Jedna od ključnih stvari u oporavku od svake vrste psihičkog bola je razvijanje njegujućeg i blagog odnosa prema sebi. Kako ga razviti? Od kuda dolazi? Ako volimo sebe, znači li to da smo sebični? Čemu nam to uopće služi? Vjerujem da se smo si svi postavljali ta pitanja nekad kad smo se prvi put susreli sa idejom da je voljeti sebe nešto veoma važno za naše psihičko zdravlje. Pokušat ću odgovoriti na neka od ovih pitanja vodeći se svojim znanjem i iskustvom.

Ljudska ličnost velikim se dijelom oblikuje odrastanjem i iskustvima kroz koja prolazimo. Jedan dio ličnosti dobivamo genetski i biološki. Pa su tako neka djeca već u veoma ranoj dobi mirnija, neka bučnija, neka traže uzbuđenje u svijetu oko sebe, neka su povučena. U ranom djetinjstvu jasna je neka naša prirodna sklonost doživljavanju svijeta i sebe, ali čak i tada je utjecaj naše okoline već veoma jak. Pa tako neka djeca od samog početka doživljavaju prihvaćanje, ljubav i podršku te takav odnos okoline prema njima dovodi do toga da svijet vide sigurnim mjestom, a sebe kao bićem vrijednim ljubavi i poštovanja. Ukoliko se od rane dobi suočavamo sa stresom, nesigurnosti, neizvjesnosti ili odbacivanjem od svoje okoline, tada možemo zaključiti da je svijet opasno mjesto, a mi sami smo veoma mali i ne možemo se nositi s njim. Kako okolina utječe na to kako doživljavamo sebe i svijet uistinu je široka tema i ovo je samo jedan veoma kratak prikaz tog složenog odnosa.

Ukoliko promatrate vrlo malu djecu koja odrastaju u prosječno dobroj okolini, često ćete vidjeti da su jako uvjerena u svoje sposobnosti. Sebe cijene i vole i spremni su boriti se za svoje potrebe i želje i to veoma jasno pokazuju svijetu. Međutim, neki od nas dobiju poruku da su naše želje neprimjerene, da su naši osjećaji prenaglašeni i da bismo ih trebali potiskivati, da ono što jesmo nije dobro i da se moramo prilagoditi i to često na način koji se ne usmjerava na neko naše neprimjereno ponašanje nego na nas kao cjelovitu osobu. Primjerice, netko nam kaže:„Kako si glupa“ kada nešto ne napravimo onako kako ta osoba misli da bismo trebali. Malo dijete još nema razvijen kapacitet za shvaćanje da ono što je čulo nije apsolutna istina, već tome vjeruje i to ugrađuje u svoju sliku sebe. Nakon mnogo takvih komentara i odbacivajućih ponašanja okoline, osoba može zaključiti da ne vrijedi jednako kao drugi, da je glupa, ružna ili bilo što drugo loše. Isto tako, ukoliko osoba doživljava idealiziranje od strane svoje okoline, primjerice „Ti si savršena“ ili „Najbolja si od svih“ tada negdje u sebi zaključuje da nema pravo na pogrešku i da mora učiniti sve da sačuva tu sliku koju okolina ima o njoj i razvija bolni perfekcionizam i nezadovoljstvo sobom o čemu ću više pisati neki drugi put.

Kod većine djece golemi pad samopoštovanja događa se polaskom u osnovnu školu jer tada prirodnim razvojem naših kognitivnih sposobnosti gubimo ideju da smo svemoćni. Ta ideja nas je do tada štitila od činjenice da smo jako malena i ovisna bića. Od okoline dobivamo puno novih zahtjeva i očekivanja. Po prvi put nas neko procjenjuje i, nažalost, kod velikog broja djece, osjećaj vlastite vrijednosti počinje se vezivati za ocjene koje dobivaju u školi. U tom životnom razdoblju ključna je uloga roditelja i učitelja koji svojim reakcijama na niže ocjene, neuspjehe i pogreške mogu djetetu dati do znanja da su pogreške u redu, da su očekivane na putu učenja i da je važno znanje i ovladavanje zadatkom, a ne samo neki vanjski cilj te na taj način poticati motivaciju djeteta da se nastavi truditi, i slati poruku da je ono kao takvo dobro, ali da neko ponašanje nije bilo u redu ili nije vodilo željenom cilju.

Novi pad samopoštovanja događa se u adolescenciji kada vršnjaci i okolina postaju posebno važni i kada gradimo vlastiti identitet te prvi put uistinu biramo smjer kojim ćemo krenuti (srednja škola, fakultet, zaposlenje). Pad je nažalost značajno veći za djevojke. Objašnjenje te činjenice još nije u potpunosti poznato, no povezuje se s zapadnjačkim nerealnim idealima ženske ljepote i generalno podređenom i manje cijenjenom položaju žena u većini društava.

„Tko sam zapravo ja?“ Odgovor na to pitanje pronalazimo u adolescenciji, kada polako postajemo odvojena i samostalna ljudska bića. Svatko od nas, bio toga svjestan, ili ne, ima neki pojam o sebi. Pojam o sebi je ono što nam omogućuje lakše snalaženje u svom životu, pomaže nam da sami sebi objasnimo svoje prošlo i sadašnje ponašanje, i da lakše predvidimo kako bismo se mogli ponašati u budućnosti. Znanje o sebi je doslovno to; sve ono što znamo o sebi. To su naše fizičke osobine, i mjerljive karakteristike, naše osobine ličnosti, naša znanja, ali i vrijednosti koje imamo, naši moralni standardi, naši interesi, ponašanje prema drugima, ukusi…sve ono što nas definira i čega smo o sebi u nekom trenutku svjesni. Pojam o sebi nije samo sve što smo ikada učinili, sve što znamo o sebi, sve što znamo o svojim vještinama i sposobnostima, nego su to i sva očekivanja koja imamo od sebe, a i način na koji sebi pridajemo vrijednost.

Očekivanja od sebe nešto su s čime mnoge osobe koje pate od poremećaja hranjenja imaju velikih problema. Kao što imamo znanje o onome tko mi jesmo, isto tako imamo i neko znanje o onome što bismo mogli biti. To su ta naša očekivanja, koja nažalost često iskaču iz okvira stvarnosti i stvaraju nam bol. Ako o sebi znam da sam ostvarila svoje nade i želje ili radim na tome, ako sam svjesna svojih sposobnosti i vrlina i ako se to poklapa s onim što očekujem od sebe i što smatram da drugi očekuju, tada sam uistinu mirna i sretna i zadovoljno živim svoj ispunjeni život.

Međutim, ako se moja očekivanja od sebe ili ono što mislim da okolina očekuje, jako razlikuje od onog što mislim da ja trenutačno jesam, tada ću biti u strahu, osjećat ću tjeskobu i neugodu. Primjerice, ako od sebe očekujem da imam isključivo odlične ocjene u školi ili na fakultetu i to poistovjećujem s mjerom vlastite vrijednosti kao osobe, a trenutačno imam manje od toga, osjećat ću nezadovoljstvo, strah, želju da to promijenim i radim još više, te strah od budućih ocjenjivanja jer svako ocjenjivanje nosi sa sobom mogućnost da sebe doživim posve bezvrijednom. Isto se može pretočiti u pojmove vezane za hranu i tijelo. Ako netko očekuje od sebe da zadovolji neke kriterije ljepote ili težine koje si je zadao, sve što ide van tih (iracionalnih) okvira, stvarat će mu veoma neugodne osjećaje koje će htjeti izbjeći – često veoma destruktivnim ponašanjem prema svom tijelu.

Ako osjećamo nesklad onoga što smatramo da bismo mogli biti i onoga što jesmo, možemo osjećati veliku motivaciju da se vratimo u ravnotežu. Međutim ako je ono što očekujemo od sebe nerealno i daleko iznad ostvarivog, bit ćemo kronično nezadovoljni, razočarani i sramit ćemo se sami sebe. Ideali koje sami sebi postavljamo često su nedostižni i nerealni, primjerice: biti savršen, biti uvijek sretan, biti najbolji, da nas svi vole. Ukoliko zamislim da je „Idealna ja“ ona koja će osvojiti dvije Nobelove nagrade, i niti jedna druga, imat ću ozbiljnih problema u pojmu o sebi i stalno ću razočaravati samu sebe. Naravno, ovo je karikirani prikaz, ali možda i ne toliko. Mnogi od nas postavljaju svom tijelu te neke nerealne zahtjeve da uđe u kalup koji mu nipošto nije namijenjen. Fizički dio našeg pojma o sebi onda se jako razlikuje od tog istinski nedostižnog i nezdravog ideala i ispunja nas neugodom i nesrećom.

Rješenje nikada nije dostići taj iracionalni ideal, koji smo stekli iz tko zna kojih razloga, nego ideal prilagoditi onome što već jesmo i biti zadovoljni u svojoj koži. Umjesto da nam ideal bude ući u neki premaleni par hlača iz osnovne ili srednje škole, naš novi ideal može biti osjećati se dobro u svom tijelu, ne biti bolesna, imati menstruaciju, moći se kretati bez boli i napora, ili jednostavno prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo jest, sa svim manama, bolima i nesavršenstvima. Ljudi često misle da ako prihvate svoje tijelo takvo kakvo je, tada odustaju od sebe i krenut će s prejedanjem i nezdravim životom. To ne znači to. Prihvatiti sebe znači pružiti sebi podršku, a možda čak i ljubav ako nam je to moguće. Znači prema tijelu se odnositi s poštovanjem i ljubavlju, ispunjati njegove potrebe, davati mu ono što želi za zdrav život – dovoljno kvalitetne hrane, ugodu kretanja na zabavne načine i odmor.

Kada sami sebe definiramo, često ćemo se koristiti različitim pozitivnim i negativnim pridjevima. Skup svih tih pozitivnih i negativnih osjećaja koje imamo prema sebi može se nazvati samopoštovanjem. Ono je uistinu subjektivno i ima jako malo veze sa nekim objektivnim karakteristikama naših života. Ima jako mnogo ljudi koji su iznimno uspješni u onome što njihovo društvo visoko vrednuje, ali oni sami sebe doživljavaju bezvrijednima, ne smatraju da imaju pravo na sreću, ljubav i poštovanje, to jest, nedostaje im bazični osjećaj vlastite vrijednosti te se boje izraziti svoje pravo mišljenje i osjećaje. Bazični osjećaj vlastite vrijednosti zapravo je mjerilo toga koliko smo u stanju prihvatiti sebe baš takvima kakvi jesmo, sa svim manama, vrlinama, pogreškama i uspjesima, u cijelosti, i biti svjesni da takvi kakvi jesmo, vrijedimo kao ljudska bića.

Mnogi stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem upravo samopoštovanje smatraju ključnim faktorom u nastanku brojnih psihičkih problema i daju mu izuzetno visoku važnost. Samopoštovanje, odnosno osjećaji koje imamo prema sebi, imaju utjecaj na cijeli naš život, na baš sve njegove aspekte. Kako se ponašamo prema drugima, o čemu razgovaramo, kako reagiramo na tuđe ponašanje, kako biramo i donosimo odluke, koliko nas zadovoljavaju naši rezultati, na sve to, i još mnogo toga, utječe naše samopoštovanje.

Osobe koje imaju nizak osjećaj vlastite vrijednosti često se boje izraziti svoje mišljenje, mogu misliti da su neprivlačni, da ih ljudi ne vole, da su drugima dosadni i naporni, da ih nitko ne želi slušati, da mnogo toga moraju napraviti iako to ne žele, da nikada neće ispuniti tuđa očekivanja, da svijet nije pravedan, da su drugi protiv njih. Oni mogu željeti izgledati i biti poput nekog drugog zato što smatraju da ono što jesu sami po sebi nikako nije dobro niti dovoljno.

Mnogi ljudi koji imaju nisko samopoštovanje godinama trpe negativne obrasce razmišljanja. Neki se toliko naviknu na to da im je sama ideja „ljubavi prema sebi“ upravo nezamisliva. Svaki dan trpe torturu svog vlastitog negativnog dijela uma koji im govori da nisu dovoljno dobri. Kako dođe do toga? Nitko nije kriv za to što osoba razvije nisko samopoštovanje, to se dogodi zbog kompleksnog spleta okolnosti; utjecaja kulture, škole, roditelja, okoline, vršnjaka…nažalost ne postoji jedan uzrok kojeg je moguće otkloniti, pa da se vrati naš urođeni osjećaj vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi, ono što smo imali kao mala razigrana djeca.

Ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo ispravili pogreške naše okoline ili pogrešne zaključke koje smo donijeli kad smo bili mali. Možemo jedino promijeniti svoje razmišljanje i ponašanje upravo sada. Ja vjerujem da ljudi imaju slobodnu volju i da mogu promijeniti svoje misli. Već sam pisala o tome, no pisat ću i dalje. Misli su putovi u našem mozgu. Onaj kojim često idemo, bit će čvrst i stabilan. Mi imamo sposobnost razmišljati i drugačije. Mislim da kada jednom osvijestimo sve te loše osjećaje koje imamo prema samima sebi, možemo to i promijeniti.

Kako?
Neću vas zavaravati pa reći da je lako. Možemo potražiti pomoć psihoterapeuta, i to je svakako odličan korak, a postoje i brojne stvari koje možemo činiti svakodnevno, sami. Možemo pokušati biti iskreni. To je tema kojoj želim posvetiti cijelu jednu kolumnu, ali želim i ovdje naglasiti koliko je važno svojim mislima dati glas. Kad nas netko tko nas voli pita kako smo, ne moramo automatski odgovoriti „Dobro“, čak i kad se osjećamo loše. Ne moramo pokušavati svoje interese prilagoditi drugima. Možemo reći što nam se sviđa, a što ne. Izraziti svoje neslaganje ako nam nešto ne odgovara. Poštovati sebe. Zamisliti da smo sami sebi najbolji prijatelj kojeg možemo zamisliti i pružiti sebi podršku kad nam je teško.

Kada se zateknemo u negativnom razmišljanju, možemo uočiti da smo ušli u taj tok i prepoznati što se događa s nama. Osluhniti kako se osjećamo i pokušati otkriti čiji su to glasovi koje čujemo. Naš negativni glas zapravo nije naš pravi glas. On je skup svih kritika, odbacivanja i boli koje smo doživjeli u svom životu i on nas zapravo pokušava sačuvati od budućih povreda tako što nas preventivno obeshrabruje i sprječava da probamo raditi neke nove stvari. On je zapravo ranjeni i bolni dio nas kojeg ne treba mrziti i odbaciti, nego ga pokušati prihvatiti i podsjetiti se da tom glasu treba pomoć i da on nije u pravu, nego na jedan iskrivljeni način pokušava spriječiti bol. Možemo mu reći da više nismo malo dijete te da se možemo brinuti o sebi. Nije nam više potrebna njegova zaštita.

Kritizirajuće i negativne misli možemo nadopuniti nekim drugim mislima. Primjerice: „Nisam završila sve zadatke koje sam zamislila za danas, užasna sam. Lijena. Odvratna.“ možemo zamijeniti sa „Dala sam sve od sebe. Učinila sam što sam u ovom trenutku mogla. Na sigurnom sam. Ja sam čovjek i imam pravo biti čovjek. Ne moram biti savršena.“ Makar se čine kao prazne riječi, ako ih dovoljno puta ponovite, i pokušate što češće na taj način voditi dijalog sa svojim negativnim glasom, i budete u tome uporni, vaš mozak će vas slijediti. Nije to nešto što se događa brzo, ali ako smo uporni, možemo promijeniti to kako se osjećamo prema sebi. Naravno, ponekad je teže primjenjivati ovakav način razgovaranja sa sobom, pogotovo kada smo iscrpljeni, umorni, nervozni i pod stresom. Važno je da čak i tada pokušamo sebi dati dopuštenje za te osjećaje i budemo blagi prema sebi.

Možemo pronaći druge ideale, smanjiti svoja očekivanja, i pokušati, barem na kratko, živjeti u sadašnjem trenutku i osjećati zadovoljstvo samim svojim postojanjem. Ukoliko vam to paše, možete si na zrcalo si nalijepiti neku fotografiju s lijepom porukom (na našem Facebooku ih ima puno) kako bi to bilo prvo što vidite kad se pogledate u ogledalo i kako bi vas podsjetilo na to da ste lijepi i vrijedni takvi kakvi jeste. Potrebni su nam ti podsjetnici, te male lijepe stvari koje činimo za sebe.

Postoji mnogo toga što možemo učiniti kako bismo upoznali i zavoljeli sebe. Mislim da je prva stvar donijeti tu odluku i pokušati. Mnogi ljudi misle da bi odmah trebali moći voljeti sebe. Jako je teško ostvariti tako visok cilj u kratkom vremenu. To može biti generalni dugoročni cilj. Cilj koji je mnogo dostižniji i dugoročno održiviji jest prihvatiti sebe. Ne moramo se ludo voljeti niti misliti da smo najbolji. Naprotiv, uvjeravanje sebe da smo super i najbolji kada zapravo osjećamo mržnju prema sebi često vodi potpuno drugačijem efektu, možemo se osjećati još gore jer u tom trenu ne vjerujemo tome što si govorimo, lažemo sami sebi i zavaravamo se.

Samo ponavljanje pozitivnih rečenica neće donijeti ništa ukoliko u njih ne vjerujemo. Zato je dobro pokušati sebi reći nešto umjerenije i više puno prihvaćanja nas takvih kakvi jesmo. Možemo si reći: „Sada mi je loše. Loše se osjećam. Nisam zadovoljna sobom. U redu je. Taj osjećaj je privremen. Osjećaji su prolazni. Mogu sebi pomoći. Mogu nazvati nekog. Mogu raditi nešto ugodno. Smijem se isplakati. Smije mi biti teško. Ja sam ljudsko biće i imam pravo na pogrešku.“

Ne moramo biti super. Ne moramo biti najbolji. Ali možemo sebe prihvatiti baš takve, kao nesavršena ljudska bića, koja su vrijedna. Ljubav će doći kasnije, s vremenom, kada sebe počnemo prihvaćati i pružati sebi ono što nismo dobili od drugih ljudi i od svoje okoline. Kada smo sami sebi izvor podrške, ohrabrenja i prijateljstva, tada smo zaista slobodni.