. . . .

Psihološki aspekti lije?enja

25 Sij

Prvi i najvažniji psihološki faktor u lije?enju poreme?aja hranjenja jest naravno odluka da ?emo to u?initi. ?ini se tako jednostavno, ali nije. Odluka je proces, težak i mu?an proces, a tek nakon što napokon odlu?imo krenuti na put oporavka po?inje pravi rad na sebi. Vjerujem da nismo odlu?ili imati poreme?aj, nismo izabrali razboljeti se, nismo odabrali biti nesretni, ali na nama je da odaberemo lije?iti se i prona?i sre?u. Dakle, prvi psihološki aspekt lije?enja jest motivacija. Motiviraju nas stvari koje ispunjaju neke naše potrebe.

Nažalost, kod poreme?aja hranjenja ove potrebe ?esto su u glavama oboljelih pomiješane i nejasne nakon godina njihove krive interpretacije, potiskivanja i ignoriranja. Kao primjer mogu uzeti želju za mršavim izgledom (ili bilo koji drugi cilj koji je za nas nezdrav i destruktivan) to jest potrebu da izgledamo na neki na?in koji percipiramo kao jedini koji je dobar i kada ga ostvarimo, napokon ?emo biti mirni, sretni i dovoljno dobri. Naravno, na užas oboljele osobe i njezine okoline, taj cilj uvijek izmi?e, a kada se jedan ostvari odmah dolazi drugi, i osoba zapravo shvati da nikada ne?e svom poreme?aju biti „dovoljno dobra“ dok god je on s njom.

Iza potrebe da ostvarimo taj neki vanjski „cilj“ naravno stoje druge potrebe, koje su ovim ciljem zamaskirane. Želimo biti prihva?eni, voljeni, želimo imati osje?aj postignu?a….Svaka oboljela osoba ima svoju vlastitu simboliku koju je razvila i ?esto ?e vam re?i da stvar nije u hrani ni u izgledu, nego u ne?emu što leži ispod toga. Hrana postaje simbol. Da bismo došli do toga što to zapravo zna?i i kako se to dogodilo potrebno je puno razumijevanja i strpljenja. Dakako neizbježna psihoterapija može nam pomo?i da brže i lakše razumijemo kako je došlo do poreme?aja i da nau?imo tehnike s kojima ga možemo svladati. Psihoterapija je uistinu snažan alat koji nam može pomo?i na ovom putu. Ima toliko pristupa i na?ina koji nam stoje na raspolaganju, i nema pravog opravdanja da ne potražimo onaj koji nama odgovara.

Kada donosimo bilo koji izbor u životu, važemo prednosti i nedostatke koje nam svaka opcija nosi. Na jednoj strani ?arobne vage je naše psihi?ko i fizi?ko zdravlje, na drugoj je bolest. Potrebno je jako puno truda i snage da se odabere strana zdravlja i života. Kada ste to u?inili, tek tada, po?inje proces opraštanja od poreme?aja i pronalaska svog pravog „ja“. Mnogi ljudi kada odlu?e prestati s poreme?ajem osje?aju golem gubitak. Potrebno je pro?i proces tugovanja da bismo se oprostili od poreme?aja (znam da zvu?i ?udno, ali mnogima je poreme?aj nešto poput prijatelja i pratitelja, poput utjehe) i da bismo na zdrave na?ine ispunili potrebe koje nam je do sada ispunjavao poreme?aj. Slika o sebi kao osobi koja pati od poreme?aja ?esto je ve? mnogo godina s nama. Negativni glas kojim si govorimo je postao ?vrsta navika. Ne znamo kako to izgleda voljeti sebe. ?ini se apstraktnim i pomalo pogrešnim. Nije li sebi?no voljeti sebe? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti koliko je važno voljeti sebe i povezuju to sa sebi?noš?u, a istina je potpuno suprotna.

Naravno da nije sebi?no voljeti sebe. Voljeti sebe ne zna?i onu drugu narcisoidnu krajnost. Voljeti sebe zna?i prihvatiti sebe, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i skrbnik, najbolji roditelj i najbolji prijatelj. Ponašati se prema sebi kao što bismo se ponašali prema nekome kome želimo sve najbolje i za koga želimo da bude dobro. Znam da je ponekad teško. Ponekad treba dugo vremena samo da se pojavi taj drugi, pozitivni glas, koji je ono što mi u stvari jesmo, negdje duboko ispod neprihva?anja i odbijanja samih sebe.

Negativni glas ?e se odupirati promjeni. Možete ga zamisliti kao malo dijete u vama koje je ranjeno i koje percipira svijet kao nešto strahovito opasno ako se ne pridržava užasno strogih i rigidnih pravila. Ono vrišti, baca se po podu, odbija krenuti naprijed, drži se ?vrsto onog na što je naviklo i onog što zna. ?esto poreme?aj doživljavamo kao dio nas koji je stran, ružan i nepoželjan. Želimo ga se što prije riješiti i nastaviti dalje. Nisam u potpunosti sigurna da je to optimalan pristup. Ne možemo tek tako odrezati dio sebe koji nije prilago?en. Mislim da je važno prihvatiti sebe. Zapravo mislim da je klju?no. ?esto se dog?a da pri oporavku postoje dva glasa; jedan koji želi poreme?aj, drugi koji nas kritizira jer ve? nismo skroz dobro. Oba glasa su destruktivna, i oba nas rastužuju, ponižavaju i ne vode ka prihva?anju sebe. Kroz terapiju, kroz prihva?anje, blagost i razumijevanje prema samima sebi, možemo polako utišati ove glasove, i oja?ati svoj pravi glas, koji je jedini to?an, onaj glas koji govori o tome što mi uistinu jesmo, koji nas ne rastužuje, koji je jednostavno sve ono što smo mi.

Na neki na?in poreme?aji hranjenja su poput kradljivaca identiteta. Sve u životu oboljele osobe postane podre?eno ispunjavanju nekog višeg cilja sve dok jedino taj cilj ne ostane i upravlja svakim aspektom života. Sva ponašanja koja osoba radi, pa ?ak i ona najdrestruktivnija, imaju neku svrhu. Važno je da prepoznamo ?emu nam služe. S poreme?ajima hranjenja ?esto su povezani osje?aj tjeskobe i anskiozni temperament te perfekcionizam, a kontrola koju poreme?aj pruža osobi pomaže da smanji te negativne osje?aje i na trenutak umiri svoj negativni glas. Nažalost, trenutak mira traje strašno kratko, a posljedice po tijelo i psihi?ko zdravlje su goleme.

Kada se odlu?imo izlije?iti od poreme?aja, gubimo jedan dio svog identiteta. Bez sumnje, taj dio nije bio naš, ali postao je naš, ugradio se u nas, i teško ga je odbaciti. Kada to jednom u?inimo osje?amo gubitak. Tko sam ja bez poreme?aja? To pitanje je zastrašuju?e. Više se ne možemo definirati preko izgleda svog tijela niti hrane koju jedemo ili ne jedemo, niti preko nekih drugih ciljeva kojima smo do sada posvetili ?itav svoj život i dali im svu svoju energiju. Sada je potrebno puno više. Sada je potrebno slušati sebe, prepoznati svoje prave potrebe i nau?iti ih ispuniti. Što ja stvarno želim? Što ja volim? Što ne volim? Što me veseli? Zbog ?ega se osje?am sretno kao da letim? Što me ispunja ?ežnjom i nadom?
Odgovore na ta pitanja svatko mora prona?i sam za sebe.

Kada osje?amo da nam poreme?aj nedostaje, što tad u?initi? Kada nam negativni glas govori da bismo ipak trebali raditi nešto od raznih destruktivnih ponašanja koja radimo godinama, što onda? Ne treba se sramiti zato nam nedostaje nešto tako mra?no i teško. Na kraju, dugo vremena je upravo to dominiralo našim životom i sad ne znamo što bismo bez toga. Ovdje naravno psihoterapija igra klju?nu ulogu. Kada izgubimo poreme?aj, moramo na?i sebe, a ako smo potpuno sami, to ?e nam biti znatno teže nego ako imamo podršku obitelji, prijatelja i stru?njaka. Nema sumnje da je teško dobivati na težini i gledati tijelo u ogledalu koje se mijenja iz dana u dan. Potrebna nam je velika koli?ina suosje?anja prema samima sebi, i ljubavi, koju možda još uvijek nemamo, pa zato toliko isti?em psihološku pomo? kao na?in da si olakšamo ovaj težak proces.

Možemo naravno pomo?i sami sebi na nebrojeno mnogo na?ina. O?ito da ne možemo izbje?i svako ogledalo koje nam govori o promjeni koju možda još nismo spremni prihvatiti. Važno je malo po malo dolaziti u kontakt sa svojim tijelom i svojim zdravim izgledom. To je proces koji traje dugo, ali na kraju je rezultat daleko vrijedniji od svega što je bilo prije. Samo treba izdržati.

Kada nam je teško ?esto imamo tendenciju povu?i se u sebe, osamiti, utihnuti i pustiti negativnim glasovima da nas ispune svojim mrakom. Tada ?emo ih puno lakše poslušati i u?initi ono što mislimo da trebamo, a pogubno je za naše zdravlje, i tjelesno, i psihi?ko.

Ono što možemo tada napraviti, koliko god nam se u tom trenutku ?inilo blesavim, jest u?initi nešto drugo. Pisati o svojim osje?ajima. Crtati. Plesati (ako smo dovoljno zdravi za to – ni slu?ajno u cilju mršavljenja). Slušati glazbu koja nas inspirira. Razgovarati. Razgovarati sa pozitivnim dijelom sebe koji jest u nama. Razgovarati sa prijateljima. Sa susjedima. Sa roditeljima. Sa linijom pomo?i, ili s nekim na facebooku. Iako ?esto promislimo da ne želimo optere?ivati druge, da nismo toga vrijedni, da možemo sami….to su rije?i negativnog dijela nas. Možete pokušati. Nazovati nekog. Pri?ati o bilo ?emu. Plakati. Vrištiti. Pjevati. Pusititi te tako dugo zakopane osje?aje na površinu. Vidjeti da se ništa loše ne?e dogoditi. Vidjeti da smo i dalje živi i da smo tu. Poreme?aj je taj koji odlazi. Igrati se s ku?nim ljubimcima. Oti?i u šetnju. Oti?i u knjižnicu. ?itati. Oti?i na internet. Gledati lijepe slike. ?itati pozitivne poruke. U?iti novi jezik. Gledati humoristi?nu seriju. Izra?ivati nakit. Baviti se hobijima. Igrati igre. Pisati pisma….

To su samo neke stvari koje mogu pomo?i. Samo jedan mali dio. Sigurna sam da svatko ima barem nešto što ga veseli i što mu može pomo?i kad mu je teško. Raditi stvari koje nas vesele je klju?no jer ?e nam pomo?i na putu otkrivanja tko mi stvarno jesmo, pomo?i ?e nam otkriti naše prave interese, ono što volimo, ono što nas raduje. Sve to je ono što nas definira. Ne definira nas vaga ni brojevi ni hrana ni ocjene ni sva golema postignu?a. Definira nas ono što mi jesmo kada sve drugo nestane. Tek kada živimo svoje prekrasno ?udesno životno tijelo u potpunosti, kada se vozimo kroz ovaj život u njemu i održavamo ga na najbolji mogu?i na?in, daju?i mu što mu treba, onda možemo otkriti tko smo mi stvarno. Tko nas gleda iza o?iju kada se pogledamo u ogledalo. Možda sami sebe pogledamo u o?i. Možda onda vidimo sve što je iza njih. Možda otkrijemo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“

Odgovor je prekrasno, ?udesno ljudsko bi?e. Ali svatko ga mora prona?i sam za sebe.

2 Responses to "Psihološki aspekti lije?enja"

  1. Ivana 23. Vel, 2015 at 02:45 #

    Draga Lejla,
    Citam i suze mi lagano klize, jer se nedvojbeno prepoznajem u ovom tekstu…. Ja se ne mogu nikako osloboditi te borbe sa bulimijom, koja nekad granici sa anoreksijom… Imam sve predispozicije da zivim zdravo, cak sam i instruktorica fitnessa (da covjek ne povjeruje, jel?), ali ta borba je tako dugo u meni, pocelo je sa 15, a sad imam 32…. Ne volim hranu i gledam ju sa mrznjom i sa takvim opterecenjem. Hranu smatram neprijateljem. Osjecaj krivnje je skoro pa svakodnevno tu, ako pojedem neki veci obrok. Al onda, opet, vec unaprijed znam da cu se ispovracati, pa sam mirnija… Ako znam da cu vise jesti, unaprijed si napravim plan sta cu sve natrpati u sebe, i tada biram hranu koju je lakse ispovracati. Ima i onog sto teze ide van, pa mi kapilare u ocima popucaju od napora da to izbacim.. U svakom slucaju….ovo mi izgleda kao krug koji trcim vec 17 godina…
    Ivana

  2. Lejla 23. Vel, 2015 at 06:00 #

    Draga Ivana,

    Drago mi je da te tekst dirnuo, no jako mi je žao što patiš. Uistinu vjerujem da je oporavak od svake vrste poreme?aja hranjenja mogu? i da je mogu?e da nam bude bolje, samo ako se nastavimo truditi i nikada ne odustajemo, ?ak i kada ne ide. Samo treba nastaviti pokušavati i tražiti mogu?a rješenja.

    Bilo bi mi jako drago kada bi se javila u savjetovalište Centra BEA: e-mail: info@centarbea.hr, tel: 098 900 59 73. Vjerujem razgovor sa stru?nom osobom može imati neprocjenjivu vrijednost na putu oporavka. Mislim da kroz uporan rad na sebi, i trud i nastojanje, možemo prona?i i održati sre?u i zadovoljstvo u svojim životima. Zaslužuješ svu pomo? i podršku i nadam se da ?eš nam se javiti.

    Želim ti svu sre?u dalje.
    Drži se.

    Lejla

We are sorry but comments are now closed for this article.