Navela bih nekoliko knjiga na koje sam naišla u samom početku i koje su mi puno značile, pogotovo u tim trenucima.

Prva od njih je bila knjiga Nede Dropulić – ANOREKSIJA (TEŽINA LJEPOTE). Njome sam vidjela da nisam sama u tome a bome ni luda, jer tada nisam poznavala nikoga s poremećajem. Bilo mi je puno lakše kad sam se mogla poistovjetiti s nekim stvarnim a pogotovo da je taj netko blizu, iz iste države, vidjeti da postoje i druga živa bića koja to prolaze, a ne samo stručni ljudi koji jedino pričaju o tome a “ne znaju kako je to”. Znam da sam si tada pomislila: “Hoću li ja ikada imati hrabrosti ovako ispričati svoju priču, kada sve to prođe?” Točno je opisala sve što sam i sama osjećala i beskrajno sam joj zahvalna na tome! Posudila sam bila u knjižnici, ne sjećam se kako sam čula za nju.

Druga, koju sam čitala iznova i iznova je knjiga dr. Tatjane Škoro – TAJNA BULIMIJE. Objašnjeno sa stručne strane a opet primjerima, kronološki kako se poremećaj razvija , zašto se razvija i što se točno događa u tijelu i mozgu. Pri kraju je detaljan plan kako si sam pomoći uz okviran savjet kako se otprilike cjeloživotno hraniti, bez dijeta, gladovanja i previše večera. Sjećam se da sam si dijelove knjige doslovno pisala u bilježnicu i iznova čitala i pokušavala sve povezati, zašto, kako, otkud i sl. Isto bila posuđena u knjižnici, mislim da sam slučajno nabasala na nju kada sam pitala za knjige o poremećajima prehrane.

Također, kasnije sam naletjela i na knjigu POLUPANI LONČIĆI od Jasne Šurine. Detaljno opisani dani bulimije, u kojima sam se također i više nego pronašla. Taj kaos u glavi, isti dan svaki dan, jedan izolirani svijet koji se ne poklapa s vanjskim i stalno skrivanje… Tolike muke. Rečenica koja mi se urezala iz te knjige u glavu je da je hrana samo hrana, samo to. Spomenuta pred kraj knjige. To se stvarno može reći kada si već daleko odmakao od tog začaranog kruga i meni simbolizira ogromno ako ne i konačno ozdravljenje. Velika lakoća i sloboda prođe tijelom kada se to osjeti. Isto posuđena u knjižnici.

Ove tri su vezane uz poremećaj, nisam baš neku stručnu literaturu čitala. Jednom sam jednu pokušala, ne sjećam se naziva ali sam odmah odustala. Sve mi je to bilo suhoparno i nije me zanimalo. Kasnije sam čitala knjigu LOUISE HAY – KAKO ISCIJELITI DUH I TIJELO. Već sam dotad čula da sve kreće od misli pa sam krenula istraživati u tom smjeru. Ova je bila prijateljičina.

Također, čitala sam knjigu Ane Bučević – U VORTEXU OSTVARENIH ŽELJA. Također iz knjižnice. Gledala sam i njena videa intenzivno i pokušala shvatiti i primjenjivati navedeno. Uvidjela sam da mi svjesnim biranjem misli odnosno boljim raspoloženjem bez obzira na okolnosti, tijelo traži manje slatkog (meni izazov u zadnje vrijeme) i manje hrane. Jednostavno se potreba smanjila, Večer mi više ne nadoknađuje druge potrebe.

Smatram da su knjige jedan dio oporavka. Ja sam išla na psihoterapiju, doktoru koji mi je slagao jelovnik ali i proučavala sve sama. Nije da nisam doktoru ili psihologu vjerovala ali morala sam si sama to sve pokopčati, posložiti u glavi da sve ima smisla. I bila sam mirnija kada sam uvidjela da i terapeut i Tatjana Škoro i Ana Bučević koja priča o zakonu privlačenja – govore isto samo na druge načine.