. . . .

Najveća zabluda tijekom oporavka

Ono što sam mislila da će se dogoditi kada ozdravim – jest da će cvjetati ruže i sijati duge i da će sve odjednom biti u redu. Da će se moj život odjednom posložiti kako treba jer je jedino poremećaj u njemu bio “uljez”. Pa kada nestane poremećaj, sve sjeda na svoje mjesto i sve je u redu. E pa nije bilo baš tako jednostavno.

Jer, to se nije dogodilo. Barem ne na način kako sam ja mislila. Ja sam željela dobiti sigurnost od života. A u puno trenutaka dobila sam upravo suprotno – sve više i više nesigurnosti i pogubljenosti. Izašla sam iz jednog kaosa i ušla u drugi. Pritom uopće ne znajući tko sam ja, kuda idem a pogotovo kako to otkriti. A najviše sam htjela da mi netko kaže, odluči umjesto mene tako da osjetim da će sve biti u redu. A nitko mi to nije mogao garantirati. Pa sam stajala sama i upašena i mislila se kako dalje. Čak mi je i nedostajalo da se prejedem i povratim ili zatupim gramima i gramima čokolade, samo da ne mislim ni o čem. Prestao me kontrolirati poremećaj a meni je trebala kontrola jer kontrola daje sigurnost.

To stanje pogubljenosti traje neko vrijeme. I poprilično je teško. Nit’ si tamo nit’ si ovamo. Pa si ti misli! Najteže mi je pao ostanak same sa sobom. Sjećam se jednom, svi su otišli u Bosnu. Ostala sam u kući sama samcata. Umjesto da uživam, čitam knjigu i gledam TV, ja sam plakala. Tako sam se rasplakala i bilo mi je preteško ostati sama sa sobom. Sa svojim mislima. Jer od uma radimo ili raj ili pakao. Meni je tad bio pakao.

No, to je prijelazno razdoblje. Teško je ali i neophodno jer nas puno nauči. O daljnjem životu i nama samima. Iako na trenutke izgleda jako grdo, čak puno puta i sam poremećaj izgleda bolje jer je bar poznato i sigurno mjesto, treba ustrajati i izgurati tu krizu. Jer se nakon nje vrlo vjerojatno nikad više ne vraćamo na staro stanje.

Ja danas uživam kad sam sama. I jedva čekam da svi opet odu u Bosnu! Jer sada više ne plačem, dapače – uživam i gledam TV:)