. . . .

Psihološki aspekti liječenja

25 Sij

Prvi i najvažniji psihološki faktor u liječenju poremećaja hranjenja jest naravno odluka da ćemo to učiniti. Čini se tako jednostavno, ali nije. Odluka je proces, težak i mučan proces, a tek nakon što napokon odlučimo krenuti na put oporavka počinje pravi rad na sebi. Vjerujem da nismo odlučili imati poremećaj, nismo izabrali razboljeti se, nismo odabrali biti nesretni, ali na nama je da odaberemo liječiti se i pronaći sreću. Dakle, prvi psihološki aspekt liječenja jest motivacija. Motiviraju nas stvari koje ispunjaju neke naše potrebe.

Nažalost, kod poremećaja hranjenja ove potrebe često su u glavama oboljelih pomiješane i nejasne nakon godina njihove krive interpretacije, potiskivanja i ignoriranja. Kao primjer mogu uzeti želju za mršavim izgledom (ili bilo koji drugi cilj koji je za nas nezdrav i destruktivan) to jest potrebu da izgledamo na neki način koji percipiramo kao jedini koji je dobar i kada ga ostvarimo, napokon ćemo biti mirni, sretni i dovoljno dobri. Naravno, na užas oboljele osobe i njezine okoline, taj cilj uvijek izmiče, a kada se jedan ostvari odmah dolazi drugi, i osoba zapravo shvati da nikada neće svom poremećaju biti „dovoljno dobra“ dok god je on s njom.

Iza potrebe da ostvarimo taj neki vanjski „cilj“ naravno stoje druge potrebe, koje su ovim ciljem zamaskirane. Želimo biti prihvaćeni, voljeni, želimo imati osjećaj postignuća….Svaka oboljela osoba ima svoju vlastitu simboliku koju je razvila i često će vam reći da stvar nije u hrani ni u izgledu, nego u nečemu što leži ispod toga. Hrana postaje simbol. Da bismo došli do toga što to zapravo znači i kako se to dogodilo potrebno je puno razumijevanja i strpljenja. Dakako neizbježna psihoterapija može nam pomoći da brže i lakše razumijemo kako je došlo do poremećaja i da naučimo tehnike s kojima ga možemo svladati. Psihoterapija je uistinu snažan alat koji nam može pomoći na ovom putu. Ima toliko pristupa i načina koji nam stoje na raspolaganju, i nema pravog opravdanja da ne potražimo onaj koji nama odgovara.

Kada donosimo bilo koji izbor u životu, važemo prednosti i nedostatke koje nam svaka opcija nosi. Na jednoj strani čarobne vage je naše psihičko i fizičko zdravlje, na drugoj je bolest. Potrebno je jako puno truda i snage da se odabere strana zdravlja i života. Kada ste to učinili, tek tada, počinje proces opraštanja od poremećaja i pronalaska svog pravog „ja“. Mnogi ljudi kada odluče prestati s poremećajem osjećaju golem gubitak. Potrebno je proći proces tugovanja da bismo se oprostili od poremećaja (znam da zvuči čudno, ali mnogima je poremećaj nešto poput prijatelja i pratitelja, poput utjehe) i da bismo na zdrave načine ispunili potrebe koje nam je do sada ispunjavao poremećaj. Slika o sebi kao osobi koja pati od poremećaja često je već mnogo godina s nama. Negativni glas kojim si govorimo je postao čvrsta navika. Ne znamo kako to izgleda voljeti sebe. Čini se apstraktnim i pomalo pogrešnim. Nije li sebično voljeti sebe? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti koliko je važno voljeti sebe i povezuju to sa sebičnošću, a istina je potpuno suprotna.

Naravno da nije sebično voljeti sebe. Voljeti sebe ne znači onu drugu narcisoidnu krajnost. Voljeti sebe znači prihvatiti sebe, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i skrbnik, najbolji roditelj i najbolji prijatelj. Ponašati se prema sebi kao što bismo se ponašali prema nekome kome želimo sve najbolje i za koga želimo da bude dobro. Znam da je ponekad teško. Ponekad treba dugo vremena samo da se pojavi taj drugi, pozitivni glas, koji je ono što mi u stvari jesmo, negdje duboko ispod neprihvaćanja i odbijanja samih sebe.

Negativni glas će se odupirati promjeni. Možete ga zamisliti kao malo dijete u vama koje je ranjeno i koje percipira svijet kao nešto strahovito opasno ako se ne pridržava užasno strogih i rigidnih pravila. Ono vrišti, baca se po podu, odbija krenuti naprijed, drži se čvrsto onog na što je naviklo i onog što zna. Često poremećaj doživljavamo kao dio nas koji je stran, ružan i nepoželjan. Želimo ga se što prije riješiti i nastaviti dalje. Nisam u potpunosti sigurna da je to optimalan pristup. Ne možemo tek tako odrezati dio sebe koji nije prilagođen. Mislim da je važno prihvatiti sebe. Zapravo mislim da je ključno. Često se dogđa da pri oporavku postoje dva glasa; jedan koji želi poremećaj, drugi koji nas kritizira jer već nismo skroz dobro. Oba glasa su destruktivna, i oba nas rastužuju, ponižavaju i ne vode ka prihvaćanju sebe. Kroz terapiju, kroz prihvaćanje, blagost i razumijevanje prema samima sebi, možemo polako utišati ove glasove, i ojačati svoj pravi glas, koji je jedini točan, onaj glas koji govori o tome što mi uistinu jesmo, koji nas ne rastužuje, koji je jednostavno sve ono što smo mi.

Na neki način poremećaji hranjenja su poput kradljivaca identiteta. Sve u životu oboljele osobe postane podređeno ispunjavanju nekog višeg cilja sve dok jedino taj cilj ne ostane i upravlja svakim aspektom života. Sva ponašanja koja osoba radi, pa čak i ona najdrestruktivnija, imaju neku svrhu. Važno je da prepoznamo čemu nam služe. S poremećajima hranjenja često su povezani osjećaj tjeskobe i anskiozni temperament te perfekcionizam, a kontrola koju poremećaj pruža osobi pomaže da smanji te negativne osjećaje i na trenutak umiri svoj negativni glas. Nažalost, trenutak mira traje strašno kratko, a posljedice po tijelo i psihičko zdravlje su goleme.

Kada se odlučimo izliječiti od poremećaja, gubimo jedan dio svog identiteta. Bez sumnje, taj dio nije bio naš, ali postao je naš, ugradio se u nas, i teško ga je odbaciti. Kada to jednom učinimo osjećamo gubitak. Tko sam ja bez poremećaja? To pitanje je zastrašujuće. Više se ne možemo definirati preko izgleda svog tijela niti hrane koju jedemo ili ne jedemo, niti preko nekih drugih ciljeva kojima smo do sada posvetili čitav svoj život i dali im svu svoju energiju. Sada je potrebno puno više. Sada je potrebno slušati sebe, prepoznati svoje prave potrebe i naučiti ih ispuniti. Što ja stvarno želim? Što ja volim? Što ne volim? Što me veseli? Zbog čega se osjećam sretno kao da letim? Što me ispunja čežnjom i nadom?
Odgovore na ta pitanja svatko mora pronaći sam za sebe.

Kada osjećamo da nam poremećaj nedostaje, što tad učiniti? Kada nam negativni glas govori da bismo ipak trebali raditi nešto od raznih destruktivnih ponašanja koja radimo godinama, što onda? Ne treba se sramiti zato nam nedostaje nešto tako mračno i teško. Na kraju, dugo vremena je upravo to dominiralo našim životom i sad ne znamo što bismo bez toga. Ovdje naravno psihoterapija igra ključnu ulogu. Kada izgubimo poremećaj, moramo naći sebe, a ako smo potpuno sami, to će nam biti znatno teže nego ako imamo podršku obitelji, prijatelja i stručnjaka. Nema sumnje da je teško dobivati na težini i gledati tijelo u ogledalu koje se mijenja iz dana u dan. Potrebna nam je velika količina suosjećanja prema samima sebi, i ljubavi, koju možda još uvijek nemamo, pa zato toliko ističem psihološku pomoć kao način da si olakšamo ovaj težak proces.

Možemo naravno pomoći sami sebi na nebrojeno mnogo načina. Očito da ne možemo izbjeći svako ogledalo koje nam govori o promjeni koju možda još nismo spremni prihvatiti. Važno je malo po malo dolaziti u kontakt sa svojim tijelom i svojim zdravim izgledom. To je proces koji traje dugo, ali na kraju je rezultat daleko vrijedniji od svega što je bilo prije. Samo treba izdržati.

Kada nam je teško često imamo tendenciju povući se u sebe, osamiti, utihnuti i pustiti negativnim glasovima da nas ispune svojim mrakom. Tada ćemo ih puno lakše poslušati i učiniti ono što mislimo da trebamo, a pogubno je za naše zdravlje, i tjelesno, i psihičko.

Ono što možemo tada napraviti, koliko god nam se u tom trenutku činilo blesavim, jest učiniti nešto drugo. Pisati o svojim osjećajima. Crtati. Plesati (ako smo dovoljno zdravi za to – ni slučajno u cilju mršavljenja). Slušati glazbu koja nas inspirira. Razgovarati. Razgovarati sa pozitivnim dijelom sebe koji jest u nama. Razgovarati sa prijateljima. Sa susjedima. Sa roditeljima. Sa linijom pomoći, ili s nekim na facebooku. Iako često promislimo da ne želimo opterećivati druge, da nismo toga vrijedni, da možemo sami….to su riječi negativnog dijela nas. Možete pokušati. Nazovati nekog. Pričati o bilo čemu. Plakati. Vrištiti. Pjevati. Pusititi te tako dugo zakopane osjećaje na površinu. Vidjeti da se ništa loše neće dogoditi. Vidjeti da smo i dalje živi i da smo tu. Poremećaj je taj koji odlazi. Igrati se s kućnim ljubimcima. Otići u šetnju. Otići u knjižnicu. Čitati. Otići na internet. Gledati lijepe slike. Čitati pozitivne poruke. Učiti novi jezik. Gledati humorističnu seriju. Izrađivati nakit. Baviti se hobijima. Igrati igre. Pisati pisma….

To su samo neke stvari koje mogu pomoći. Samo jedan mali dio. Sigurna sam da svatko ima barem nešto što ga veseli i što mu može pomoći kad mu je teško. Raditi stvari koje nas vesele je ključno jer će nam pomoći na putu otkrivanja tko mi stvarno jesmo, pomoći će nam otkriti naše prave interese, ono što volimo, ono što nas raduje. Sve to je ono što nas definira. Ne definira nas vaga ni brojevi ni hrana ni ocjene ni sva golema postignuća. Definira nas ono što mi jesmo kada sve drugo nestane. Tek kada živimo svoje prekrasno čudesno životno tijelo u potpunosti, kada se vozimo kroz ovaj život u njemu i održavamo ga na najbolji mogući način, dajući mu što mu treba, onda možemo otkriti tko smo mi stvarno. Tko nas gleda iza očiju kada se pogledamo u ogledalo. Možda sami sebe pogledamo u oči. Možda onda vidimo sve što je iza njih. Možda otkrijemo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“

Odgovor je prekrasno, čudesno ljudsko biće. Ali svatko ga mora pronaći sam za sebe.

2 Responses to "Psihološki aspekti liječenja"

  1. Ivana 23. Vel, 2015 at 02:45 #

    Draga Lejla,
    Citam i suze mi lagano klize, jer se nedvojbeno prepoznajem u ovom tekstu…. Ja se ne mogu nikako osloboditi te borbe sa bulimijom, koja nekad granici sa anoreksijom… Imam sve predispozicije da zivim zdravo, cak sam i instruktorica fitnessa (da covjek ne povjeruje, jel?), ali ta borba je tako dugo u meni, pocelo je sa 15, a sad imam 32…. Ne volim hranu i gledam ju sa mrznjom i sa takvim opterecenjem. Hranu smatram neprijateljem. Osjecaj krivnje je skoro pa svakodnevno tu, ako pojedem neki veci obrok. Al onda, opet, vec unaprijed znam da cu se ispovracati, pa sam mirnija… Ako znam da cu vise jesti, unaprijed si napravim plan sta cu sve natrpati u sebe, i tada biram hranu koju je lakse ispovracati. Ima i onog sto teze ide van, pa mi kapilare u ocima popucaju od napora da to izbacim.. U svakom slucaju….ovo mi izgleda kao krug koji trcim vec 17 godina…
    Ivana

  2. Lejla 23. Vel, 2015 at 06:00 #

    Draga Ivana,

    Drago mi je da te tekst dirnuo, no jako mi je žao što patiš. Uistinu vjerujem da je oporavak od svake vrste poremećaja hranjenja moguć i da je moguće da nam bude bolje, samo ako se nastavimo truditi i nikada ne odustajemo, čak i kada ne ide. Samo treba nastaviti pokušavati i tražiti moguća rješenja.

    Bilo bi mi jako drago kada bi se javila u savjetovalište Centra BEA: e-mail: info@centarbea.hr, tel: 098 900 59 73. Vjerujem razgovor sa stručnom osobom može imati neprocjenjivu vrijednost na putu oporavka. Mislim da kroz uporan rad na sebi, i trud i nastojanje, možemo pronaći i održati sreću i zadovoljstvo u svojim životima. Zaslužuješ svu pomoć i podršku i nadam se da ćeš nam se javiti.

    Želim ti svu sreću dalje.
    Drži se.

    Lejla

We are sorry but comments are now closed for this article.