. . . .

A što s tijelom?

09 Tra

Danas želim pričati o odnosu prema tijelu. Već sam naglašavala važnosti tjelesnog oporavka te odabir dobrog i suosjećajnog liječnika. Bitno je uspostaviti biološku ravnotežu kojom tijelo držimo van životne opasnosti. Na samom početku želim naglasiti da ništa što ja kažem ili napišem ne može zamijeniti savjet dobrog liječnika kojem se oboljela osoba u svakom slučaju mora obratiti kako bi utvrdila koliku je i kakvu štetu poremećaj uzrokovao njenom tijelu. Ukoliko nemate liječnika koji razumije vaš problem, potražite nekog drugog. Imate pravo raspitati se i tražiti sve dok ne budete zadovoljni odnosom s liječnikom primarne zdravstvene zaštite i specijalistima. To uvelike olakšava proces tjelesnog oporavka. Ne zaslužujete osude niti da vas netko posramljuje zbog vaših teškoća. Vi ste klijenti i liječnici su tu zbog vas, ne zbog sebe. Znam da iskustva ponekad govore suprotno ovoj tvrdnji, no ona je uistinu istinita. Imate pravo izabrati stručnjaka koji će biti dobar prema vama kao osobi i koji vas neće osuđivati. Takvi stručnjaci postoje, samo ih treba pronaći. Znam da nije lako, ali posve je moguće, samo ne treba odustati.

Tjelesni oporavak, barem u nekoj mjeri, uvjet je za početak psihičkog oporavka. Naš mozak je organ koj najviše ovisi o unosu hrane i strahovito je osjetljiv na promjene u obrascima hranjenja. Svatko tko je nekada bio malo duže gladan zna da postajemo ljuti, nervozni, dekoncentrirani čak i kad smo kratko vrijeme gladni ili si branimo jesti neku skupinu hrane. Kada pokušamo ne razmišljati o nekim vrstama hrane i branimo si neke namirnice, zapravo cijelo vrijeme mislimo samo o njima i čeznemo za onim što nam je zabranjeno. To je posve normalno jer na taj način funkcioniraju naše misli. Kada si kažete da na nešto ne smijete misliti ili da nešto ne smijete jesti, vaš mozak aktivno pretražuje vaše misli čitavo vrijeme kako bi otkrio postoji li u njima zabranjena misao kako bi je onda mogao izbaciti. Naravno, to se ne može dogoditi jer je ta misao čitavo vrijeme zapravo aktivna dok je tražimo da bismo je maknuli.

Naš mozak je najveći potrošač energije koju unosimo i snažno reagira na njezin nedostatak ili na promjene u njezinoj razini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata provedeno je jedno zanimljivo istraživanje tjelesnih i psihičkih posljedica izgladnjivanja. Radilo se o potpuno psihički i fizički zdravim ljudima koji su pristali sudjelovati u istraživanju u kojem će jesti veoma male količine hrane kroz šest mjeseci. Istraživanje je poznato kao Minnesotta studija izgladnjivanja, a cilj je bio odrediti psihološke i fiziološke posljedice intenzivnog i dugačkog izgladnjivanja te postupnog oporavka. Ispitanici su nakon izgladnjivanja imali način razmišljanja tipičan za osobe koje imaju poremećaje hranjenja (preokupiranost hranom, vaganje, mjerenje) iako prije toga nisu imali nikakve simptome. Dakle, sam čin izgladnjivanja doveo je do razvoja opsesivnog razmišljanja i misaonih obrazaca koji se pronalaze kod oboljelih od poremećaja hranjenja što daje snažnu potporu tvrdnji da je tjelesni oporavak na početku liječenja jako važan jer sam već čin gladovanja i smanjenog unosa energije doprinosi razvoju i održavanju poremećaja. Naravno, bitno je pokušati učiniti sve da oporavak tijela bude što bezbolniji i lakši za osobe koje su u procesu liječenja. Zbog toga je važno u tom procesu imati uz sebe psihološku podršku stručnjaka, no ovdje naglašavam da ona na početku nije dovoljna već je potrebno i liječenje tijela, to jest tjelesni oporavak.

Mozak osobe koja pati od poremećaja hranjenja jako je promijenjen dugotrajnim gladovanjem koje na neki način osobu lišava njezine prave osobnosti. Mnogi psiholozi i psihoterapeuti postavit će liječenje tjelesnih posljedica kao uvjet psihičkog oporavka. Ukoliko osoba trenutno ne prima medicinsku pomoć, važno je da terapeut naglasi da treba krenuti na liječenje tjelesnog dijela kako bi se moglo raditi na misaonom i psihološkom dijelu. Naime, kako bi se misli mijenjale, važno je da osoba ima dobro funkcionirajući mozak, a mozak koji je dugo vremena izložen neravnoteži ili nedostatku energije nažalost to nije. Osobe koje pate od poremećaja hranjenja ili su iz nekih drugih razloga dugotrajno pothranjene često primjećuju veliku međusobnu sličnost u obrascima razmišljanja i ponašanja; to nije čudno jer su njihovi živčani sustavi, a posebno mozak, na sličan način zahvaćeni nedostatkom nutrijenata i energije te prava ličnost pojedinca postaje skrivena ispod ličnosti kojom dominira poremećaj hranjenja. Jako je važno dobiti adekvatnu medicinsku skrb kako bi se tijelo oporavilo i, uz psihološku podršku, prava ličnost pojedinca došla na površinu.

Vratiti se na svoju normalnu težinu oboljelima od poremećaja hranjenja je psihički jako teško. Ponekad se čini da je lakše okrenuti se svojim opsesivnim mislima i ponašanjima, nego učiniti ono što je davno prestalno biti najprirodnije i najjednostavnije, a to je jednostavno „normalno jesti“. Što zapravo znači normalno jesti? Ukoliko odgovor potražite u časopisima, knjigama i na internetu dobit ćete bezbrojne, kontradiktorne, a često i vrlo netočne informacije. Gdje potražiti odgovor? Čak i liječnici često nisu sigurni koja je težina za osobu koja je patila od poremećaja hranjenja optimalna. Zna se dogoditi da oboljelima zadaju zadatak da postignu minimalnu težinu s obzirom na visinu, a ta minimalna težina je zapravo često daleko od one koja je dobra za osobu te se osoba onda fiksira na taj broj i smatra se debelom ukoliko ga prijeđe što naravno nema veze s istinom.

Ljudi se jako razlikuju s obzirom na svoju građu i genetiku te zbog toga postoji raspon normalne težine, a ne samo jedan broj koji treba zadovoljiti. Dobra težina je ona na kojoj svi tjelesni sustavi pojedinca dobro funkcioniraju, osoba je zdrava i otporna, može se kretati bez teškoća. Nije važno na kojem točno broju se to ostvaruje, pa bio taj broj i veći od neke težine prije poremećaja i van nekog raspona u kojem se smješta indeks tjelesne težine za tu visinu. Za žene je to često povezano s težinom na kojoj imaju redovitu menstruaciju, no neke žene prirodno nemaju redovite menstruacije nevezano s poremećajem hranjenja, a kod nekih osoba se događa da nikada ne izgube menstruaciju unatoč velikoj pothranjenosti tako da taj kriterij nije u svim slučajevima primjenjiv. Povratak menstruacije svakako znači da je osoba na dobrom putu tjelesnog oporavka, a njezin gubitak je uvijek golemi znak upozorenja da nešto nije u redu.

Nutricionistica Maja Žanko sa specijalizacijom na području poremećaja hranjenja održala je predavanje u Centru BEA na temu dobre i loše hrane. Bilo mi je jako lijepo čuti od jedne tako visoko specijalizirane osobe potvrdu onoga o čemu već dugo razmišljam, učim i pričam. Naime, ona je rekla da zapravo hrana nema moralnu vrijednost kao „dobra“ ili „loša“. Hrana može biti veće nutritivne vrijednosti, no to ne znači da ne smijemo jesti hranu manje nutritivne vrijednosti, naprotiv, našu prehranu određuje stanje našeg tijela, društvo u kojem živimo i naši psihološki procesi kao što su emocije i prethodna životna iskustva. Nema ništa lošeg u tome da jedemo neki kolač jer nas podsjeća na djetinjstvo i jer se pri tome lijepo osjećamo.
Isto tako, nutricionistica je naglasila da nema smisla često se vagati; naime, promjene koje vaganjem na svakodnevnoj bazi uočavamo zapravo su promjene u količini vode i drugih tvari u našem tijelu, a ne promjene u našoj masi. Pravu promjenu može se uočiti tek kroz mjesec dana i zbog toga nema smisla mučiti se prečestim vaganjem.

Smatram da je vaganje općenito veoma problematično, pogotovo na početku oporavka. Svaki dobitak na težini oboljeloj osobi može biti iznimno uznemiravajuć, pa čak i kada se radi samo o prolaznoj promjeni. Mislim da bi bilo bolje ne vagati se na početku, ili se vagati kod psihoterapeuta kako bi osoba odmah mogla dobiti psihološku podršku i raditi na nošenju s dobivanjem na težini. Svakako mislim da je dobro u sebi izgraditi snagu da nam taj broj na vagi više ništa ne znači i da nam je svejedno, no vjerujem da je to osobama koje pate od poremećaja hranjenja jako teško, pogotovo na početku, ali može biti i kasnije kroz liječenje. Mislim da je to svakako cilj kojem treba težiti, prihvatiti broj na vagi kao pokazatelj našeg odnosa s zemljinom gravitacijom, a ne kao pokazatelj naše vrijednosti kao ljudskih bića. Podatak o našoj masi zapravo nam ne govori puno. Važući se ne možemo otkriti kakvog smo zdravlja, kakve smo osobe, koliko vrijedimo, što znamo.

Kako znati koja je težina dobra za nas, kada se odlučimo na tjelesni oporavak? Pod uvjetom da ste pod redovitom liječničkom kontrolom, kako bi bilo da odgovor potražite u sebi? Znam da zvuči radikalno. Toliko dugo bježimo od sebe i tog svog tijela, čini se nemogućim da odgovor na sva naša pitanja leži zapravo negdje duboko u nama. Zapravo, odgovor je zapisan u našem genetskom kodu i u svakoj našoj stanici. Kao visina, za većinu ljudi je i njihova tjelesna težina biološki određena. Suvremeni način života, i nerealni ideali ljepote suprotstavljaju se toj unutarnjoj zadatosti i ruše ravnotežu kojoj naše tijelo teži. Naime, osim u slučaju određenih hormonalnih i genetskih poremećaja, naše tijelo ima sklonost održavanju tjelesne težine na kojoj se osjeća najbolje, na kojoj je najzdravije i najotpornije. Problemi se javljaju kada krenemo, zbog nekih unutarnjih ili vanjskih pritisaka, mijenjati i utjecati na tu težinu.

Koja je to težina? To nije težina koju možete pročitati na vagi. Nije broj kojeg netko može izračunati. To je više jedan unutarnji osjećaj u kojem kao da tijelo tiho govori „Sve je dobro sa mnom. Odmorno sam. Sito sam. Snažno sam. Zdravo sam. Mogu živjeti.“ Kada jednom počnemo slušati potrebe svog tijela, čini nam se da ćemo „pomahnitati“ odnosno da ćemo pojesti sve ono što smo si zabranjivali dugi niz godina. Na početku se to možda i dogodi. Kada odredimo da nema zabranjene hrane, možemo neko vrijeme posezati za onom koju dugo nismo jeli. Nećemo se razboljeti od toga niti ćemo dobiti neograničen broj kilograma. Ako nastavimo slušati potrebe svog tijela, i nuditi mu raznoliku hranu, iz svih prehrambenih grupa, tijelo će nakon nekog vremena prepoznati što mu je potrebno i odabrat će put koji mu odgovara kako bi uspostavilo ravnotežu i težinu na kojoj se najbolje osjeća.

Još jednom ponavljam, to možda nije ona težina koju bismo mi htjeli. To možda nije odraz u ogledalu za kojim smo žudjeli. Ali ako se rješavamo psiholoških procesa koji su nas doveli do poremećaja hranjenja, tada je lakše i početi prihvaćati svoje tijelo takvim kakvo jest. Umjesto usmjeravanja na estetske mane koje vidimo, kako bi bilo da se usmjerimo na čudesne stvari koje naše tijelo može? Nije li predivno to što možemo hodati, trčati, smijati se, razmišljati, gledati, slušati, njušiti, disati, plakati, spavati, sanjati, pisati…A da ne govorim o svim procesima koji su nam nevidljivi, a događaju se duboko u našem tijelu? Srce koje kuca, prehrambeni sustav koji prerađuje hranu i daje energiju svim stanicama, bubrezi, jetra, kosa i nokti koji neprestano rastu? Kada se zadubite u taj čarobni svijet ispod naše kože i iza naših očiju, ostajete zapanjeni i iznenađeni. Lako je zaboraviti koja je prava funkcija našeg tijela. Naravno, divno je kada se osjećamo lijepo, ali osjećaj ljepote je zapravo vrlo malo povezan s vanjskim izgledom, iako se možemo godinama zavaravati da ovisi o tome. „Samo ako još TO promijenim, bit ću lijepa.“ Nažalost, to uvijek postane nešto novo, i ono što tako jako tražimo neprestano izmiče. Problem je što tražimo nešto izvan sebe. Ono je u nama. To nešto prekrasno, očaravajuće, oduševljavajuće, to smo mi sami.

Naše tijelo je čudesan dom kojeg smo dobili svojim rođenjem. Ono je jedino što uistinu posjedujemo na ovom svijetu. Ono je naše najdragocjenije vozilo kroz život. Bez njega, nema ni nas. Povezani smo s njim, a tako često ga ne slušamo. Osluhnite. Što mu treba? Što želi? Što mu paše? Postoji li taj glas u vama? Nekada je jako tih i treba vremena da ga ponovno počnemo čuti, ali neugasiv je, dok god živimo.
Na početku je teško slijediti intuiciju svog tijela. Može biti obeshrabrujuće i naporno. Međutim, kada ustrajemo, kada izdržimo, nagrada je golema. Naše tijelo neće se pretvoriti u balon ako mu damo što mu treba. Ono po prirodi teži svom zdravlju i ravnoteži. Moramo mu dopustiti da je pronađe i pomoći mu u tome.

Mislim da je odnos prema tijelu važna tema o kojoj svakako treba pisati. Još samo želim naglasiti koliko je važno pokušate biti blagi prema svom tijelu. Pokušajte se prema njemu ponašati kao što biste se ponašali prema osobi koju volite najviše na svijetu. Tko god to bio, ne biste mu uskraćivali hranu, zar ne? Ne biste ga sili da vježba kad ne može i ne želi? Ne biste mu uskraćivali odmor niti ga zanemarivali kada je bolestan i kada mu je teško? Pokušajte slušati svoje tijelo i vidite što će vam reći.