. . . .

Ovisnost = odlazak od sebe

Oko deset godina života “oduzeo” mi je poremećaj. Stavljam pod navodnike jer nisam sigurna je li mi i što mi je točno oduzeto. Valjda samu mene. Postojala sam a opet nisam postojala. Bila sam ja a opet nije me bilo. A kao da ja i znam tko sam ja točno?! Ne znam i to me izjeda, izgaram. Ali jedno od večeras znam-ŽELIM ŽIVJETI!

Da, totalno sam to osjetila. Želim stvarno živjeti! Zaoprave. Ne preživljavati. Ne izdržavati. Ne prolaziti dan kroz dan, situaciju po situaciju i čekati da se sve završi. Pa opet da nešto ponovno počne. Što će opet završiti. I opet početi… I tako dalje.

Poremećaj je ovisnost. Ne znam stručne nazive i izraze osim onoga što sam proučavala u svoje svrhe, kao razumijevanje sebe i pomoć pri oporavku. Ovisnost i poremećaj može postati svaka radnja koja odskače od uobičajenog ponašanja i koja iziskuje određene obrasce ponašanja. Bez koje se ne može ili teško može i koja služi da se bolje osjećaš. Barem u tom trenutku, nakratko.

Ovisnost je maska. Zavjesa na očima, veo preko glave. To mi je najbolje dočaran, slikoviti opis. Ne zna tko nije prošao. A i ovisna osoba zna da nitko ni neće razumjeti, koliko se trudio. Stanje tuposti, zamrzivanja emocija.

Ja ne mogu više povraćati. Ne mogu se ni prejedati. Ne mogu više piti tablete, njima samo zamrzavam mozak i tijelo. Koje se kad-tad mora otopiti. A tada se prelijeva na sve strane… Tada ostajem ja.

Čovjek bi očekivao-raste cvijeće i sija sunce kada izađeš iz toga. Kada ozdraviš. Barem sam ja očekivala. Misliš da nema gore, jedino se može naprijed. I ideš naprijed. Pa se spotakneš. Ogrebeš se gore nego si ikada. Pa tresneš još jednom. A nisi očekivala. Pa ti se pričini da je zavjesa ipak bila dobra. Da maska možda ne izgleda tako loše. Barem zavara druge, ako ne mene.

Hodam po mračnom nasipu. Idem prema nečemu a ne znam ni čemu. Staza se čini duga i bez kraja. Možda zbog noći. Neka metafora. Vidim mostove i svjetla na njima. Možda novim temeljima gradim mostove života umjesto dosadašnjih zidova. Možda se raspada da bi se renoviralo. A ja se večeras raspadam. Svaka promjena je bučna i stvara puno smeća. Moje smeće izlazi da bi se počistilo. Vidim svjetla aerodroma. Blizu je a daleko. Avion uzlijeće. Poletjela bih i ja. Valjda ću.

Nije tako loše. A i bit će bolje. Ipak, želim živjeti. I živjet ću. Čak i ako to znači hodanje po tvrdom betonu po kojem ću se spotaknuti s vremena na vrijeme, jače nego prije. Svejedno, njime idem naprijed. Koža će otvrdnuti. A maska je preteška.

Preuzeto sa: http://andjinsvijet.blogspot.hr/?m=1