. . . .

UMANJIVANJE TEŽINE POREME?AJA

Shvatih danas, preko 3 godine od po?etka oporavka, da i dalje umanjujem težinu poreme?aja. Odjednom sam osvijestila da stvarno umanjujem problem koji sam imala, ?ak i danas kada sam toliko daleko od njega i kad puno znam o poreme?ajima prehrane.
Kao da nikad nisam bila “dovoljno dobro bolesna” – u negativnom kontekstu. Kao da sam trebala biti u još gorem stanju da bi to bilo vjerodostojno. Kojeg li paradoksa! Nisam se dugo izgladnjivala, od povra?anja nisam imala fizi?ke posljedice a i sa viškom kilograma ok živim. Nikada nisam bila hospitalizirana (iako sam se nekoliko puta sama htjela prijaviti), ništa nije bilo izvana vidljivo niti su ljudi primijetili. Cijelo vrijeme imam neki dojam da moje faze nisu dovoljno vrijedne spomena jer nisam bila preduboko zaglibila.

?itala sam ja i slušala kako cure misle i govore da im nije ništa. Da to nije bolest. I neodobravala to jer znam što sve stoji iza. Ali evo, samu me do?eka spoznaja.

Ostala sam šokirana kada mi se to iskristaliziralo u glavi! Zna?i, više od 10 godina muke, patnje i popravljanja života da bi s druge strane mislila da eto nije to bilo toliko strašno. Jer ima i bolesnijih. Ima ih koji umiru, kojima kosa ispada i izgube menstruaciju ili pak kojima kilogrami utje?u na uobi?ajene životne funkcije. Nisam bila nijedna od njih.

Nakon što sam ovo shvatila, prvo sam se bila rastužila. Bilo mi je žao same sebe. Što sam bila (i dalje sam) toliko kruta prema sebi, toliko stroga i ozbiljna. Toliko gledaju?i na svijet crno bijelo, idu?i na sve ili ništa. Ili je jedno ili drugo. Nema sredine i izme?u.

Eto koliko poreme?aj može biti jak! Koliko je glasan i uporan da, i godinama nakon što si bolje, i dalje prona?eš njegove tragove.

Dovoljno je. I previše. Ljudi idu doktorima i piju tablete i za manje krize. Dovoljno smo bolesne i zaglibile i vjerodostojne i samo je sre?a da nismo dotaknule ve?e dno. Jer dno je ionako dno. Ne mora biti po život opasno dno da bi se osvijestile. Iskrivljena psiha je ve? dovoljan pakao. A ispunjen i život pun ljubavi i dobrih osje?aja je imperativ i ne smijemo pristati na ništa manje od toga!

Život je proces. Treba uživati u putovanju kao takvom. Ima i sredina i ništa nije crno – bijelo. Eto, moj sin je recimo mulat :)
I najdivnije izme?u na svijetu!