Ja sam An?elina Glavaš. Imam 27 godina i majka sam šestogodišnjeg dje?aka. Nisam nikakav stru?njak za poreme?aje, završila sam gimnaziju i radim “obi?an” posao.

Mene je na ovaj blog dovelo vlastito iskustvo sa poreme?ajem hranjenja + ljubav prema pisanju.

Sa dijetom odnosno redukcijom hrane po?ela sam na kraju osnovne škole, nakon što jedan de?ko nije htio biti sa mnom. Ja sam mislila da me odbio jer sam debela. Nije ni slu?ajno razlog bio da je recimo imao curu. Moj je mozak shvatio što je htio shvatiti. Sre?om, to je kratko trajalo.

Kasnije, u srednjoj školi neke dvije godine sam povra?ala. U to je vrijeme situacija doma bila kaoti?na i preseljenje i prilagodba u Zagrebu su mi stvorili veliki stres. Iako sam tada mislila da je sve u redu i pod kontrolom. Da sam jaka.

Nakon poroda, nisam primijetila da se prejedam. U to vrijeme dogodilo se puno promjena u mom životu – dijete, posao, prekid faksa, prekid veze… Ništa nije ispalo po planu i sve mi je to teško palo. Pa je psiha na svoj na?in odreagirala. Dok jednu ve?er nisam shvatila da jedem skoro pokvarenu hranu, u pono? po povratku s posla, koja mi uop?e nije ukusna i ja nisam gladna. Priznala sam si da to nije baš normalno i da trebam negdje nekog pitati, u?initi nešto po tom.

Tada sam se javila u Centar BEA. Vremenom sam krenula na psihoterapiju i upustila se u oporavak. Kopala, što sama što uz pomo? ali uz ogromnu volju.

Danas sam i više nego dobro. Ne postoji crta gdje si bolestan a gdje ozdravljen, to?an trenutak kada je završio oporavak. Nekad nisam sigurna da ikada i završi, mislim da jedan dio poreme?aja uvijek ostane u nama ali ne treba se zbog toga bedirati. Dok je njegov glas sve tiši a on sve manji i sve rje?e se javlja, na konju smo!

Shvatila sam da nisam sama i jedina u tome, da može biti bolje i da se može živjeti normalnim životom. Iako se to u najcrnjim trenucima ?ini nemogu?e. Izlaz postoji, prvi korak je najteži ali zato i najbitniji i život može i mora biti predivan!

Mail na koji sam dostupna ako se netko želi javiti: andjelina.glavas@gmail.com.
Facebook: Andelina Glavas
Instagram: andelinaglavas

Oko deset godina života “oduzeo” mi je poreme?aj. Stavljam pod navodnike jer nisam sigurna je li mi i što mi je to?no oduzeto. Valjda samu mene. Postojala sam a opet nisam postojala. Bila sam ja a opet nije me bilo. A kao da ja i znam tko sam ja to?no?! Ne znam i to me izjeda, izgaram. Ali jedno od ve?eras znam-ŽELIM ŽIVJETI!

Da, totalno sam to osjetila. Želim stvarno živjeti! Zaoprave. Ne preživljavati. Ne izdržavati. Ne prolaziti dan kroz dan, situaciju po situaciju i ?ekati da se sve završi. Pa opet da nešto ponovno po?ne. Što ?e opet završiti. I opet po?eti… I tako dalje.

Poreme?aj je ovisnost. Ne znam stru?ne nazive i izraze osim onoga što sam prou?avala u svoje svrhe, kao razumijevanje sebe i pomo? pri oporavku. Ovisnost i poreme?aj može postati svaka radnja koja odska?e od uobi?ajenog ponašanja i koja iziskuje odre?ene obrasce ponašanja. Bez koje se ne može ili teško može i koja služi da se bolje osje?aš. Barem u tom trenutku, nakratko.

Ovisnost je maska. Zavjesa na o?ima, veo preko glave. To mi je najbolje do?aran, slikoviti opis. Ne zna tko nije prošao. A i ovisna osoba zna da nitko ni ne?e razumjeti, koliko se trudio. Stanje tuposti, zamrzivanja emocija.

Ja ne mogu više povra?ati. Ne mogu se ni prejedati. Ne mogu više piti tablete, njima samo zamrzavam mozak i tijelo. Koje se kad-tad mora otopiti. A tada se prelijeva na sve strane… Tada ostajem ja.

?ovjek bi o?ekivao-raste cvije?e i sija sunce kada iza?eš iz toga. Kada ozdraviš. Barem sam ja o?ekivala. Misliš da nema gore, jedino se može naprijed. I ideš naprijed. Pa se spotakneš. Ogrebeš se gore nego si ikada. Pa tresneš još jednom. A nisi o?ekivala. Pa ti se pri?ini da je zavjesa ipak bila dobra. Da maska možda ne izgleda tako loše. Barem zavara druge, ako ne mene.

Hodam po mra?nom nasipu. Idem prema ne?emu a ne znam ni ?emu. Staza se ?ini duga i bez kraja. Možda zbog no?i. Neka metafora. Vidim mostove i svjetla na njima. Možda novim temeljima gradim mostove života umjesto dosadašnjih zidova. Možda se raspada da bi se renoviralo. A ja se ve?eras raspadam. Svaka promjena je bu?na i stvara puno sme?a. Moje sme?e izlazi da bi se po?istilo. Vidim svjetla aerodroma. Blizu je a daleko. Avion uzlije?e. Poletjela bih i ja. Valjda ?u.

Nije tako loše. A i bit ?e bolje. Ipak, želim živjeti. I živjet ?u. ?ak i ako to zna?i hodanje po tvrdom betonu po kojem ?u se spotaknuti s vremena na vrijeme, ja?e nego prije. Svejedno, njime idem naprijed. Koža ?e otvrdnuti. A maska je preteška.

Preuzeto sa: http://andjinsvijet.blogspot.hr/?m=1

Nastavljamo objavljivati pisma i iskustva osoba koje su se oporavile od poreme?aja hranjenja ili su u oporavku. U ovom pismu djevojka piše samoj sebi kada joj je dijagnosticirana anoreksija.

Ovdje je poveznica na originalni tekst na engleskom:
https://themighty.com/2016/02/a-letter-to-myself-when-i-was-diagnosed-with-anorexia/

I ovaj put vam želimo re?i koliko su nam vaša iskustva tijekom oporavka važna i želimo vas ohrabriti da nam pošaljete svoja pisma ili iskustva koja su za vas bila poticajna tijekom procesa oporavka.

“Draga Liza,

Znam da imaš tek 14 i da te život nije mazio. Žao mi je što ?u ti re?i da ?e stvari postati puno gore prije nego postanu bolje, ali imaj nade. Ono što misliš da ?e te samljeti, zapravo ?e pro?i. Tama ?e se podi?i i kada do?e opet, bit ?eš spremna i znat ?eš kako se nositi s njom. Morat ?eš se boriti ja?e nego što sada možeš zamisliti, ali iza?i ?eš iz depresije. Osje?aji beznadnosti i mržnje prema sebi ?e nestati i postepeno ?eš otkriti da sva patnja koju si preživjela nije uzalud.

Kada ti terapeut kaže da imaš anoreksiju, ne?eš biti upoznata s pojmom. Mnogo godina kasnije, rije? ‘anoreksija’ ?e ve? biti dobro poznata, ali nemoj se bojati dijagnoze koja sada nije tako u?estala. Opsesije i kompulzivna ponašanja koja doživljavaš i radiš, dio su tvog poreme?aja hranjenja. Možda sada ne shva?aš i možda si ?ak ljuta na pomisao promjene, ali takva ponašanja te mogu ubiti. Zapravo, bit ?eš vrlo blizu smrti prije nego stvari krenu na bolje.

Kad postaneš vrhunska trka?ica u srednjoj školi i misliš da ti anoreksija pomaže da tr?iš brže, znaj da to nije tako. Talentirana si i naporno radiš: zato si dobra trka?ica. Nemoj slušati trenera kada ti pri?a o tvojoj težini. Ne?eš tr?ati sporije kada se udebljaš jednu kilu. To je smiješno i trebaš biti svjesna da je tvoje zdravlje važnije od udovoljavanja drugima. Možda ?e ti se ?initi da su tvoji snovi uništeni kada tvoja karijera trka?ice prestane uslijed ozlijeda i komplikacija povezanih s anoreksijom, ali možeš stvoriti nove snove. Nastavi sanjati jer ima još mnogo na?ina koje nisi istražila.

Bez obzira kroz kakve borbe prolazila, znaj da nisi sama. Imaš prijatelje i obitelj koji ne?e odustati od tebe. U?init ?eš ih ponosnima kada, unato? svim šansama, procvjetaš nakon što su ti govorili da ne?eš uspjeti. To se ne?e dogoditi preko no?i. Tvoje putovanja prema zdravlju ?e trajati godinama, ali ne?eš požaliti u?injen prvi korak na nepoznatom teritoriju oporavka.

Imaj na umu, ljudi koji ne razumiju tvoju bolest ?e govoriti ružne i uvredljive stvari. Ve?inu vremena, oni to ne misle. Oni samo ne znaju što može biti okida? nekome tko se bori s anoreksijom. Kada ti susjed kaže da izgledaš zdravo, nemoj to uzeti kao nešto loše. Pokušaj vidjeti da misli dobro i da je to znak da uspijevaš. Boriš se sa svojim unutarnjim demonima za koje on ne zna da se za tebe oni doimaju stvarnima.

Kada postaješ starija, sve više i više ljudi ?e imati savjete kako pobijediti poreme?aj hranjenja. Znaj da svatko tko se bori s time je jedinstven i ima svoj put koji mora pro?i.
Ne postoji tajni recept ili tableta koja ?e izlije?iti poreme?aj hranjenja, ali postoje klju?ni faktori u oporavku.

Slušaj svoju majku. Ona je mudra i voli te.
Iako se ?ini nemogu?im, jednog dana postat ?eš uzor ljudima koji se bore. Moraš biti jaka i znati stvoriti zdrave granice kada pomažeš drugim, ali davati drugima je klju?no i ?init ?e da se osje?aš bolje. Ne moraš biti u potpunosti izlije?ena da po?neš davati drugima, ali moraš se brinuti za sebe kada pomažeš drugima.

Jednog dana, druge ?eš u?iti slijede?e:
Problemi koje imaš s hranom su crveni alarm da se nešto drugo doga?a u tvom životu. Nau?i prepoznati prave osje?aje. ‘Osje?am se debelo’ ponekad zna?i da osje?aš nešto drugo što nije povezano s hranom i tjelesnom slikom.

Ti nisi svoj poreme?aj hranjenja.
Pokušaj kontrole svoje hrane je na?in nošenja s neugodnim i neprepoznatim osje?ajima. Ne možeš kontrolirati što se doga?a oko tebe pa je jako primamljivo kontrolirati što jedeš i što ne jedeš.
Tvoj identitet nije osnovan na onome što radiš ili na tome koliko si mršava.
Budi dobra prema sebi.

Kada se oporavljaš od poreme?aja hranjenja, treba ti vremena da prihvatiš i zavoliš sebe.

Diši.”

Tijekom oporavka od poreme?aja hranjenja, jako je vrijedno i korisno ?uti poneku rije? od osobe koja je preboljela poreme?aj hranjenja. U nastavku možete pro?itati pismo jedne osobe koja se oporavila od poreme?aja hranjenja.

Ovdje možete pro?itati i originalni tekst na engleskom: http://www.eatingdisordersonline.com/blogs/s/the-exorcism-of-eating-disorders-breaking-up-is-hard-to-do

Tako?er, vaša razmišljanja tijekom ili nakon oporavka od poreme?aja hranjenja jako su nam dragocjena i bilo bi nam drago ?uti ih pa nam slobodno pošaljite svoja pisma ili neke tekstove koji su vama bili poticajni u procesu oporavka.

Sada možete pro?itati hrvatski prijevod originalnog teksta:

“Naletjela sam na svoj Poreme?aj Hranjenja danas. To se ?esto doga?a. Samo je stajao tamo i izgledao bespomo?no, slabo i jako jadno. Nije mi ništa rekao, zato što dobro zna da više ne može. Nau?io je da ga mogu ušutkati samo jednim pogledom. Mogu ga ušutkati i stjerati u kut kao ranjenu životinju kada god želim!!! Nikada ne gubi nadu da ?u mu se jednog dana možda vratiti, iako me skoro ubio, bezosje?ajan kao mali vrag.

Ponekad je suptilan i pozvat ?e me povremeno kada osjeti moju sumnju ili postane jako uporan i samo se neo?ekivano pojavi kada mu fali da je on taj koji ima kontrolu. Mogu ra?unati na to da ?u ga vidjeti dok sam gola u tušu ili dok isprobavam novi par traperica. Uvijek stoji u pozadini kada sam blizu majke ili kada imam loš dan na poslu.

Jako je sli?no osje?aju kada naletite na bivšeg de?ka, ona neugodnost i ?udna tišina. Jednom dijeljena intima sada je pretvorena u ‘‘samo nekog kog sam prije poznavala’‘.

Moj Poreme?aj Hranjenja je moj Bivši.Bio je veliki dio mog života.Bila sam udana za njega.Voljela sam svoj Poreme?aj Hranjenja svaki dijelom svog tijela. Spavala sam s tim Poreme?ajem Hranjenja pola svog života. Bio je sa mnom 24 sata dnevno. Zbog njega sam se osje?ala dobro kada sam bila loše. Tješio me kada sam se osje?ala usamljeno. Nikada me nije ostavio, uvijek je bio ovdje. Kada sam se uhvatila u koštac sa svojim Poreme?ajem Hranjenja, to nije bila situacija u kojoj smo oboje odu?ili da više ne?e i?i i razišli se suprotnim putevima. To je bila prava borba za život. To je bila moja zadnja snaga gdje sam spakirala svaku emociju koja je još uvijek ostala i rastavila se od tog ‘‘kurvinog sina’‘.

Stvarno mislim da možeš postati ovisan o boli. Možeš postati ovisan o tuzi i o tome da te tretiraju kao govno, da se osje?aš kao da više nema mjesta za tebe na ovom svijetu i da bi vjerojatno bilo bolje da ne postojiš. Ali opet, ista stvar koja hrani tvoju agoniju je ona koja te uništava minutu po minutu.

Ro?en je u meni iz samo male sjemenke disfunkcije. Svaki dan je rastao u meni kao rak, hrane?i se svom mojom nesigurnoš?u i sumnjom. Flertao je s mojom ranjivoš?u i šaptao slatko ništa mojoj nesigurnosti o mom mjestu na ovom svijetu. Bila sam smetena njegovom mogu?nosti da utiša svu bol. Ali u isto vrijeme sam bila zbunjena njegovom ljutnjom kada sam pokušala biti svoja. Volio je uništavati svaku vezu sa bilo kojom osobom ili stvari što mi je došlo na put. Nije imao ništa nego kutiju šibica i palio ih je za mene i onda se smijao sa slatkim zadovoljstvom kada sam spalila sve mostove koje više ne bi mogla izgraditi.
Nije htio da umrem… a ne,ne,ako bih ja umrla i on bi. Samo je htio dovesti me do najvišeg vrhunca patnje. Htio je da ostatak života provedem u paklu.

Iskreno ne mislim da je imao ideju da ?u dovesti nindžu ratnika koji ?e mu prebiti guzicu tako jako da moli za milost. Bio je totalno iznena?en!
Mislim da je moj najzna?ajniji uspjeh bio nevjerojatna strategija da zavaram svoj poreme?aj hranjenja tako da misli da je pobijedio i onda kad je najmanje o?ekivao, uzela sam stvari u svoje ruke.
Teže je izi?i iz loše situacije nego ostati u njoj, ali jednom kada doneseš tu odluku ništa, ali ništa ti ne može stati na put!!!

Nisam išla dalje ni sa ?im više nego malo dostojanstva i ponosa koje sam uspjela sakriti na mjesto gdje ih nije mogao prona?i. Bili su zakopani duboko u mojoj duši i to je bilo ono što mi je spasilo život.
Jednom kad sam prekinula s mojim poreme?ajem hranjenja, nije bilo pregovaranja, bilo je gotovo.
Kao i u svakoj vezi, ona ne može samo nestati. Osje?aji, sje?anja, veza – još uvijek ostaju.
Ali nau?ila sam da se s vremenom ti osje?aji preusmjeravaju u pozitivne stvari.
Vrijeme ti pomaže shvatiti koliko jako ti ne nedostaje biti zarobljen u kavezu i da je osje?aj slobode i prihva?anje onog tko uistinu jesi neopisiv.

Kao što sam rekla, moj me Poreme?aj Hranjenja još uvijek posjeti ali sada mu samo mogu re?i: „Znaš što..Jednom sam te voljela,sada te mrzim..Sada si samo netko kog sam prije poznavala!?