. . . .

Život

Mislim da ga olako shvaćamo. Malo cijenimo i kockamo s njim. Tako ozbiljnu stvar shvaćamo poprilično neozbiljno.

Potresla me smrt poznatog DJ-a. Nisam puno slušala njegovu muziku ali bio mi je fora. Znala sam da je mlad, a sada znam i koliko je bio. Mojih godina. Ovisnik. A i ja sam (bila). Možda ne u tolikom intenzitetu ali svakome je njegovo najteže.

Sjetila sam se danas prvog razgovora u podršci za poremećaje hranjenja.
U jednom trenutku, dok sam nijekala bolest, mi je rekla:”Anđelina, od toga ljudi umiru.” Rasplakala sam se tada.
Kasnije, čim sam došla na psihoterapiju, prvo mi je rekla:”Ako spomenete samoubojstvo, to ću morati prijaviti.”

Bilo mi je čudno što mi to govore. Pa meni nikad nije palo na pamet ubiti se. Samo sam htjela normalno živjeti. Nisam doživljavala situaciju ozbiljnom. A ozbiljno je, ozbiljnije neg’ izgleda. Život se ne šali baš.

Sada, čini mi se da malo bolje razumijem. I sebe, i život i opasnost bolesti. I zavaravanja i odgađanja. Ne uzimanja situacije za ozbiljno. Nije tako strašno. Valjda jer nije vidljivo. Mah, nije to ništa! Pa čak i kada imaš dijagnozu. Valjda joj ne povjeruješ ili misliš da se ne može pogoršati. Tako sam ja – problem je bio tu, svjesna sam ga ali nastavljam po starom. Po račun zdravlja, i mentalnog i fizičkog. Promjena je teška iako znaš da nisi dobro. Svjesno biranje drugih odluka je borba samog sa sobom. Koju, na žalost, puno njih izgubi.

Puno puta nema izgovora, druge šanse ili dana. Mislim da trebamo sebe shvatiti ozbiljno i stanja u kojima se nalazimo, ne umanjivati probleme. Bolje puhati i na hladno nego ne puhati i kada je već požar. Jer, možda ga ne budemo mogli ugasiti. Pa ugasimo život…

Izvor: http://andjinsvijet.blogspot.hr/?m=1