. . . .

Tko sam ja da si sudim

Jesmo li sami birali svoje bolesti? Jesmo li sami birali svoje nedaće, poremećaje i demone? Da jesmo, zašto se onda borimo protiv njih?

Ja sebi više ne sudim. Ne krivim se, ne želim se vraćati u prošlost i ne osjećam grižnju savjesti. Bilo tko, da je išao mojim stazama, došao bi na moje mjesto. I ja na tuđe da sam išla tuđim. Ne kaže se bezveze – probaj hodati mojim cipelama.

Svi čeznemo za sretnim životom. Ispunjenim, životom u ljubavi. Iako se često ponašamo upravo suprotno.

Ne sudimo si strogo. Ne sudimo si uopće. Jer, nemamo si što suditi. U svakom trenutku smo radili najbolje što smo znali. Ne živimo ni u prošlosti. Možemo je samo posjetiti da bi uzeli koju lekciju iz nje. Ništa više. Vrijeme je ionako relativan pojam. I ne gubimo. Stvarno ništa ne gubimo u životu i sve još stignemo.

Prema drugima možemo biti blagi. Prijateljici možemo reći da si oprosti ili da je uradila najbolje što je znala. I da će biti bolje. I to stvarno i mislimo. Recimo to i sebi. Budimo si najbolja prijateljica koja će se zagrliti i reći – nije najgore na svijetu, proći će.

<3