Jedna od klju?nih stvari u oporavku od svake vrste psihi?kog bola je razvijanje njeguju?eg i blagog odnosa prema sebi. Kako ga razviti? Od kuda dolazi? Ako volimo sebe, zna?i li to da smo sebi?ni? ?emu nam to uop?e služi? Vjerujem da se smo si svi postavljali ta pitanja nekad kad smo se prvi put susreli sa idejom da je voljeti sebe nešto veoma važno za naše psihi?ko zdravlje. Pokušat ?u odgovoriti na neka od ovih pitanja vode?i se svojim znanjem i iskustvom.

Ljudska li?nost velikim se dijelom oblikuje odrastanjem i iskustvima kroz koja prolazimo. Jedan dio li?nosti dobivamo genetski i biološki. Pa su tako neka djeca ve? u veoma ranoj dobi mirnija, neka bu?nija, neka traže uzbu?enje u svijetu oko sebe, neka su povu?ena. U ranom djetinjstvu jasna je neka naša prirodna sklonost doživljavanju svijeta i sebe, ali ?ak i tada je utjecaj naše okoline ve? veoma jak. Pa tako neka djeca od samog po?etka doživljavaju prihva?anje, ljubav i podršku te takav odnos okoline prema njima dovodi do toga da svijet vide sigurnim mjestom, a sebe kao bi?em vrijednim ljubavi i poštovanja. Ukoliko se od rane dobi suo?avamo sa stresom, nesigurnosti, neizvjesnosti ili odbacivanjem od svoje okoline, tada možemo zaklju?iti da je svijet opasno mjesto, a mi sami smo veoma mali i ne možemo se nositi s njim. Kako okolina utje?e na to kako doživljavamo sebe i svijet uistinu je široka tema i ovo je samo jedan veoma kratak prikaz tog složenog odnosa.

Ukoliko promatrate vrlo malu djecu koja odrastaju u prosje?no dobroj okolini, ?esto ?ete vidjeti da su jako uvjerena u svoje sposobnosti. Sebe cijene i vole i spremni su boriti se za svoje potrebe i želje i to veoma jasno pokazuju svijetu. Me?utim, neki od nas dobiju poruku da su naše želje neprimjerene, da su naši osje?aji prenaglašeni i da bismo ih trebali potiskivati, da ono što jesmo nije dobro i da se moramo prilagoditi i to ?esto na na?in koji se ne usmjerava na neko naše neprimjereno ponašanje nego na nas kao cjelovitu osobu. Primjerice, netko nam kaže:„Kako si glupa“ kada nešto ne napravimo onako kako ta osoba misli da bismo trebali. Malo dijete još nema razvijen kapacitet za shva?anje da ono što je ?ulo nije apsolutna istina, ve? tome vjeruje i to ugra?uje u svoju sliku sebe. Nakon mnogo takvih komentara i odbacivaju?ih ponašanja okoline, osoba može zaklju?iti da ne vrijedi jednako kao drugi, da je glupa, ružna ili bilo što drugo loše. Isto tako, ukoliko osoba doživljava idealiziranje od strane svoje okoline, primjerice „Ti si savršena“ ili „Najbolja si od svih“ tada negdje u sebi zaklju?uje da nema pravo na pogrešku i da mora u?initi sve da sa?uva tu sliku koju okolina ima o njoj i razvija bolni perfekcionizam i nezadovoljstvo sobom o ?emu ?u više pisati neki drugi put.

Kod ve?ine djece golemi pad samopoštovanja doga?a se polaskom u osnovnu školu jer tada prirodnim razvojem naših kognitivnih sposobnosti gubimo ideju da smo svemo?ni. Ta ideja nas je do tada štitila od ?injenice da smo jako malena i ovisna bi?a. Od okoline dobivamo puno novih zahtjeva i o?ekivanja. Po prvi put nas neko procjenjuje i, nažalost, kod velikog broja djece, osje?aj vlastite vrijednosti po?inje se vezivati za ocjene koje dobivaju u školi. U tom životnom razdoblju klju?na je uloga roditelja i u?itelja koji svojim reakcijama na niže ocjene, neuspjehe i pogreške mogu djetetu dati do znanja da su pogreške u redu, da su o?ekivane na putu u?enja i da je važno znanje i ovladavanje zadatkom, a ne samo neki vanjski cilj te na taj na?in poticati motivaciju djeteta da se nastavi truditi, i slati poruku da je ono kao takvo dobro, ali da neko ponašanje nije bilo u redu ili nije vodilo željenom cilju.

Novi pad samopoštovanja doga?a se u adolescenciji kada vršnjaci i okolina postaju posebno važni i kada gradimo vlastiti identitet te prvi put uistinu biramo smjer kojim ?emo krenuti (srednja škola, fakultet, zaposlenje). Pad je nažalost zna?ajno ve?i za djevojke. Objašnjenje te ?injenice još nije u potpunosti poznato, no povezuje se s zapadnja?kim nerealnim idealima ženske ljepote i generalno podre?enom i manje cijenjenom položaju žena u ve?ini društava.

„Tko sam zapravo ja?“ Odgovor na to pitanje pronalazimo u adolescenciji, kada polako postajemo odvojena i samostalna ljudska bi?a. Svatko od nas, bio toga svjestan, ili ne, ima neki pojam o sebi. Pojam o sebi je ono što nam omogu?uje lakše snalaženje u svom životu, pomaže nam da sami sebi objasnimo svoje prošlo i sadašnje ponašanje, i da lakše predvidimo kako bismo se mogli ponašati u budu?nosti. Znanje o sebi je doslovno to; sve ono što znamo o sebi. To su naše fizi?ke osobine, i mjerljive karakteristike, naše osobine li?nosti, naša znanja, ali i vrijednosti koje imamo, naši moralni standardi, naši interesi, ponašanje prema drugima, ukusi…sve ono što nas definira i ?ega smo o sebi u nekom trenutku svjesni. Pojam o sebi nije samo sve što smo ikada u?inili, sve što znamo o sebi, sve što znamo o svojim vještinama i sposobnostima, nego su to i sva o?ekivanja koja imamo od sebe, a i na?in na koji sebi pridajemo vrijednost.

O?ekivanja od sebe nešto su s ?ime mnoge osobe koje pate od poreme?aja hranjenja imaju velikih problema. Kao što imamo znanje o onome tko mi jesmo, isto tako imamo i neko znanje o onome što bismo mogli biti. To su ta naša o?ekivanja, koja nažalost ?esto iska?u iz okvira stvarnosti i stvaraju nam bol. Ako o sebi znam da sam ostvarila svoje nade i želje ili radim na tome, ako sam svjesna svojih sposobnosti i vrlina i ako se to poklapa s onim što o?ekujem od sebe i što smatram da drugi o?ekuju, tada sam uistinu mirna i sretna i zadovoljno živim svoj ispunjeni život.

Me?utim, ako se moja o?ekivanja od sebe ili ono što mislim da okolina o?ekuje, jako razlikuje od onog što mislim da ja trenuta?no jesam, tada ?u biti u strahu, osje?at ?u tjeskobu i neugodu. Primjerice, ako od sebe o?ekujem da imam isklju?ivo odli?ne ocjene u školi ili na fakultetu i to poistovje?ujem s mjerom vlastite vrijednosti kao osobe, a trenuta?no imam manje od toga, osje?at ?u nezadovoljstvo, strah, želju da to promijenim i radim još više, te strah od budu?ih ocjenjivanja jer svako ocjenjivanje nosi sa sobom mogu?nost da sebe doživim posve bezvrijednom. Isto se može preto?iti u pojmove vezane za hranu i tijelo. Ako netko o?ekuje od sebe da zadovolji neke kriterije ljepote ili težine koje si je zadao, sve što ide van tih (iracionalnih) okvira, stvarat ?e mu veoma neugodne osje?aje koje ?e htjeti izbje?i – ?esto veoma destruktivnim ponašanjem prema svom tijelu.

Ako osje?amo nesklad onoga što smatramo da bismo mogli biti i onoga što jesmo, možemo osje?ati veliku motivaciju da se vratimo u ravnotežu. Me?utim ako je ono što o?ekujemo od sebe nerealno i daleko iznad ostvarivog, bit ?emo kroni?no nezadovoljni, razo?arani i sramit ?emo se sami sebe. Ideali koje sami sebi postavljamo ?esto su nedostižni i nerealni, primjerice: biti savršen, biti uvijek sretan, biti najbolji, da nas svi vole. Ukoliko zamislim da je „Idealna ja“ ona koja ?e osvojiti dvije Nobelove nagrade, i niti jedna druga, imat ?u ozbiljnih problema u pojmu o sebi i stalno ?u razo?aravati samu sebe. Naravno, ovo je karikirani prikaz, ali možda i ne toliko. Mnogi od nas postavljaju svom tijelu te neke nerealne zahtjeve da u?e u kalup koji mu nipošto nije namijenjen. Fizi?ki dio našeg pojma o sebi onda se jako razlikuje od tog istinski nedostižnog i nezdravog ideala i ispunja nas neugodom i nesre?om.

Rješenje nikada nije dosti?i taj iracionalni ideal, koji smo stekli iz tko zna kojih razloga, nego ideal prilagoditi onome što ve? jesmo i biti zadovoljni u svojoj koži. Umjesto da nam ideal bude u?i u neki premaleni par hla?a iz osnovne ili srednje škole, naš novi ideal može biti osje?ati se dobro u svom tijelu, ne biti bolesna, imati menstruaciju, mo?i se kretati bez boli i napora, ili jednostavno prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo jest, sa svim manama, bolima i nesavršenstvima. Ljudi ?esto misle da ako prihvate svoje tijelo takvo kakvo je, tada odustaju od sebe i krenut ?e s prejedanjem i nezdravim životom. To ne zna?i to. Prihvatiti sebe zna?i pružiti sebi podršku, a možda ?ak i ljubav ako nam je to mogu?e. Zna?i prema tijelu se odnositi s poštovanjem i ljubavlju, ispunjati njegove potrebe, davati mu ono što želi za zdrav život – dovoljno kvalitetne hrane, ugodu kretanja na zabavne na?ine i odmor.

Kada sami sebe definiramo, ?esto ?emo se koristiti razli?itim pozitivnim i negativnim pridjevima. Skup svih tih pozitivnih i negativnih osje?aja koje imamo prema sebi može se nazvati samopoštovanjem. Ono je uistinu subjektivno i ima jako malo veze sa nekim objektivnim karakteristikama naših života. Ima jako mnogo ljudi koji su iznimno uspješni u onome što njihovo društvo visoko vrednuje, ali oni sami sebe doživljavaju bezvrijednima, ne smatraju da imaju pravo na sre?u, ljubav i poštovanje, to jest, nedostaje im bazi?ni osje?aj vlastite vrijednosti te se boje izraziti svoje pravo mišljenje i osje?aje. Bazi?ni osje?aj vlastite vrijednosti zapravo je mjerilo toga koliko smo u stanju prihvatiti sebe baš takvima kakvi jesmo, sa svim manama, vrlinama, pogreškama i uspjesima, u cijelosti, i biti svjesni da takvi kakvi jesmo, vrijedimo kao ljudska bi?a.

Mnogi stru?njaci koji se bave mentalnim zdravljem upravo samopoštovanje smatraju klju?nim faktorom u nastanku brojnih psihi?kih problema i daju mu izuzetno visoku važnost. Samopoštovanje, odnosno osje?aji koje imamo prema sebi, imaju utjecaj na cijeli naš život, na baš sve njegove aspekte. Kako se ponašamo prema drugima, o ?emu razgovaramo, kako reagiramo na tu?e ponašanje, kako biramo i donosimo odluke, koliko nas zadovoljavaju naši rezultati, na sve to, i još mnogo toga, utje?e naše samopoštovanje.

Osobe koje imaju nizak osje?aj vlastite vrijednosti ?esto se boje izraziti svoje mišljenje, mogu misliti da su neprivla?ni, da ih ljudi ne vole, da su drugima dosadni i naporni, da ih nitko ne želi slušati, da mnogo toga moraju napraviti iako to ne žele, da nikada ne?e ispuniti tu?a o?ekivanja, da svijet nije pravedan, da su drugi protiv njih. Oni mogu željeti izgledati i biti poput nekog drugog zato što smatraju da ono što jesu sami po sebi nikako nije dobro niti dovoljno.

Mnogi ljudi koji imaju nisko samopoštovanje godinama trpe negativne obrasce razmišljanja. Neki se toliko naviknu na to da im je sama ideja „ljubavi prema sebi“ upravo nezamisliva. Svaki dan trpe torturu svog vlastitog negativnog dijela uma koji im govori da nisu dovoljno dobri. Kako do?e do toga? Nitko nije kriv za to što osoba razvije nisko samopoštovanje, to se dogodi zbog kompleksnog spleta okolnosti; utjecaja kulture, škole, roditelja, okoline, vršnjaka…nažalost ne postoji jedan uzrok kojeg je mogu?e otkloniti, pa da se vrati naš uro?eni osje?aj vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi, ono što smo imali kao mala razigrana djeca.

Ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo ispravili pogreške naše okoline ili pogrešne zaklju?ke koje smo donijeli kad smo bili mali. Možemo jedino promijeniti svoje razmišljanje i ponašanje upravo sada. Ja vjerujem da ljudi imaju slobodnu volju i da mogu promijeniti svoje misli. Ve? sam pisala o tome, no pisat ?u i dalje. Misli su putovi u našem mozgu. Onaj kojim ?esto idemo, bit ?e ?vrst i stabilan. Mi imamo sposobnost razmišljati i druga?ije. Mislim da kada jednom osvijestimo sve te loše osje?aje koje imamo prema samima sebi, možemo to i promijeniti.

Kako?
Ne?u vas zavaravati pa re?i da je lako. Možemo potražiti pomo? psihoterapeuta, i to je svakako odli?an korak, a postoje i brojne stvari koje možemo ?initi svakodnevno, sami. Možemo pokušati biti iskreni. To je tema kojoj želim posvetiti cijelu jednu kolumnu, ali želim i ovdje naglasiti koliko je važno svojim mislima dati glas. Kad nas netko tko nas voli pita kako smo, ne moramo automatski odgovoriti „Dobro“, ?ak i kad se osje?amo loše. Ne moramo pokušavati svoje interese prilagoditi drugima. Možemo re?i što nam se svi?a, a što ne. Izraziti svoje neslaganje ako nam nešto ne odgovara. Poštovati sebe. Zamisliti da smo sami sebi najbolji prijatelj kojeg možemo zamisliti i pružiti sebi podršku kad nam je teško.

Kada se zateknemo u negativnom razmišljanju, možemo uo?iti da smo ušli u taj tok i prepoznati što se doga?a s nama. Osluhniti kako se osje?amo i pokušati otkriti ?iji su to glasovi koje ?ujemo. Naš negativni glas zapravo nije naš pravi glas. On je skup svih kritika, odbacivanja i boli koje smo doživjeli u svom životu i on nas zapravo pokušava sa?uvati od budu?ih povreda tako što nas preventivno obeshrabruje i sprje?ava da probamo raditi neke nove stvari. On je zapravo ranjeni i bolni dio nas kojeg ne treba mrziti i odbaciti, nego ga pokušati prihvatiti i podsjetiti se da tom glasu treba pomo? i da on nije u pravu, nego na jedan iskrivljeni na?in pokušava sprije?iti bol. Možemo mu re?i da više nismo malo dijete te da se možemo brinuti o sebi. Nije nam više potrebna njegova zaštita.

Kritiziraju?e i negativne misli možemo nadopuniti nekim drugim mislima. Primjerice: „Nisam završila sve zadatke koje sam zamislila za danas, užasna sam. Lijena. Odvratna.“ možemo zamijeniti sa „Dala sam sve od sebe. U?inila sam što sam u ovom trenutku mogla. Na sigurnom sam. Ja sam ?ovjek i imam pravo biti ?ovjek. Ne moram biti savršena.“ Makar se ?ine kao prazne rije?i, ako ih dovoljno puta ponovite, i pokušate što ?eš?e na taj na?in voditi dijalog sa svojim negativnim glasom, i budete u tome uporni, vaš mozak ?e vas slijediti. Nije to nešto što se doga?a brzo, ali ako smo uporni, možemo promijeniti to kako se osje?amo prema sebi. Naravno, ponekad je teže primjenjivati ovakav na?in razgovaranja sa sobom, pogotovo kada smo iscrpljeni, umorni, nervozni i pod stresom. Važno je da ?ak i tada pokušamo sebi dati dopuštenje za te osje?aje i budemo blagi prema sebi.

Možemo prona?i druge ideale, smanjiti svoja o?ekivanja, i pokušati, barem na kratko, živjeti u sadašnjem trenutku i osje?ati zadovoljstvo samim svojim postojanjem. Ukoliko vam to paše, možete si na zrcalo si nalijepiti neku fotografiju s lijepom porukom (na našem Facebooku ih ima puno) kako bi to bilo prvo što vidite kad se pogledate u ogledalo i kako bi vas podsjetilo na to da ste lijepi i vrijedni takvi kakvi jeste. Potrebni su nam ti podsjetnici, te male lijepe stvari koje ?inimo za sebe.

Postoji mnogo toga što možemo u?initi kako bismo upoznali i zavoljeli sebe. Mislim da je prva stvar donijeti tu odluku i pokušati. Mnogi ljudi misle da bi odmah trebali mo?i voljeti sebe. Jako je teško ostvariti tako visok cilj u kratkom vremenu. To može biti generalni dugoro?ni cilj. Cilj koji je mnogo dostižniji i dugoro?no održiviji jest prihvatiti sebe. Ne moramo se ludo voljeti niti misliti da smo najbolji. Naprotiv, uvjeravanje sebe da smo super i najbolji kada zapravo osje?amo mržnju prema sebi ?esto vodi potpuno druga?ijem efektu, možemo se osje?ati još gore jer u tom trenu ne vjerujemo tome što si govorimo, lažemo sami sebi i zavaravamo se.

Samo ponavljanje pozitivnih re?enica ne?e donijeti ništa ukoliko u njih ne vjerujemo. Zato je dobro pokušati sebi re?i nešto umjerenije i više puno prihva?anja nas takvih kakvi jesmo. Možemo si re?i: „Sada mi je loše. Loše se osje?am. Nisam zadovoljna sobom. U redu je. Taj osje?aj je privremen. Osje?aji su prolazni. Mogu sebi pomo?i. Mogu nazvati nekog. Mogu raditi nešto ugodno. Smijem se isplakati. Smije mi biti teško. Ja sam ljudsko bi?e i imam pravo na pogrešku.“

Ne moramo biti super. Ne moramo biti najbolji. Ali možemo sebe prihvatiti baš takve, kao nesavršena ljudska bi?a, koja su vrijedna. Ljubav ?e do?i kasnije, s vremenom, kada sebe po?nemo prihva?ati i pružati sebi ono što nismo dobili od drugih ljudi i od svoje okoline. Kada smo sami sebi izvor podrške, ohrabrenja i prijateljstva, tada smo zaista slobodni.