. . . .

Da se predstavim...

12 Svi

Ja sam Anđelina Glavaš. Imam 27 godina i majka sam šestogodišnjeg dječaka. Nisam nikakav stručnjak za poremećaje, završila sam gimnaziju i radim “običan” posao.

Mene je na ovaj blog dovelo vlastito iskustvo sa poremećajem hranjenja + ljubav prema pisanju.

Sa dijetom odnosno redukcijom hrane počela sam na kraju osnovne škole, nakon što jedan dečko nije htio biti sa mnom. Ja sam mislila da me odbio jer sam debela. Nije ni slučajno razlog bio da je recimo imao curu. Moj je mozak shvatio što je htio shvatiti. Srećom, to je kratko trajalo.

Kasnije, u srednjoj školi neke dvije godine sam povraćala. U to je vrijeme situacija doma bila kaotična i preseljenje i prilagodba u Zagrebu su mi stvorili veliki stres. Iako sam tada mislila da je sve u redu i pod kontrolom. Da sam jaka.

Nakon poroda, nisam primijetila da se prejedam. U to vrijeme dogodilo se puno promjena u mom životu – dijete, posao, prekid faksa, prekid veze… Ništa nije ispalo po planu i sve mi je to teško palo. Pa je psiha na svoj način odreagirala. Dok jednu večer nisam shvatila da jedem skoro pokvarenu hranu, u ponoć po povratku s posla, koja mi uopće nije ukusna i ja nisam gladna. Priznala sam si da to nije baš normalno i da trebam negdje nekog pitati, učiniti nešto po tom.

Tada sam se javila u Centar BEA. Vremenom sam krenula na psihoterapiju i upustila se u oporavak. Kopala, što sama što uz pomoć ali uz ogromnu volju.

Danas sam i više nego dobro. Ne postoji crta gdje si bolestan a gdje ozdravljen, točan trenutak kada je završio oporavak. Nekad nisam sigurna da ikada i završi, mislim da jedan dio poremećaja uvijek ostane u nama ali ne treba se zbog toga bedirati. Dok je njegov glas sve tiši a on sve manji i sve rjeđe se javlja, na konju smo!

Shvatila sam da nisam sama i jedina u tome, da može biti bolje i da se može živjeti normalnim životom. Iako se to u najcrnjim trenucima čini nemoguće. Izlaz postoji, prvi korak je najteži ali zato i najbitniji i život može i mora biti predivan!

Mail na koji sam dostupna ako se netko želi javiti: andjelina.glavas@gmail.com.
Facebook: Andelina Glavas
Instagram: andelinaglavas

Ovisnost = odlazak od sebe

04 Svi

Oko deset godina života “oduzeo” mi je poremećaj. Stavljam pod navodnike jer nisam sigurna je li mi i što mi je točno oduzeto. Valjda samu mene. Postojala sam a opet nisam postojala. Bila sam ja a opet nije me bilo. A kao da ja i znam tko sam ja točno?! Ne znam i to me izjeda, izgaram. Ali jedno od večeras znam-ŽELIM ŽIVJETI!

Da, totalno sam to osjetila. Želim stvarno živjeti! Zaoprave. Ne preživljavati. Ne izdržavati. Ne prolaziti dan kroz dan, situaciju po situaciju i čekati da se sve završi. Pa opet da nešto ponovno počne. Što će opet završiti. I opet početi… I tako dalje.

Poremećaj je ovisnost. Ne znam stručne nazive i izraze osim onoga što sam proučavala u svoje svrhe, kao razumijevanje sebe i pomoć pri oporavku. Ovisnost i poremećaj može postati svaka radnja koja odskače od uobičajenog ponašanja i koja iziskuje određene obrasce ponašanja. Bez koje se ne može ili teško može i koja služi da se bolje osjećaš. Barem u tom trenutku, nakratko.

Ovisnost je maska. Zavjesa na očima, veo preko glave. To mi je najbolje dočaran, slikoviti opis. Ne zna tko nije prošao. A i ovisna osoba zna da nitko ni neće razumjeti, koliko se trudio. Stanje tuposti, zamrzivanja emocija.

Ja ne mogu više povraćati. Ne mogu se ni prejedati. Ne mogu više piti tablete, njima samo zamrzavam mozak i tijelo. Koje se kad-tad mora otopiti. A tada se prelijeva na sve strane… Tada ostajem ja.

Čovjek bi očekivao-raste cvijeće i sija sunce kada izađeš iz toga. Kada ozdraviš. Barem sam ja očekivala. Misliš da nema gore, jedino se može naprijed. I ideš naprijed. Pa se spotakneš. Ogrebeš se gore nego si ikada. Pa tresneš još jednom. A nisi očekivala. Pa ti se pričini da je zavjesa ipak bila dobra. Da maska možda ne izgleda tako loše. Barem zavara druge, ako ne mene.

Hodam po mračnom nasipu. Idem prema nečemu a ne znam ni čemu. Staza se čini duga i bez kraja. Možda zbog noći. Neka metafora. Vidim mostove i svjetla na njima. Možda novim temeljima gradim mostove života umjesto dosadašnjih zidova. Možda se raspada da bi se renoviralo. A ja se večeras raspadam. Svaka promjena je bučna i stvara puno smeća. Moje smeće izlazi da bi se počistilo. Vidim svjetla aerodroma. Blizu je a daleko. Avion uzlijeće. Poletjela bih i ja. Valjda ću.

Nije tako loše. A i bit će bolje. Ipak, želim živjeti. I živjet ću. Čak i ako to znači hodanje po tvrdom betonu po kojem ću se spotaknuti s vremena na vrijeme, jače nego prije. Svejedno, njime idem naprijed. Koža će otvrdnuti. A maska je preteška.

Preuzeto sa: http://andjinsvijet.blogspot.hr/?m=1

Život

03 Svi

Mislim da ga olako shvaćamo. Malo cijenimo i kockamo s njim. Tako ozbiljnu stvar shvaćamo poprilično neozbiljno.

Potresla me smrt poznatog DJ-a. Nisam puno slušala njegovu muziku ali bio mi je fora. Znala sam da je mlad, a sada znam i koliko je bio. Mojih godina. Ovisnik. A i ja sam (bila). Možda ne u tolikom intenzitetu ali svakome je njegovo najteže.

Sjetila sam se danas prvog razgovora u podršci za poremećaje hranjenja.
U jednom trenutku, dok sam nijekala bolest, mi je rekla:”Anđelina, od toga ljudi umiru.” Rasplakala sam se tada.
Kasnije, čim sam došla na psihoterapiju, prvo mi je rekla:”Ako spomenete samoubojstvo, to ću morati prijaviti.”

Bilo mi je čudno što mi to govore. Pa meni nikad nije palo na pamet ubiti se. Samo sam htjela normalno živjeti. Nisam doživljavala situaciju ozbiljnom. A ozbiljno je, ozbiljnije neg’ izgleda. Život se ne šali baš.

Sada, čini mi se da malo bolje razumijem. I sebe, i život i opasnost bolesti. I zavaravanja i odgađanja. Ne uzimanja situacije za ozbiljno. Nije tako strašno. Valjda jer nije vidljivo. Mah, nije to ništa! Pa čak i kada imaš dijagnozu. Valjda joj ne povjeruješ ili misliš da se ne može pogoršati. Tako sam ja – problem je bio tu, svjesna sam ga ali nastavljam po starom. Po račun zdravlja, i mentalnog i fizičkog. Promjena je teška iako znaš da nisi dobro. Svjesno biranje drugih odluka je borba samog sa sobom. Koju, na žalost, puno njih izgubi.

Puno puta nema izgovora, druge šanse ili dana. Mislim da trebamo sebe shvatiti ozbiljno i stanja u kojima se nalazimo, ne umanjivati probleme. Bolje puhati i na hladno nego ne puhati i kada je već požar. Jer, možda ga ne budemo mogli ugasiti. Pa ugasimo život…

Izvor: http://andjinsvijet.blogspot.hr/?m=1

Povraćanje sa ružem na usnama

02 Svi

Povraćala sam u srednjoj školi, neke dvije godine. Nikada si nisam bila “tipična” oboljela od poremećaja prehrane. Nikada mi nije službeno dijagnosticiran, u to vrijeme nisam tražila pomoć a kasnije sam nekako već bila prešla tu fazu. Koja se vremenom prelila na kompulzivno prejedanje. Ni anoreksični dio nisam predugo imala. Bilo je tu ničega pomalo a previše svega…

Povratila sam ponovno neki dan. Sa ružem na usnama, po dolasku sa večere. Onako tiho, kao usput, nošalantno. Neplanirano i bez previše napora. Bilo mi je muka i olakšala sam se. Ne muka od emocija nego od porcije hrane. Ne treba mi ni prst, želudac je, već od prije naviknut, sam naučio izbacivati. Ni školjku ne dodirnem. Izbacim iz sebe i idemo dalje.

No ovo nije bilo bulimično povraćanje. Samo me podsjetilo na to vrijeme. Znam da mi još nije odnos prema hrani sasvim zdrav ali imam okvirni temelj, princip kojeg se držim. Ionako je hrana samo način.

Te stvari bole. A to vidiš tek kada se odmakneš. Kada izađeš iz toga, osjetiš koliko si patila. A mislila si da ti nije ništa. Sve je u redu, sve ja mogu i to sve mogu sama, naravno… Hrana je samo posljedica. Ovisnost, kao i svaka druga. A uzrok im je svima isti. Lijek, isto isti – ljubav prema sebi. Beskonačna i neizmjerna!

Koliko sada svijet vidim čistije, razmagljeno. I sebe i druge. Nema maski i zavjesa. Manje zavidim, manje gledam vanjsko i znam da svi imamo svoje “križeve”.

Zadovoljnija sam sobom. Volim se. I maloprije, dok sam grlila sina pri spavanju, zamislila sam kao da je to šestogodišnja Anđelina koju grlim. Ipak, zaslužila je taj ogromni zagljaj, kao i svu ljubav ovoga svijeta :)

Sa stranice: http://andjinsvijet.blogspot.hr/