućnosti da utiša svu bol. Ali u isto vrijeme sam bila zbunjena njegovom ljutnjom kada sam pokušala biti svoja. Volio je uništavati svaku vezu sa bilo kojom osobom ili stvari što mi je došlo na put. Nije imao ništa nego kutiju šibica i palio ih je za mene i onda se smijao sa slatkim zadovoljstvom kada sam spalila sve mostove koje više ne bi mogla izgraditi.
Nije htio da umrem… a ne,ne,ako bih ja umrla i on bi. Samo je htio dovesti me do najvišeg vrhunca patnje. Htio je da ostatak života provedem u paklu.

Iskreno ne mislim da je imao ideju da ću dovesti nindžu ratnika koji će mu prebiti guzicu tako jako da moli za milost. Bio je totalno iznenađen!
Mislim da je moj najznačajniji uspjeh bio nevjerojatna strategija da zavaram svoj poremećaj hranjenja tako da misli da je pobijedio i onda kad je najmanje očekivao, uzela sam stvari u svoje ruke.
Teže je izići iz loše situacije nego ostati u njoj, ali jednom kada doneseš tu odluku ništa, ali ništa ti ne može stati na put!!!

Nisam išla dalje ni sa čim više nego malo dostojanstva i ponosa koje sam uspjela sakriti na mjesto gdje ih nije mogao pronaći. Bili su zakopani duboko u mojoj duši i to je bilo ono što mi je spasilo život.
Jednom kad sam prekinula s mojim poremećajem hranjenja, nije bilo pregovaranja, bilo je gotovo.
Kao i u svakoj vezi, ona ne može samo nestati. Osjećaji, sjećanja, veza – još uvijek ostaju.
Ali naučila sam da se s vremenom ti osjećaji preusmjeravaju u pozitivne stvari.
Vrijeme ti pomaže shvatiti koliko jako ti ne nedostaje biti zarobljen u kavezu i da je osjećaj slobode i prihvaćanje onog tko uistinu jesi neopisiv.

Kao što sam rekla, moj me Poremećaj Hranjenja još uvijek posjeti ali sada mu samo mogu reći: „Znaš što..Jednom sam te voljela,sada te mrzim..Sada si samo netko kog sam prije poznavala!˝