. . . .

Psihološki aspekti liječenja

25 Sij

Prvi i najvažniji psihološki faktor u liječenju poremećaja hranjenja jest naravno odluka da ćemo to učiniti. Čini se tako jednostavno, ali nije. Odluka je proces, težak i mučan proces, a tek nakon što napokon odlučimo krenuti na put oporavka počinje pravi rad na sebi. Vjerujem da nismo odlučili imati poremećaj, nismo izabrali razboljeti se, nismo odabrali biti nesretni, ali na nama je da odaberemo liječiti se i pronaći sreću. Dakle, prvi psihološki aspekt liječenja jest motivacija. Motiviraju nas stvari koje ispunjaju neke naše potrebe.

Nažalost, kod poremećaja hranjenja ove potrebe često su u glavama oboljelih pomiješane i nejasne nakon godina njihove krive interpretacije, potiskivanja i ignoriranja. Kao primjer mogu uzeti želju za mršavim izgledom (ili bilo koji drugi cilj koji je za nas nezdrav i destruktivan) to jest potrebu da izgledamo na neki način koji percipiramo kao jedini koji je dobar i kada ga ostvarimo, napokon ćemo biti mirni, sretni i dovoljno dobri. Naravno, na užas oboljele osobe i njezine okoline, taj cilj uvijek izmiče, a kada se jedan ostvari odmah dolazi drugi, i osoba zapravo shvati da nikada neće svom poremećaju biti „dovoljno dobra“ dok god je on s njom.

Iza potrebe da ostvarimo taj neki vanjski „cilj“ naravno stoje druge potrebe, koje su ovim ciljem zamaskirane. Želimo biti prihvaćeni, voljeni, želimo imati osjećaj postignuća….Svaka oboljela osoba ima svoju vlastitu simboliku koju je razvila i često će vam reći da stvar nije u hrani ni u izgledu, nego u nečemu što leži ispod toga. Hrana postaje simbol. Da bismo došli do toga što to zapravo znači i kako se to dogodilo potrebno je puno razumijevanja i strpljenja. Dakako neizbježna psihoterapija može nam pomoći da brže i lakše razumijemo kako je došlo do poremećaja i da naučimo tehnike s kojima ga možemo svladati. Psihoterapija je uistinu snažan alat koji nam može pomoći na ovom putu. Ima toliko pristupa i načina koji nam stoje na raspolaganju, i nema pravog opravdanja da ne potražimo onaj koji nama odgovara.

Kada donosimo bilo koji izbor u životu, važemo prednosti i nedostatke koje nam svaka opcija nosi. Na jednoj strani čarobne vage je naše psihičko i fizičko zdravlje, na drugoj je bolest. Potrebno je jako puno truda i snage da se odabere strana zdravlja i života. Kada ste to učinili, tek tada, počinje proces opraštanja od poremećaja i pronalaska svog pravog „ja“. Mnogi ljudi kada odluče prestati s poremećajem osjećaju golem gubitak. Potrebno je proći proces tugovanja da bismo se oprostili od poremećaja (znam da zvuči čudno, ali mnogima je poremećaj nešto poput prijatelja i pratitelja, poput utjehe) i da bismo na zdrave načine ispunili potrebe koje nam je do sada ispunjavao poremećaj. Slika o sebi kao osobi koja pati od poremećaja često je već mnogo godina s nama. Negativni glas kojim si govorimo je postao čvrsta navika. Ne znamo kako to izgleda voljeti sebe. Čini se apstraktnim i pomalo pogrešnim. Nije li sebično voljeti sebe? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti koliko je važno voljeti sebe i povezuju to sa sebičnošću, a istina je potpuno suprotna.

Naravno da nije sebično voljeti sebe. Voljeti sebe ne znači onu drugu narcisoidnu krajnost. Voljeti sebe znači prihvatiti sebe, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i skrbnik, najbolji roditelj i najbolji prijatelj. Ponašati se prema sebi kao što bismo se ponašali prema nekome kome želimo sve najbolje i za koga želimo da bude dobro. Znam da je ponekad teško. Ponekad treba dugo vremena samo da se pojavi taj drugi, pozitivni glas, koji je ono što mi u stvari jesmo, negdje duboko ispod neprihvaćanja i odbijanja samih sebe.

Negativni glas će se odupirati promjeni. Možete ga zamisliti kao malo dijete u vama koje je ranjeno i koje percipira svijet kao nešto strahovito opasno ako se ne pridržava užasno strogih i rigidnih pravila. Ono vrišti, baca se po podu, odbija krenuti naprijed, drži se čvrsto onog na što je naviklo i onog što zna. Često poremećaj doživljavamo kao dio nas koji je stran, ružan i nepoželjan. Želimo ga se što prije riješiti i nastaviti dalje. Nisam u potpunosti sigurna da je to optimalan pristup. Ne možemo tek tako odrezati dio sebe koji nije prilagođen. Mislim da je važno prihvatiti sebe. Zapravo mislim da je ključno. Često se dogđa da pri oporavku postoje dva glasa; jedan koji želi poremećaj, drugi koji nas kritizira jer već nismo skroz dobro. Oba glasa su destruktivna, i oba nas rastužuju, ponižavaju i ne vode ka prihvaćanju sebe. Kroz terapiju, kroz prihvaćanje, blagost i razumijevanje prema samima sebi, možemo polako utišati ove glasove, i ojačati svoj pravi glas, koji je jedini točan, onaj glas koji govori o tome što mi uistinu jesmo, koji nas ne rastužuje, koji je jednostavno sve ono što smo mi.

Na neki način poremećaji hranjenja su poput kradljivaca identiteta. Sve u životu oboljele osobe postane podređeno ispunjavanju nekog višeg cilja sve dok jedino taj cilj ne ostane i upravlja svakim aspektom života. Sva ponašanja koja osoba radi, pa čak i ona najdrestruktivnija, imaju neku svrhu. Važno je da prepoznamo čemu nam služe. S poremećajima hranjenja često su povezani osjećaj tjeskobe i anskiozni temperament te perfekcionizam, a kontrola koju poremećaj pruža osobi pomaže da smanji te negativne osjećaje i na trenutak umiri svoj negativni glas. Nažalost, trenutak mira traje strašno kratko, a posljedice po tijelo i psihičko zdravlje su goleme.

Kada se odlučimo izliječiti od poremećaja, gubimo jedan dio svog identiteta. Bez sumnje, taj dio nije bio naš, ali postao je naš, ugradio se u nas, i teško ga je odbaciti. Kada to jednom učinimo osjećamo gubitak. Tko sam ja bez poremećaja? To pitanje je zastrašujuće. Više se ne možemo definirati preko izgleda svog tijela niti hrane koju jedemo ili ne jedemo, niti preko nekih drugih ciljeva kojima smo do sada posvetili čitav svoj život i dali im svu svoju energiju. Sada je potrebno puno više. Sada je potrebno slušati sebe, prepoznati svoje prave potrebe i naučiti ih ispuniti. Što ja stvarno želim? Što ja volim? Što ne volim? Što me veseli? Zbog čega se osjećam sretno kao da letim? Što me ispunja čežnjom i nadom?
Odgovore na ta pitanja svatko mora pronaći sam za sebe.

Kada osjećamo da nam poremećaj nedostaje, što tad učiniti? Kada nam negativni glas govori da bismo ipak trebali raditi nešto od raznih destruktivnih ponašanja koja radimo godinama, što onda? Ne treba se sramiti zato nam nedostaje nešto tako mračno i teško. Na kraju, dugo vremena je upravo to dominiralo našim životom i sad ne znamo što bismo bez toga. Ovdje naravno psihoterapija igra ključnu ulogu. Kada izgubimo poremećaj, moramo naći sebe, a ako smo potpuno sami, to će nam biti znatno teže nego ako imamo podršku obitelji, prijatelja i stručnjaka. Nema sumnje da je teško dobivati na težini i gledati tijelo u ogledalu koje se mijenja iz dana u dan. Potrebna nam je velika količina suosjećanja prema samima sebi, i ljubavi, koju možda još uvijek nemamo, pa zato toliko ističem psihološku pomoć kao način da si olakšamo ovaj težak proces.

Možemo naravno pomoći sami sebi na nebrojeno mnogo načina. Očito da ne možemo izbjeći svako ogledalo koje nam govori o promjeni koju možda još nismo spremni prihvatiti. Važno je malo po malo dolaziti u kontakt sa svojim tijelom i svojim zdravim izgledom. To je proces koji traje dugo, ali na kraju je rezultat daleko vrijedniji od svega što je bilo prije. Samo treba izdržati.

Kada nam je teško često imamo tendenciju povući se u sebe, osamiti, utihnuti i pustiti negativnim glasovima da nas ispune svojim mrakom. Tada ćemo ih puno lakše poslušati i učiniti ono što mislimo da trebamo, a pogubno je za naše zdravlje, i tjelesno, i psihičko.

Ono što možemo tada napraviti, koliko god nam se u tom trenutku činilo blesavim, jest učiniti nešto drugo. Pisati o svojim osjećajima. Crtati. Plesati (ako smo dovoljno zdravi za to – ni slučajno u cilju mršavljenja). Slušati glazbu koja nas inspirira. Razgovarati. Razgovarati sa pozitivnim dijelom sebe koji jest u nama. Razgovarati sa prijateljima. Sa susjedima. Sa roditeljima. Sa linijom pomoći, ili s nekim na facebooku. Iako često promislimo da ne želimo opterećivati druge, da nismo toga vrijedni, da možemo sami….to su riječi negativnog dijela nas. Možete pokušati. Nazovati nekog. Pričati o bilo čemu. Plakati. Vrištiti. Pjevati. Pusititi te tako dugo zakopane osjećaje na površinu. Vidjeti da se ništa loše neće dogoditi. Vidjeti da smo i dalje živi i da smo tu. Poremećaj je taj koji odlazi. Igrati se s kućnim ljubimcima. Otići u šetnju. Otići u knjižnicu. Čitati. Otići na internet. Gledati lijepe slike. Čitati pozitivne poruke. Učiti novi jezik. Gledati humorističnu seriju. Izrađivati nakit. Baviti se hobijima. Igrati igre. Pisati pisma….

To su samo neke stvari koje mogu pomoći. Samo jedan mali dio. Sigurna sam da svatko ima barem nešto što ga veseli i što mu može pomoći kad mu je teško. Raditi stvari koje nas vesele je ključno jer će nam pomoći na putu otkrivanja tko mi stvarno jesmo, pomoći će nam otkriti naše prave interese, ono što volimo, ono što nas raduje. Sve to je ono što nas definira. Ne definira nas vaga ni brojevi ni hrana ni ocjene ni sva golema postignuća. Definira nas ono što mi jesmo kada sve drugo nestane. Tek kada živimo svoje prekrasno čudesno životno tijelo u potpunosti, kada se vozimo kroz ovaj život u njemu i održavamo ga na najbolji mogući način, dajući mu što mu treba, onda možemo otkriti tko smo mi stvarno. Tko nas gleda iza očiju kada se pogledamo u ogledalo. Možda sami sebe pogledamo u oči. Možda onda vidimo sve što je iza njih. Možda otkrijemo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“

Odgovor je prekrasno, čudesno ljudsko biće. Ali svatko ga mora pronaći sam za sebe.

Ljepota

03 Sij

Nadam se da vam je nova godina počela lijepim ritmom i da si uspijevate svakodnevno ispunjati želje i biti dobri prema sebi. Početak nove kalendarske godine je lijep i simboličan način da si mnogi od nas daju dopuštenje za „novi početak“. Ja zapravo mislim da je nova godina svaki dan. Nema ničeg posebnog u baš tom datumu, osim što je zgodan u kalendarskom smislu. Svaki dan, svaki sat, svaka sekunda je početak novog vremena. Budućnost u koju kročimo. Ne treba čekati neki poseban dan ili sat. Ako želimo i trebamo promjenu u svom životu, možemo si je pokloniti baš sada, uvijek.

Naravno, poremećaji hranjenja nisu uzrokovani time što ljudi pokušavaju ostvariti neki ideal ljepote, no ideali ljepote u zapadnom svijetu mogu biti jedan od faktora koji ljude potiču da krenu na dijetu, a dijete pokreću neke mehanizme u osobama koje imaju predispoziciju za poremećaje hranjenja koji onda mogu voditi razvoju poremećaja. Proces nastanka poremećaja strahovito je kompliciran i u različitim člancima bavit ću se različitim aspektima i faktorima koji u tome mogu sudjelovati.

Danas se bavim temom ideala ljepote i pritiska k ostvarenju ideala ljepote.

Mediji su često kritizirani zbog svog iznimno negativnog utjecaja na razvoj slike o sebi kod djece i mladih, posebno djevojčica. Slike žena koje vidimo u medijima uglavnom su međusobno veoma slične; to su jako mlade, lijepe, vitke djevojke, bujne kose i savršenog tena. Obitelji koje vidimo su uvijek nasmiješene i sretne, nemaju problema, a čine ih tata, mama i dvoje djece, a možda i koji kućni ljubimac. Ljudi koji se razlikuju od takvog ideala prikazani su kao smiješni, jadni, tužni ili, najčešće, nisu prikazani uopće. Pa tako u medijima jako rijetko vidimo osobe koje imaju prištiće, koje su debele ili imaju bore. Čak i kreme protiv bora najčešće reklamiraju mlade djevojke. Čak i u humorističnim serijama su osobe koje se razlikuju od ideala najčešće prikazane na ismijavajuć način („debeli prijatelj glavnog lika“ i slično). U medijima jako rijetko imamo priliku vidjeti ljude onakve kakvi jesu u stvarnom životu. Ako su takve slike prikazane, onda je to često s namjerom da ih se ismije zbog nesavršenosti (primjerice slike slavnih tabloidima).

Zadatak reklama je da nas na neki način pokušaju uvjeriti da nam je potrebno nešto što nam one žele prodati, bilo da je to neki članak o postblagdanskom mršavljenju okićen reklamama koje su ga financirale, ili nova modna kolekcija skrojena za lutke, a ne ljude, ili niz fotografija nekog modela uronjenog u fotošop, ili nešto drugo. Priča s medijima strahovito je kompleksna, a ipak i začuđujuće jednostavna. Oni nam žele poslati poruku da ono što imamo nije dovoljno dobro kako bismo kupili proizvod koji će nam dati ono što jest dovoljno dobro, a to je pak neki nedostižni ideal kojeg nam predstave poželjnim. Zašto padamo u ovu zamku? Kako ljudi znaju što je lijepo i poželjno?

Za to su, između ostalog, odgovorni visoko prilagođeni i veoma važni socijalno-psihološki procesi. Oni nas većinom štite i omogućuju nam nesmetan i produktivan svakodnevni život. Kako bismo se snašli u zahtjevnoj socijalnoj okolini u kojoj živimo, tražimo informacije od ljudi koji nas okružuju. Kada nismo sigurni što je ispravno i poželjno, okrenut ćemo se ljudima oko sebe i svojoj okolini kako bismo dobili prijeko potrebnu informaciju. Mediji, koji su sveprisutni, šalju poruku kakvo je tijelo poželjno, i mi, kao i većina ljudi u našoj okolini, prihvaćamo tu informaciju. To je nešto što se događa automatski i nismo toga svjesni.

Nažalost, mnogi ljudi usvoje ovaj ideal u potpunosti i jako ih smetaju oni ljudi koji se usuđuju živjeti drugačije. Nisu samo mediji ti koji kritiziraju izgled drugih ljudi, to činimo i mi sami, svakodnevno. Vjerujem da smo svi od poznanika, prijatelja ili čak članova svojih obitelji dobili veoma grube ili neugodne komentare o svom izgledu ili o svojoj prehrani („trebala bi smršaviti za te tajice“ ili „jedeš previše xy vrste hrane“). Na nas negativno mogu djelovati i komentari koje čujemo o drugim ljudima („Vidi kako se udebljala“ ili „Zašto se takvi ljudi ne sakriju doma, nego dolaze na plažu“). Takvi komentari puni su mržnje i neprihvaćanja, prema ljudima koji su žrtve takvog govora, ali i prema osobama koje se s njima mogu poistovjetiti.

Takvi komentari zapravo govore isključivo o osobi koja ih daje, a ne o osobi kojoj su namijenjeni. Na svijetu ima mjesta za sve vrste ljepote i ne postoji razlog zbog kojeg bi se itko trebao skrivati i ne uživati u ljepotama boravka u prirodi, na zraku, na plaži, u laganoj odjeći. To što nešto smatramo „neprivlačnim“ ili „neprihvatljivim“ odraz je nas samih, naših vrijednosti i naših ideala. Nemamo pravo svoj pogled nametati drugim ljudima i oduzimati im pravo da se osjećaju ugodno u svojoj koži. Teško izbjeći da nas takvi komentari koje čujemo od drugih pogode i povrijede, no kada gradimo osjećaj prihvaćanja za same sebe, ta povreda biva sve manja. Na kraju, živeći sretan i ispunjen život zapravo najjasnije pokazujemo koliko su takvi komentari zapravo odraz problema i nesigurnosti osobe koja ih daje i nemaju veze s nama.

Neki od nas se s vremenom uspiju oduprijeti ovoj vrsti informacija, i potraže neke druge, koje su također dostupne, iako nisu toliko raširene i toliko jasno vidljive. Informacije o veoma promjenjivim idealima ljepote u ljudskoj povijesti, o tome kakva je građa ljudskog tijela, koji postotak masnog tkiva osigurava dobro funkcioniranje svih organa, o tome kako funkcionira ljudski metabolizam, o tome kako funkcioniraju reklamne poruke i koliko nezadovoljstvo pokušavaju izazvati kako bi nam prodali proizvode i usluge… To nisu informacije koje se često nalaze u časopisima niti na internetskim portalima, ne vidimo ih na televiziji. Važno je da prepoznamo koji su izvori informacija kojima stvarno možemo vjerovati. Što je zasnovano u znanosti, a što je financirano reklamama i kompanijama koje prodaju svoje proizvode te u zastarjelim te štetnim stereotipima.

Što je ljepota? To je zapravo i filozofsko pitanje na koje ne postoji jednostavan i jedinstven odgovor jer je ljepota svakako uvijek u oku osobe koja promatra. Svatko od nas je različit i različite stvari smatra lijepima. Ljepota može imati miljarde definicija; onoliko koliko je ljudi na zemlji. Na ovom svijetu ima mjesta za bezbroj različitih vrsta ljepote. Kada postanemo svjesni ideala koji smo usvojili, tada možemo taj ideal mijenjati.

Ljudi se ne rađaju s usvojenim idealom ljepote. On se stječe kroz životna iskustva, utjecaj obitelji, okoline, vršnjaka, medija i kulture u kojoj živimo. Ljudi se rađaju sa sklonosti da ono što signalizira zdravlje smatraju lijepim. To je nešto što se može primijetiti kod veoma male djece. Razumljivo je zašto nam je ova sklonost bila važna u našem evolucijskom razvoju. Kada su u davnoj prošlosti ljudi vidjeli znakove bolesti, distancirali su se od te osobe kako bi se zaštitili jer nije postojao neki drugi način da se obrane od bolesti koja se može očitovati na tjelesnom izgledu. Ova prirodna skolnost ostavlja golem prostor kulturi i iskustvima kako bi oblikovala ono što smatramo privlačnim i lijepim.

Zdravlje je strahovito širok pojam i zdravi ljudi izgledaju iznimno raznoliko. Zašto je onda ideal ljepote u zapadnom svijetu toliko uzak? Povijest razvoja ovog ideala ljepote, pogotovo ideala ženske ljepote, jest duga i kompleksna. Današnji ideal ljepote nedostižan je golemoj većini žena, a svejedno smo neprestano uronjeni u njega i okruženi njime. Sigurna sam da ste vidjeli takve reklame; ako kupite ovaj proizvod, bit ćete voljeni, prihvaćeni, privlačni. Ukoliko potrošite svoj novac na ovaj proizvod za mršavljenje, napokon ćete zaslužiti sreću. Meni je to tužno i bolno. Naravno da je netočno. Sreća dolazi iznutra. Prihvaćanje dolazi iznutra. Ljudi koji nas vole vole nas bez obzira na to koliko kilograma imamo. Ako nije tako, onda njihova uvjetovana ljubav nije nešto što trebamo.

Jedno izluđujuće često, a veoma pogrešno vjerovanje jest da je ono što je lijepo dobro. U bajkama imamo stereotipe zle ružne vještice i lijepe dobre princeze. Takve stereotipe vidimo i u filmovima (zli i pohlepni ljudi prikazani su neprivlačno, pretjerane težine, dok su pozitivni likovi oni većinom nerealno prelijepi) i u serijima i u reklamnim porukama, čujemo ih u svakodnevnom govoru ljudi koji nas okružuju. U svakom slučaju, ljepota i izgled suprotan od konvencionalno lijepog često se povezuju s kvalitetom pojedinca kao osobe. Naravno, to je potpuno pogrešno. U psihologiji se to naziva halo efekt; na temelju jedne osobine koju vidimo zaključujemo o cijeloj osobi.

Naš vanjski izgled nema veze s onim što smo iznutra i svaki pokušaj povezivanja tih dviju informacija veoma je nepravedan i pogrešan. To potkrepljuju nizovi istraživanja. Lijepi ljudi nisu nužno dobri, niti im zbog njihovog izgleda pripadaju veća prava. Isto tako ne zaslužuju ni manja prava. Zaslužuju ista prava kao i svi. Svi ljudi zaslužuju jednaka prava, a nitko ne zaslužuje diskriminaciju, bez obzira na to kako izgleda. Naš izgled ne govori ništa o tome tko smo, što volimo, što ne volimo, koje su naše vrijednosti, što nas nadahnjuje, što želimo postići, što smo iskusili.

Nažalost, ove informacije nisu toliko izložene u javnosti i treba se potruditi doći do njih, a onda se još i oduprijeti utjecaju većine i zasljepljujućih slika koje nas okružuju. Nema ničeg lošeg u tome ako to ne uspijemo iz prva. Teško je. U našoj je prirodi tražiti informacije iz okoline, a kada saznamo što je poželjno, u našoj je prirodi da se tome pokušamo prilagoditi, kako bismo bili prihvaćeni i osjećali se sigurno. Jako nam je važno da budemo slični drugim ljudima i da nas prihvaćaju. To je strašno važno za naš život i ugrađeno je u nas zato što nam omogućuje preživljavanje. Nažalost, ta naša prirodna i lijepa težnja ponekad dovodi do toga da sebi činimo štetu i ne prihvaćamo sebe jer se razlikujemo od nekog ideala, a pri tom često ne vidimo koliko je taj ideal neostvariv i koliko nas ograničava. Masovni mediji koriste ovu našu prirodnu potrebu kako bi manipulirali nama i kako bi nas naveli da radimo ono što je u njihovom interesu.

Istraživanje Ann Becker koje je provela 1995. godine na Fijiu klasično je istraživanje koje se bavilo povezanosti izloženosti medijima i simptoma poremećaja hranjenja kod adolescenata. Mjeren je broj simptoma poremećaja hranjenja prije uvođenja televizijskog signala na otočje i tri godine nakon. Prije nego što su postali izloženi televizijskim programima, i to programima zapadnjačke kulture, na otočju Fiji mladi ljudi imali su jako malo simptoma poremećaja hranjenja te su imali snažan kulturalni identitet vezan za svoje naslijeđe. Tri godine nakon dolaska televizije, na Fijiu je postojao statistički značajno veći broj simptoma poremećaja hranjenja i samih poremećaja. Iz razgovora s mladima saznalo se da su željeli izgledati sličnije likovima koje su vidjeli na televiziji te su zbog toga počeli s dijetnim ponašanjem. Nipošto ne mislim da su mediji izvor svog zla niti su jedini uzrok poremećaja hranjenja; daleko od toga. Da jesu, svi ljudi bi patili od poremećaja hranjenja, a znamo da to nije tako Mediji su samo element prenošenja današnje kulture i nemoguće ih je izbjeći niti odrediti što je bilo prvo; društveni ideali i kultura ili medijske poruke koje proširuju poruke te kulture. Ovo istraživanje također ne daje taj odgovor jer su mladi ljudi na Fijiu zapravo bili izloženi jednoj drugačijoj kulturi putem medija.

Ideali ljudske, a pogotovo ženske ljepote, jako su promjenjivi. U različitim kulturama vrijede različiti ideali i različite stvari smatraju se poželjnima. U nekim zemljama privlačne su vrlo pretile žene. U nekima je potrebno umjetno izdužiti svoj vrat. Neke kulture umeću drvene tanjuriće u uši i usne. A naša, zapadna kultura, od svojih žena traži da budu mršave i vječno mlade, savršenih frizura i lica. Možda nam se može činiti da je apsurdno vezivati ženama stopala ili im umetati strana tijela u kožu, ali nije li jednako čudno i neprirodno ono što naša kultura traži od nas?

Na kraju, što je ljepota? Biste li gledali isto na ljudsku ljepotu da ste odgojeni u nekoj drugoj kulturi? A na nekom drugom planetu? Ljepota je strahovito relativan pojam. Mnogi ljudi koji zadovoljavaju kriterije današnjeg ideala ljepote, nisu sretni sami sa sobom, osjećaju se osamljeno i tužno, i jako pate. Mnogi ljudi koji su daleko od tog istog ideala, žive sretne i zadovoljne živote. Ono što hoću reći jest da ljepota nije uvjet sreće, ni blizu. Možemo ponekad upasti u tu zamku, ali to je tako nevjerojatno netočno i može nam zadati neizmjerno mnogo bola.

Ono što ovim želim reći jest da je ljepota prije svega u nama. Ovisi o našoj procjeni i našem ukusu. Različiti ljudi mogu nam biti privlačni iz različitih razloga. Ljepota, ono što je za nas ljepota, je tek jedan u nizu elemenata privlačnosti. A čak i tada, ta ista ljepota je u našim očima, u onome što smo mi u stanju vidjeti u drugim ljudima. Možemo li vidjeti ljepotu u njima? Možemo li pokušati zaboraviti ono što smo naučili o ljepoti i pokušati osluhnuti sami sebe?

Odrasla sam gledajući Disneyeve crtane filmove i nažalost bila sam usvojila ideale ljepote predstavljene u njima. Nisam od svoje okoline dobila drugačiju poruku, i jednostavno sam ono što su prikazivali prihvatila kao stvarnost.
Onda sam pogledala crtani film „Shrek“. Glavni lik filma je veliko zeleno čudovište Shrek, i prelijepa princeza koju on pokušava spasiti. Princeza ima mračnu tajnu. Ona se preko noći pretvara u zeleno čudovište, istovjetno Shreku. Jedino je prava ljubav može spasiti od te strašne kletve, to jest, pretvorit će se u čovjeka zauvijek ako se vjenča za svoju pravu ljubav. Iz kina sam izašla zabezeknuta i strahovito uznemirena. Naime, u filmu se princeza pretvorila u čudovište jer se zaljubila u Shreka, a i on u nju. I on ju je volio, baš takvu kakva je bila. I bili su sretni zajedno, zauvijek. Nisam mogla shvatiti kako je to moguće. Svi crtani filmovi i bajke koje sam do tada gledala imale su isti kraj. Prelijepa princeza i jednako lijepi princ žive svoj idilični život. Trebalo je proći puno godina i puno učenja da zapravo shvatim što je prava ljepota i koliko je film zapravo bio odličanu svojoj kritici idealiziranih završetaka bajki i idealiziranog izgleda popularnih junaka. Poruka koju je pokušao poslati bila je neobična i prijeko potrebna, u svijetu junakinja čiji su strukovi uži od njihovih vratova.

Nisam mogla shvatiti zašto se nije pretvorila u lijepu princezu i takva otišla živjeti sa Shrekom. Sad vidim da je Shreku ona bila draga upravo takva kakva jest; njemu je ona bila lijepa takva kakva je bila. Možda je pomalo smiješno, ali jako sam ponosna na sebe što mi takva misao više nikada ne bi prošla kroz glavu, ta ideja da je ljepota uvjet za sreću. Stvarno sam mnogo naučila o njezinoj relativnosti. Naučila sam gledati dublje i tražiti duže ono što je lijepo u svakome od nas.

Još daleko važnije jest to što sam sama prestala pokušavati biti jedna od tih nedodirljivih prelijepih nejakih princeza, i odlučila biti ona koja jesam, snažna i sposobna posve sama pronaći svoj sretan kraj.
Nije lako izaći na kraj s porukama koje dobivamo od najranijeg djetinjstva. Nije lako voziti se gradom i gledati sve te plakate i sve te slike. Ono što možemo reći sebi jest „Na svijetu ima mjesta za različite vrste ljepote.“ To je moja mantra. Na svijetu ima mjesta za sve različite vrste ljepote. Kada volimo sebe i imamo snagu u sebi, nije uopće važno kako izgledamo. Zračimo ljepotom iznutra, onom pravom ljepotom. U svakome od nas postoji nešto lijepo i nešto različito. Ne bi bilo lijepo da na svijetu postoji samo jedna vrsta cvijeća. Isto tako, bilo bi krajnje jednolično kada bismo svi imali isti oblik tijela i gotovo identičan izgled. Ljepota je u raznolikosti.

Za kraj vas ostavljam s porukom ovog videa u kojem Eve Ensler govori o svom iskustvu u drugoj kulturi. To je video koji jako volim svima pokazivati zato jer ima prekrasnu poruku u koju duboko vjerujem. Svatko od nas je prelijep. Svatko zaslužuje svoju ljubav.