. . . .

Oporavak misli

01 Ožu

Danas bih željela započeti pričati o mislima. Naše misli su ono što stvara naš život. Možda vam se čini da je ovo klišej, ali zapravo je istina. Naime, većinu stvari koje nam se događaju mi sami procjenjujemo kao dobre ili loše te im na osnovu toga doživljavamo različite emocije i pridodajemo značenje svojim iskustvima. Pri tom ne govorim na uistinu strašne i katastrofalne događaje koji kod svih ljudi izazivaju snažne negativne reakcije. Govorim o onim svakodnevnim događajima, malim, sitnim, najčešćim. Govorim o nečijem čudnom pogledu u tramvaju, o prijatelju koji se nije javio, o ocjeni iz testa koju nismo željeli, o kiši kada smo se nadali suncu, o tome kada nam netko ne odgovori na poziv ili poruku, o nečijem neugodnom komentaru, o svađi s roditeljima, o obavezama koje se gomilaju…svatko ima svoj niz svakodnevnih teškoća koje mu zagorčavaju život.

Objektivna stvarnost postoji, ali ono kako je mi doživljavamo ključni je faktor u tome kako ćemo se osjećati u svom životu. Možda netko sebi kaže „Pa dobro, to je samo kiša.“ ili „Zaboravio je, nazvat ću ja njega.“ ili „Ma ok, slijedeći put bit će bolje.“ Ljudi koji na ovaj način sebi stvore sliku svijeta kao pozitivnog i dobrohotnog, ili barem neutralnog, puno manje vjerovatno će osjećati negativne posljedice svakodnevnih događaja. Stvar je u subjektivnoj, osobnoj percepciji stvarnosti.

Mi možemo odabrati svoje misli. Čini se da nije moguće. Znam koliko je teško promijeniti način razmišljanja koji nam je toliko uobičajen da je postao navika i ponekad je nemoguće zamisliti drugačije. Međutim, uistinu je moguće odabrati svoje misli i upravljati njima. Nije lako. Traži mnogo vježbe i strpljenja sa samim sobom, ali moguće je. Početak promjene misli jest raditi drugačije nego što nam one kažu kako bismo stekli drugačija iskustva koja ih dovode u pitanje. Ako živimo u strahu od nečega i to neprestano izbjegavamo, naš strah može samo rasti. Međutim, često se dogodi da kada se suočimo sa svojim strahom, doživimo da i nije baš toliko strašno i steknemo drugo iskustvo koje nam onda daje priliku mijenjati misli.

Kada govorimo o poremećajima hranjenja, osobe često doživljavaju vlastitu vrijednosti najvećim dijelom putem svog tijela i prisutan je jako snažan od debljanja i promjene tijela. Kada radimo stvari suprotne od onog što nam kaže dio nas koji je zapeo u poremećaju, dajemo sebi priliku steći drugačija iskustva i onda mijenjati misli. Pa tako ako ipak pojedemo nešto što nam poremećaj brani ili imamo redovite obroke i ne dogodi se ništa strašno, slijedeći put će biti lakše. Ako vječno živimo u strahu, u strogim pravilima oko hrane i restrikciji, ne dajemo si priliku steći druga iskustva i na temelju njih mijenjati svoje misli. Važno je pokušati raditi stvari drugačije od onih koje želi poremećaj, i pokušati pronaći onaj dio sebe koji je zdrav i koji želi izaći na površinu. Vjerujem da promjena neće izostati. Naravno da u tome zaslužujemo i trebamo svu podršku i pomoć.

Meni jako draga i veoma mudra osoba jednom mi je rekla da je moguće promijeniti način na koji razmišljamo. Nasmiješila sam joj se, ali nisam do kraja vjerovala u ono što mi je rekla. Činilo mi se da su moje misli takve kakve jesu i bila sam malo ljuta na sebe jer, eto, kroz svoj razvoj i odrastanje, nisam stekla bolje obrasce nošenja sa svime. Ona mi je rekla da je način na koji razmišljamo o sebi i svijetu oko sebe kao staza utabana kroz livadu ili snijeg. Stalno njome hodamo. Ponovno i ponovno. Svuda oko nas je visoka trava ili dubok snijeg. Opasno je i teško tražiti nove puteve. Put kojim hodamo stalno poznat je, siguran takakv kakav je. Naši misaoni tokovi su kao ti poznati puteljci. Svaki dan njima hodamo. Svaki dan se kritiziramo, prekoravamo, pronalazimo svoje nedostatke, vidimo stvari koje nam se događaju kao urotu nepravednog svijeta protiv nas, ili kao nepremostive neprilike…mi to ne možemo, to je jače od nas, to je nešto na što smo navikli. Nešto što se čini nepromjenjivim.

Kod poremećaja hranjenja postoje brojni negativni obrasci mišljenja koji svi zajedno čine glas kojim govori poremećaj. Svaka oboljela osoba susreće se sa vlastitom verzijom tog negativnog glasa. Bilo da je to glas koji vrišti kada se pogleda u ogledalo, kada stane na vagu, kada jede, kada ne dobije ocjenu koju je željela, ili ne ostvari neki drugi cilj- glas se javlja i čini se da ga ništa ne može utišati, osim pokoravanja onome što kaže i prihvaćanja njegove istine.

Naše misli mijenjaju strukturu našeg mozga. Ono na što smo navikli doista i jest zabilježeno u našem mozgu kao neuralni krug, na biokemijskoj razini. Kao i lekcije koje neprestano ponavljamo pa ih znamo napamet, kao važni brojevi telefona, kao sve što je poznato, ti neuralni krugovi su nam veoma dostupni i oni su prvo za čim posežemo kada se nađemo u nepozatoj ili stresnoj situaciji. Međutim, naš mozak je uistinu čudesno prilagodljiv. Mi imamo sposobnost stvaranja novih puteva. Možemo naučiti nove navike razmišljanja koje će postati utabane. Možemo odlučiti prestati hodati starim putem i potražiti neki novi. Bit će teško i možda mučno na početku, ali jednom kada postane navika, bit će lako i lijepo, a stari put će zarasti u travu i prekrit će ga zaborav. Nije lako, naravno, ali vrijedno je svakog koraka. Uistinu je moguće, to sam otkrila kada sam napokon odlučila pokušati.

Svatko od nas ima neke negativne automatske misli. Većina oboljelih od poremećaja hranjenja izvještava o veoma intenzivnom, negativnom glasu koji je strahovito kritičan, perfekcionistički orijentiran, neprihvaćajuć i zloban. Negativne misli koje se javljaju toliko su automatske da poprimaju svojevrsni identitet. Više ih ne percipiramo odvojene od sebe, a ako ne učinimo ono što one kažu i žele, bit ćemo duboko nesretni i izmučeni vrijeđanjem i osudom koja dolazi iz nas samih. Oboljelima je često lakše poslušati ono što kaže glas (koji gotovo uvijek potiče oboljelog na destruktivno ponašanje karakteristično za poremećaje hranjenja), nego mu se suprostaviti. Zadatak liječenja jest pronaći svoj pravi glas i prepoznati negativni glas kao simptom poremećaja, ništa više od toga. Prepoznati da ono što automatske negativne misli govore nije točno, pretjerano je, isključujuće je, boli nas i povrjeđuje i ne donosi nam sreću.

Ono što mi se čini kao dobra vježba jest kada se javi negativna automatska misao (svatko ima neku svoju negativnu misao ili više njih; kritiku svog izgleda, svog uspjeha, usporedbu s nekim, kritiku svog ponašanja…) zaustaviti se i prepoznati da se radi o takvoj misli. Zapitati se je li to što nam govori stvarno točno ili postoje i neki argumenti koji su tome suprotni.

Prepoznati da ta misao nije zapravo naša, nije odraz onog što mi u svojoj dubini stvarno jesmo. Ona je proizvod stare navike to jest onih istih puteva kojima već dugo koračamo. Kada se zaustavimo, biramo krenuti drugim putem. Možemo odabrati neku misao kojom ćemo odgovoriti na tu negativnu misao. Primjerice, „Ja sam predivno ljudsko biće. Vrijedim baš takva kakva jesam. Dobra sam sama po sebi.“ Možda se čini glupo, no usitinu funkcionira i stvarno je snažno oružje. Treba pokušati i ne odustajati ako na početku ne ide. Negativni glas ima svoju artileriju kojom će se boriti protiv ove misaone intervencije.
Još jedan način zaustavljanja negativnih misli jest zapitati se što nas u tom trenutku muči. Koji to osjećaj osjećamo, a ne bismo ga htjeli? Što nas je uznemirilo? Je li to osjećaj usamljenosti? Je li to jedan od izvora stresa koji nam se čine nepremostivima? Ako malo pratite svoje negativne automatske misli primjetiti ćete da se one često javljaju potaknute nečim iz vana, ali mogu ih potaknuti neka naša unutarnja stanja.

Primjerice, loše smo raspoloženi, ne znamo zbog čega ili se ne želimo suočiti s tim uzrokom. Javljaju se negativne automatske misli poput „Nitko me zapravo ne cijeni. Neuspješna sam, glupa, lijena, presporo se mijenjam, nisam sposobna, ne mogu izdržati ovo, ovaj osjećaj će zauvijek trajati.“ Naravno, takve misli čine da se osjećamo još mnogo lošije. Svaka emocija ima svoj rok trajanja i kada je prihvatimo i proučimo zašto se tako osjećamo, na puno boljem smo putu da taj osjećaj prođe, nego ako se uhvatimo u pakleni krug negativnih misli.

Paradoksalno, ali ovaj negativni obrazac razmišljanja događa se čak i ponekad kada osjetimo ponos i zadovoljstvo nečim što smo napravili ili smo jednostavno sretni sami od sebe. Osjetimo sreću, nešto na što nismo potpuno naviknuti, i javi se poznata negativna misao poput „Ne zaslužujem sreću. Samo sam se provukla. Mogla sam i bolje. Nije dovoljno. Moram napraviti više…“ I onda zapravo uđemo ponovno u negativni krug misli i zavrtimo se u njemu, a iz njega dolaze nažalost samo loši osjećaji i raspoloženje.
Ako prepoznamo što uzrokuje misli koje nas toliko ometaju i smanjuju nam kvalitetu života, onda možemo raditi na tom temeljnom problemu, istovremeno mijenjajući negativne misli nekim neutralnim ili pozitivnim mislima i uvijek dovodeći u pitanje istinitost negativnosti.

Mnogi ljudi, pogotovo žene i djevojke, znaju reći da se „osjećaju debelo“. Imam potrebu naglasiti da debelo naprosto nije osjećaj, nije ljudska emocija, a nije ni tjelesni osjet. Iza osjećaja debljine uvijek stoje neki drugi osjećaji i misli kojih nismo svjesni, nismo ih spremni vidjeti ili smo ih spojili u taj jedinstveni osjećaj „debljine“. Važno je vidjeti što stoji iza toga. Osjećamo li se da ne zadovoljavamo neke kriterije? Usamljeni smo? Tužni? Preplavljeni stresom? Preopterećeni? Nervozni? Ljuti? Frustrirani? Osjećamo se neprihvaćeno? Imamo hranu u želucu? Uska nam je majica?
Sve ovo su osjećaji i nekada nam je teško suočiti se s njima ili ih čak samo osjetiti pa na neki način odemo u taj osjećaj debljine koji nam je u tom trenu prihvatljviji, ali zapravo ne služi svojoj svrsi. Osjećaji su tu da nam signaliziraju što se zbiva s nama: je li sve ok ili bismo trebali nešto promijeniti. Imamo osjećaj da ako se osjećamo debelo možemo nešto učiniti u vezi s tim, to je pod našom kontrolom, a osjećaji poput tuge i ljutnje su nam iz nekog razloga zastrašujući i možda mislimo da na njihove uzroke ne možemo djelovati. Svatko ima neki svoj razlog. Mislim da je ipak važno uvijek kada se javi ta ideja o osjećaju debljine posvetiti vrijeme tome da proučimo što zapravo osjećamo.

„Debela sam!“
„Čekaj – to je automatska negativna misao. Što stoji iza toga?“
„Osjećam se usamljeno. Sjedim sama na predavanju.“
„Dobro, to je težak osjećaj i nije ti ugodna ova situacija, ali to ne znači da si debela, nema nikakve veze s tim. Danas nitko od tvojih bliskih prijatelja nije došao. Posveti se predavanju, a kasnije možeš nazvati nekog od prijatelja.“

Ovo je jedan jednostavan primjer tog novog načina razgovaranja sa samim sobom. Negativne misli često potječu iz nekog dijela nas koji ima krivo uvjerenje o sebi. Potrebno je pronaći to uvjerenje i shvatiti da nije točno te se korisiti svime što nam može pomoći u njegovoj promjeni.
Negativne misli zapravo često nemaju nikakve veze sa stvarnošću i važno je pokušati neprestano propitivati njihovu točnost. Kada sebi kažemo „Nitko me ne voli“ možemo si odmah tu misao dovesti u pitanje i provjeriti sa sobom je li to baš tako. Ako promislimo „Ni u čemu nikada ne uspijem“ možemo se pokušati sjetiti barem jedne stvari u kojoj smo uspjeli, koliko god malenom se činila, ta stvar je dokaz koji pobija tu misao. Naravno, na ovaj način promatrati i razgovarati sa svojim negativnim mislima nije lako, ali vodi dugoročnom oslobođenju od njih i lakšem dolasku do sreće i pozitivnih obrazaca razmišljanja.

Ako zaustavimo tu prvu lošu misao, osluhnemo što se događa u nama, i prepoznamo što nije u redu, bit će nam lakše i možemo pokušati ići novim putem. Znam da je teško. Treba imati puno strpljenja i prihvaćanja za sebe. I to je isto teško, ali nagrada na kraju svega jest način doživljavanja svijeta i samog sebe koji je više u skladu sa stvarnošću i koji je bolji za nas. Možemo mijenjati svoje misli. To što nam se javljaju, ne znači da su automatski točne. Imamo snagu u sebi i možemo krenuti drugim putem. Ne mora taj put odmah biti ružičast i pun pozitivnih i lijepih rečenica. Za početak možemo samo negativne misli dovesti u pitanje i sumnjati u njihovu točnost. To je već jako puno.