. . . .

Povraćanje sa ružem na usnama

02 Svi

Povraćala sam u srednjoj školi, neke dvije godine. Nikada si nisam bila “tipična” oboljela od poremećaja prehrane. Nikada mi nije službeno dijagnosticiran, u to vrijeme nisam tražila pomoć a kasnije sam nekako već bila prešla tu fazu. Koja se vremenom prelila na kompulzivno prejedanje. Ni anoreksični dio nisam predugo imala. Bilo je tu ničega pomalo a previše svega…

Povratila sam ponovno neki dan. Sa ružem na usnama, po dolasku sa večere. Onako tiho, kao usput, nošalantno. Neplanirano i bez previše napora. Bilo mi je muka i olakšala sam se. Ne muka od emocija nego od porcije hrane. Ne treba mi ni prst, želudac je, već od prije naviknut, sam naučio izbacivati. Ni školjku ne dodirnem. Izbacim iz sebe i idemo dalje.

No ovo nije bilo bulimično povraćanje. Samo me podsjetilo na to vrijeme. Znam da mi još nije odnos prema hrani sasvim zdrav ali imam okvirni temelj, princip kojeg se držim. Ionako je hrana samo način.

Te stvari bole. A to vidiš tek kada se odmakneš. Kada izađeš iz toga, osjetiš koliko si patila. A mislila si da ti nije ništa. Sve je u redu, sve ja mogu i to sve mogu sama, naravno… Hrana je samo posljedica. Ovisnost, kao i svaka druga. A uzrok im je svima isti. Lijek, isto isti – ljubav prema sebi. Beskonačna i neizmjerna!

Koliko sada svijet vidim čistije, razmagljeno. I sebe i druge. Nema maski i zavjesa. Manje zavidim, manje gledam vanjsko i znam da svi imamo svoje “križeve”.

Zadovoljnija sam sobom. Volim se. I maloprije, dok sam grlila sina pri spavanju, zamislila sam kao da je to šestogodišnja Anđelina koju grlim. Ipak, zaslužila je taj ogromni zagljaj, kao i svu ljubav ovoga svijeta :)

Sa stranice: http://andjinsvijet.blogspot.hr/

Iskustva iz procesa oporavka (4)

19 Ruj

Nastavljamo objavljivati pisma i iskustva osoba koje su se oporavile od poremećaja hranjenja ili su u oporavku. U ovom pismu djevojka piše samoj sebi kada joj je dijagnosticirana anoreksija.

Ovdje je poveznica na originalni tekst na engleskom:
https://themighty.com/2016/02/a-letter-to-myself-when-i-was-diagnosed-with-anorexia/

I ovaj put vam želimo reći koliko su nam vaša iskustva tijekom oporavka važna i želimo vas ohrabriti da nam pošaljete svoja pisma ili iskustva koja su za vas bila poticajna tijekom procesa oporavka.

“Draga Liza,

Znam da imaš tek 14 i da te život nije mazio. Žao mi je što ću ti reći da će stvari postati puno gore prije nego postanu bolje, ali imaj nade. Ono što misliš da će te samljeti, zapravo će proći. Tama će se podići i kada dođe opet, bit ćeš spremna i znat ćeš kako se nositi s njom. Morat ćeš se boriti jače nego što sada možeš zamisliti, ali izaći ćeš iz depresije. Osjećaji beznadnosti i mržnje prema sebi će nestati i postepeno ćeš otkriti da sva patnja koju si preživjela nije uzalud.

Kada ti terapeut kaže da imaš anoreksiju, nećeš biti upoznata s pojmom. Mnogo godina kasnije, riječ ‘anoreksija’ će već biti dobro poznata, ali nemoj se bojati dijagnoze koja sada nije tako učestala. Opsesije i kompulzivna ponašanja koja doživljavaš i radiš, dio su tvog poremećaja hranjenja. Možda sada ne shvaćaš i možda si čak ljuta na pomisao promjene, ali takva ponašanja te mogu ubiti. Zapravo, bit ćeš vrlo blizu smrti prije nego stvari krenu na bolje.

Kad postaneš vrhunska trkačica u srednjoj školi i misliš da ti anoreksija pomaže da trčiš brže, znaj da to nije tako. Talentirana si i naporno radiš: zato si dobra trkačica. Nemoj slušati trenera kada ti priča o tvojoj težini. Nećeš trčati sporije kada se udebljaš jednu kilu. To je smiješno i trebaš biti svjesna da je tvoje zdravlje važnije od udovoljavanja drugima. Možda će ti se činiti da su tvoji snovi uništeni kada tvoja karijera trkačice prestane uslijed ozlijeda i komplikacija povezanih s anoreksijom, ali možeš stvoriti nove snove. Nastavi sanjati jer ima još mnogo načina koje nisi istražila.

Bez obzira kroz kakve borbe prolazila, znaj da nisi sama. Imaš prijatelje i obitelj koji neće odustati od tebe. Učinit ćeš ih ponosnima kada, unatoč svim šansama, procvjetaš nakon što su ti govorili da nećeš uspjeti. To se neće dogoditi preko noći. Tvoje putovanja prema zdravlju će trajati godinama, ali nećeš požaliti učinjen prvi korak na nepoznatom teritoriju oporavka.

Imaj na umu, ljudi koji ne razumiju tvoju bolest će govoriti ružne i uvredljive stvari. Većinu vremena, oni to ne misle. Oni samo ne znaju što može biti okidač nekome tko se bori s anoreksijom. Kada ti susjed kaže da izgledaš zdravo, nemoj to uzeti kao nešto loše. Pokušaj vidjeti da misli dobro i da je to znak da uspijevaš. Boriš se sa svojim unutarnjim demonima za koje on ne zna da se za tebe oni doimaju stvarnima.

Kada postaješ starija, sve više i više ljudi će imati savjete kako pobijediti poremećaj hranjenja. Znaj da svatko tko se bori s time je jedinstven i ima svoj put koji mora proći.
Ne postoji tajni recept ili tableta koja će izliječiti poremećaj hranjenja, ali postoje ključni faktori u oporavku.

Slušaj svoju majku. Ona je mudra i voli te.
Iako se čini nemogućim, jednog dana postat ćeš uzor ljudima koji se bore. Moraš biti jaka i znati stvoriti zdrave granice kada pomažeš drugim, ali davati drugima je ključno i činit će da se osjećaš bolje. Ne moraš biti u potpunosti izliječena da počneš davati drugima, ali moraš se brinuti za sebe kada pomažeš drugima.

Jednog dana, druge ćeš učiti slijedeće:
Problemi koje imaš s hranom su crveni alarm da se nešto drugo događa u tvom životu. Nauči prepoznati prave osjećaje. ‘Osjećam se debelo’ ponekad znači da osjećaš nešto drugo što nije povezano s hranom i tjelesnom slikom.

Ti nisi svoj poremećaj hranjenja.
Pokušaj kontrole svoje hrane je način nošenja s neugodnim i neprepoznatim osjećajima. Ne možeš kontrolirati što se događa oko tebe pa je jako primamljivo kontrolirati što jedeš i što ne jedeš.
Tvoj identitet nije osnovan na onome što radiš ili na tome koliko si mršava.
Budi dobra prema sebi.

Kada se oporavljaš od poremećaja hranjenja, treba ti vremena da prihvatiš i zavoliš sebe.

Diši.”

Iskustva iz procesa oporavka (3)

07 Ruj

Tijekom oporavka od poremećaja hranjenja, jako je vrijedno i korisno čuti poneku riječ od osobe koja je preboljela poremećaj hranjenja. U nastavku možete pročitati pismo jedne osobe koja se oporavila od poremećaja hranjenja.

Ovdje možete pročitati i originalni tekst na engleskom: http://www.eatingdisordersonline.com/blogs/s/the-exorcism-of-eating-disorders-breaking-up-is-hard-to-do

Također, vaša razmišljanja tijekom ili nakon oporavka od poremećaja hranjenja jako su nam dragocjena i bilo bi nam drago čuti ih pa nam slobodno pošaljite svoja pisma ili neke tekstove koji su vama bili poticajni u procesu oporavka.

Sada možete pročitati hrvatski prijevod originalnog teksta:

“Naletjela sam na svoj Poremećaj Hranjenja danas. To se često događa. Samo je stajao tamo i izgledao bespomoćno, slabo i jako jadno. Nije mi ništa rekao, zato što dobro zna da više ne može. Naučio je da ga mogu ušutkati samo jednim pogledom. Mogu ga ušutkati i stjerati u kut kao ranjenu životinju kada god želim!!! Nikada ne gubi nadu da ću mu se jednog dana možda vratiti, iako me skoro ubio, bezosjećajan kao mali vrag.

Ponekad je suptilan i pozvat će me povremeno kada osjeti moju sumnju ili postane jako uporan i samo se neočekivano pojavi kada mu fali da je on taj koji ima kontrolu. Mogu računati na to da ću ga vidjeti dok sam gola u tušu ili dok isprobavam novi par traperica. Uvijek stoji u pozadini kada sam blizu majke ili kada imam loš dan na poslu.

Jako je slično osjećaju kada naletite na bivšeg dečka, ona neugodnost i čudna tišina. Jednom dijeljena intima sada je pretvorena u ‘‘samo nekog kog sam prije poznavala’‘.

Moj Poremećaj Hranjenja je moj Bivši.Bio je veliki dio mog života.Bila sam udana za njega.Voljela sam svoj Poremećaj Hranjenja svaki dijelom svog tijela. Spavala sam s tim Poremećajem Hranjenja pola svog života. Bio je sa mnom 24 sata dnevno. Zbog njega sam se osjećala dobro kada sam bila loše. Tješio me kada sam se osjećala usamljeno. Nikada me nije ostavio, uvijek je bio ovdje. Kada sam se uhvatila u koštac sa svojim Poremećajem Hranjenja, to nije bila situacija u kojoj smo oboje odučili da više neće ići i razišli se suprotnim putevima. To je bila prava borba za život. To je bila moja zadnja snaga gdje sam spakirala svaku emociju koja je još uvijek ostala i rastavila se od tog ‘‘kurvinog sina’‘.

Stvarno mislim da možeš postati ovisan o boli. Možeš postati ovisan o tuzi i o tome da te tretiraju kao govno, da se osjećaš kao da više nema mjesta za tebe na ovom svijetu i da bi vjerojatno bilo bolje da ne postojiš. Ali opet, ista stvar koja hrani tvoju agoniju je ona koja te uništava minutu po minutu.

Rođen je u meni iz samo male sjemenke disfunkcije. Svaki dan je rastao u meni kao rak, hraneći se svom mojom nesigurnošću i sumnjom. Flertao je s mojom ranjivošću i šaptao slatko ništa mojoj nesigurnosti o mom mjestu na ovom svijetu. Bila sam smetena njegovom mogućnosti da utiša svu bol. Ali u isto vrijeme sam bila zbunjena njegovom ljutnjom kada sam pokušala biti svoja. Volio je uništavati svaku vezu sa bilo kojom osobom ili stvari što mi je došlo na put. Nije imao ništa nego kutiju šibica i palio ih je za mene i onda se smijao sa slatkim zadovoljstvom kada sam spalila sve mostove koje više ne bi mogla izgraditi.
Nije htio da umrem… a ne,ne,ako bih ja umrla i on bi. Samo je htio dovesti me do najvišeg vrhunca patnje. Htio je da ostatak života provedem u paklu.

Iskreno ne mislim da je imao ideju da ću dovesti nindžu ratnika koji će mu prebiti guzicu tako jako da moli za milost. Bio je totalno iznenađen!
Mislim da je moj najznačajniji uspjeh bio nevjerojatna strategija da zavaram svoj poremećaj hranjenja tako da misli da je pobijedio i onda kad je najmanje očekivao, uzela sam stvari u svoje ruke.
Teže je izići iz loše situacije nego ostati u njoj, ali jednom kada doneseš tu odluku ništa, ali ništa ti ne može stati na put!!!

Nisam išla dalje ni sa čim više nego malo dostojanstva i ponosa koje sam uspjela sakriti na mjesto gdje ih nije mogao pronaći. Bili su zakopani duboko u mojoj duši i to je bilo ono što mi je spasilo život.
Jednom kad sam prekinula s mojim poremećajem hranjenja, nije bilo pregovaranja, bilo je gotovo.
Kao i u svakoj vezi, ona ne može samo nestati. Osjećaji, sjećanja, veza – još uvijek ostaju.
Ali naučila sam da se s vremenom ti osjećaji preusmjeravaju u pozitivne stvari.
Vrijeme ti pomaže shvatiti koliko jako ti ne nedostaje biti zarobljen u kavezu i da je osjećaj slobode i prihvaćanje onog tko uistinu jesi neopisiv.

Kao što sam rekla, moj me Poremećaj Hranjenja još uvijek posjeti ali sada mu samo mogu reći: „Znaš što..Jednom sam te voljela,sada te mrzim..Sada si samo netko kog sam prije poznavala!˝

Iskustva iz procesa oporavka (2)

05 Ruj

Novi tjedan znači i da vam donosimo novo pismo osobe koja se opravlja ili je u procesu oporavka od poremećaja hranjenja. U pismu koje možete pročitati niže, osoba piše pismo prekida s anoreksijom.

Na poveznici se nalazi originalni tekst na engleskom, a prijevod na hrvatskom možete pročitati niže: https://themighty.com/2015/08/my-breakup-letter-with-anorexia/

I ovaj put vas pozivamo da nam šaljete vaše osobne tekstove ili tekstove drugih koji su vama bili inspirativni i motivirajući tijekom procesa oporavka.

Slijedi pismo:

“Draga Anoreksijo,

Kada sam imala 12 godina, imala si veliku kontrolu nada mnom i preuzela si tu kontrolu na mojoj najslabijoj točki. Nisam mogla jesti da ne plačem i da se ne tresem. Nisam mogla stati na vagu ili se pogledati u ogledalo bez da se slomim. Kalorije i masnoće ispunile su moje misli i dobivanje na težini postalo je moj najveći strah.

Anoreksijo, uzela si toliko toga od mene – moje prijatelje, moje zdravlje, moju sreću i moj život. Na početku si bila vrlo suptilna, ali si uskoro preuzela potpunu kontrolu. Ti si kao demon koji sjedi na mom ramenu, konstantno me vuče dolje koristeći riječi, hranu, vagu, moju obitelj te čak i mene samu.
Rekla si mi da ću biti savršena ako budem mršava, ali mi nisi rekla da je to nemoguća misija. Stajala sam na vagi i plakala, stajala sam ispred ogledala i plakala. Sjedenje pred hranom dovodilo me u stanje potpune panike. Savršenstvo nisam mogla dostići.

Težnja za nedostižnim savršenstvom odvela me na neka mračna mjesta. Donijela mi je mnogo straha, anksioznosti i tuge. Dugo vremena nisam imala nade.

Tri godine kasnije, u dobi od 15 godina, odlučila sam da je vrijeme za promjenu. Bila sam umorna od ovakvog načina života. Davala sam sve od sebe samo da jedem i dobivam na težini, ali nisam mogla. Anksioznost je bila prejaka da bi se s njom nosila sama pa sam potražila pomoć od terapeuta i nutricionista. Oni su mi pomogli da dobijem na težini i da budem OK s tim.

U dobi od 16 godina, sada sam već tjednima na zdravoj kilaži. I sretna sam. Radim na tome da postanem samouvjerenija i da volim svoje tijelo, ali proces i dalje traje. I dalje se svakodnevno suočavam s tobom.
Oporavak nipošto nije lagan. Ne možeš samo jesti da bi ozdravio, moraš proći kroz mnogo teških stvari i trenutaka. Moraš proći kroz svaki od svojih okidača, ali moraš to raditi polako da okidači ne postanu još gori. Moraš se suočiti s hranom koja ti stvara strah i anksioznost, ali to možeš samo kada ti je dan jako dobar.

Da, moraš jesti i da, moraš dobiti na težini, ali oporavak od poremećaja hranjenja je puno više od toga: To je učenje da se ne bojiš hrane jer ti ona treba da hraniš svoje tijelo. Oporavak znači i da se osjećaš dobro s dobivanjem kilograma jer tvoje tijelo treba malo masnoće. Oporavak je i učenje da voliš svoje tijelo takvo kakvo je i to je saznanje da postoji život nakon poremećaja hranjenja. Nije svaki dan tijekom oporavka savršen dan i ponekad ćeš skliznuti u svoj stari način života, ali oporavak znači da svaki put iznova ustaneš. Oporavak znači biti snažan i izabirati oporavak iako nije lako.

Oporavljanje me naučilo jednu važnu stvar: Moji najgori dani oporavka su bolji nego moji najbolji dani anoreksije.”