. . . .

Praznici

25 Pro

Danas se želim pozabaviti temom vremenskog razdoblja u koje smo uronjeni bilo da slavimo Božić ili ne. Ovo vrijeme često uključuje obilje prekrasne hrane, obiteljska i prijateljska druženja i darivanja, ali za osobe koje boluju od poremećaja hranjenja i imaju poteškoća u svom odnosu s hranom ovo razdoblje može biti izuzetno teško i iscrpljujuće. Čak i ako su obiteljski odnosi harmonični i topli, nečije uporno nuđenje hrane i nečije uporno odbijanje ponuđenog mogu stvoriti golemu napetost i ugodno druženje pretvoriti u borbu.

Kako to izbjeći? Kao i obično, nema recepta koji će uvijek upaliti. Moje mišljenje jest da se u životu trebamo okružiti ljudima koji nas razumiju, podržavaju i prihvaćaju takvima kakvi jesmo. Jasno mi je da je stvarnost često jako drugačija. Čak i kada mi možemo razumjeti i suosjećati s drugima, teško je da su drugi osjetljivi na isti način. I to je u redu! Sami sebi moramo biti izvor podrške i suosjećanja kako bismo izdržali one situacije kada nam okolina šalje drugačije i teške poruke.

U medijima sada možete naići na mnoštvo članaka o tome „kako se ne udebljati preko praznika“. U meni izazivaju gađenje i otpor. Mediji kako to često biva šalju neke ekstremne i netočne poruke ciljajući na nesigurne osobe koje će ih prihvatiti, čitati i dalje i služiti se njihovim proizvodima. Čak i ako praznici za vas imaju prethodno tužno i teško značenje, pokušajte ove godine zaboraviti sve što ste čuli o hrani, sve što ste čuli o „debljanju“, sve savjete i naredbe koje ste postavili sami sebi ili ih dobili od drugih. Pokušajte jednostavno uživati. Ne mora to biti nešto posebno. Može biti jedan obrok čiji vas okus podsjeća na neko drago vrijeme, možda na neku djetinju uspomenu. Je li to neki kolač koji je spremala vaša baka ili majka? Je li to iščekivanje poklona ispod drvca uz miris obiteljske večere? Je li to miris borovih iglica ili svjetlucanje svjećica na boru? Igranje s braćom i sestrama? Otvaranje poklona i osjećaj uzbuđenja i iznenađenja? Snijeg ili hladna mirna zvjezdana noć vani? Pjesme?

Svatko od nas ima neku vlastitu vezu s ovim vremenskim razdobljem i specifična sjećanja. Ako se ne možete sjetiti ničeg dobrog, kako bi bilo da ove godine pokušate stvoriti nova sjećanja? Nije važno što su blagdani komercijalizirani. Možete iskoristiti jedan njihov dio kako biste stvorili vlastiti blagdan sa nekom samo vašom simbolikom. Mislim da svatko od nas ionako pridodaje neko individualno značenje onome što dobivamo od kulture u kojoj živimo. Koje je vaše značenje? Možete li stvoriti neko novo, posebno, ugodno i lijepo?

Osobe s poremećajima hranjenja u ovo vrijeme često se suočavaju s pojačanom mukom oko odabira hrane, odbijanja hrane koju percipiraju opasnom te mukom s hranom općenito. Bilo da se radi o povratku u obiteljski dom za praznike, o većem obiteljskom okupljanju ili rijetkom zajedničkom obiteljskom obroku, ponekad se može činiti da su „sve oči uprte u vas“. Ako je ikako moguće, zamolite svoju obitelj da se za blagdane usmjere na toplinu, ljubav i pozitivnu atmosferu. Vi ćete se truditi koliko god možete da ono što jedete bude hranjivo, kvalitetno i ono što vaše tijelo treba i želi, a ne što želi vaš poremećaj. Možete to obećanje dati i sebi i ljudima koje volite te pokušati tih nekoliko dana imati odnos prema hrani kakav ste imali kad ste bili dijete, ukoliko je taj odnos nešto što vam je bilo ugodno. Možete li se sjetiti kako je bilo kada ste vjerovali svom tijelu i slušali svoje želje?

Mnogi ljudi oboljeli od poremećaja hranjenja ne mogu se sjetiti vremena u kojem njihov odnos sa hranom nije bio problematičan. Ukoliko je doista tako, pokušajte zamisliti sebe kao razigrano dijete koje i dalje postoji negdje duboko u vama. Što biste mu poklonili? Što bi ste mu dali jesti? Ne biste mu dali jesti isključivo kolače kako bi ga kasnije bolio trbuh, ali ne biste mu ih ni branili niti uskraćivali kvalitetnu i prije svega ukusnu hranu. Pokušajte ovih praznika nahraniti to dijete i slušati što vaše tijelo želi. Vjerujte mu. Nije strašno ako se prejedemo i dobijemo par kila koje naše tijelo želi. Ako mu ne trebaju, kasnije će se samo pobrinuti oko toga. Jako je teško kada su nam sve misli usmjerene na hranu. Patimo. Bojimo se hoće li nas netko tjerati jesti što ne želimo. Čeznemo za divnim okusima, ali ih se i bojimo. Ono što ja želim reći jest da ne mora biti tako. Možemo si pokloniti drugačije blagdane, pune ljubavi i suosjećanja za naše tijelo. Možemo odmoriti svoje misli intervenirajući odmah kada se jave one negativne.

Nekada će ljudi reći da je hrana samo gorivo i da ne bi trebala predstavljati toliki problem. Po mom mišljenju za ljude niti jedna prirodna potreba nije baš tako jednostavna. Reći da hrana služi samo kao gorivo jest isto kao reći da govor služi samo komunikaciji, vid, sluh i opip samo orijentaciji, vođenje ljubavi samo reprodukciji…Znamo da nije tako. Sva naša tjelesna iskustva, uz to što nam omogućuju opstanak i život, omogućuju nam i golem užitak u tom životu. Bez njega, samo bismo preživljavali. Naše tijelo pruža nam toliko putova do istinskog uživanja u životu. Mislim da je divno ako si uspijemo ovih blagdana pokloniti nešto takvo.

Mnogi od nas očekuju da nam ljudi koji nas vole na neki način pročitaju misli i pogode ono što bismo željeli dobiti. Onda čak i kada dobijemo nešto što nam treba, osjećamo da toga nismo bili vrijedni i da nismo to zaslužili. Lijepo je kada nas netko iznenadi svojom pažnjom i time što je „pogodio“ baš ono što smo htjeli, ali takvo što je stvarno rijetko i gotovo nemoguće. Katkada ni sama ne znam što želim. Katkada ne želim ništa osim ljubavi i pažnju, toplinu i znati da je netko mislio na mene. Onda nije ni važno što ću dobiti.

Jedino mi znamo što stvarno želimo, i jedino mi sebi možemo ispuniti najdublje želje. Možda one nisu čak ni materijalne. Možda nisu nešto što se može zamotati i staviti pod bor. Ponekad je dovoljan neki simbol koji će nama značiti mnogo. Možete li sami sebi simbolično pokloniti nešto što ste dugo željeli i trebali. Često se pitam zašto ne bismo smjeli sami sebi kupovati poklone, zamotati ih i onda im se radovati. Ovih blagdana imam želju koju mogu jedino sama sebi ostvariti, a to je da me drugi ljudi čuju, da ne očekujem od njih da čine nemoguće i da u sebi pronađem ono što mi treba, da osjetim zahvalnost za sve što dobivam i da osjetim da to zaslužujem.

Želje, pokloni, blagdani, sve su to predivni pojmovi, puni simbolike i tajanstvenosti. Hrana je često simbol, pogotovo u blagdansko doba. Što za vas hrana simbolizira? Ljubav? Toplinu? Sigurnost obiteljskog doma? Povezanost? Uživanje? Djetinjstvo? Svaka osoba ima neku svoju vezu sa hranom i mislim da je odlično tu vezu istraživati. Mislim da je također jako važno da pri tome uživamo. Znam da može biti zastrašujuće i teško i preplavljujuće prepustiti se svome tijelu i slušati što nam govori.

Znam da može biti teško željeti tako puno, a ne znati kako te želje samom sebi ostvariti. Znam da je ponekad teško razumjeti same sebe i ljude oko nas. Ono što vam želim za ove praznike, jest da pokušate. Možda vam ne uspije odmah, ali nastavite pokušavati. Pronađite nešto u čemu uživate i dopustite si ovih praznika uživati u tome. Odmoriti se. Opustiti se. Prepustiti se. Možda je pomalo paradoksalno koliko teško može biti ponekad samo se opustiti. Mislim da je zimsko razdoblje i razdoblje praznika dobro vrijeme da pokušamo tako nešto. Ljubav prema svom tijelu i samom sebi uistinu je jedan od najljepših i najvećih poklona koje si možemo pokloniti ovih i svakih praznika. Uvijek.

Od mene i od svih članova Centra BEA,

Sretni vam blagdani!

Liječenje poremećaja hranjenja – Kako početi?

14 Pro

U prošloj kolumni pisala sam o modelu razvoja poremećaja hranjenja i pokušala sam dati prikaz mogućih intervencija na svakom od tih polja. Danas se želim pozabaviti temom početka liječenja. U kojem trenutku možemo reći da je započelo liječenje? Ja mislim da je to onaj trenutak kada osoba shvati da ima poremećaj hranjenja, odnosno kada shvati da joj se smanjila kvaliteta života i da nije sretna. Poremećaj može ponuditi privid sreće i uspješnosti. Bez sumnje, iako zvuči pomalo radikalno, poremećaj oboljelima pruža strahovito puno toga, koliko god im istovremeno oduzima život, snagu i sreću. Kada oboljela osoba shvati da poremećaj više uzima od njenog života i od nje same i odluči da više to ne želi, tada je počelo liječenje. Moguće je da još godinama osoba neće imati normalnu kilažu, da će se boriti s negativnim obrascima razmišljanja, sa lošom slikom o sebi i niskim samopoštovanjem, ali taj trenutak u kojem poremećaj prestaje biti dijelom nje, i postaje neprijatelj i nešto čega se želi riješiti, mislim da je upravo to trenutak u kojem počinje liječenje.

Naime, nemoguće je liječiti se dok nismo svjesni da imamo problem. Vidjet ćete da čak i kada znamo da imamo problem, liječenje može biti dugotrajno i mukotrpno, s usponima i padovima. Ako se ne želimo izliječiti, sabotirat ćemo pokušaje oporavka i nećemo sudjelovati u njemu. Čak i kada se želimo izliječiti, povremeno se možemo sabotirati i povremeno poremećaj može jačati, ali nećemo se nikad više vratiti u onaj mrak u kojem nismo ni svjesni da imamo problem koji izjeda naš život. Dakle, prvi i osnovni korak jest odlučiti se izliječiti, želiti to, i prihvatiti da nam poremećaj ne donosi ništa dugoročno dobro.
Nakon te važne i ključne odluke, slijedi liječenje. Svaka promjena je zastrašjujuća, pogotovo kada već dugo živite s nekim destruktivnim obrascem mišljenja i ponašanja. On postaje vaša navika i vaša svakodnevica i čini vam se nemoguće to promjeniti. Možete osjećati golem strah od promjene, i bespomoćnost pred golemom planinom koju morate prevaliti kako biste bili dobro. Možda vas plaši to što je proces dug. Plaši vas vaše tijelo i vaš um. Plaši vas to što je sve što je na drugoj strani nepoznato, a poremećaj je, iako bolan i destruktivan, ipak poznat i siguran.

Zbog toga što liječenje zahtjeva intervenciju na svim poljima života, mislim da je veoma važno od samog početka imati psihološku stručnu podršku. Ako je osoba iznimno fizički iscrpljena, vjerovatno će biti potrebno bolničko liječenje. Tijekom bolničkog liječenja ključno je da osobi bude dostupna psihološka podrška; bilo da to radi bolnički psiholog ili psiholog iz vana, ključno je da nije prepuštena sama sebi u iznimno stresnom periodu vraćanja kilaže i tjelesnih promjena. Ukoliko je osoba prepuštena sama sebi, često se može dogoditi da odmah po odlasku iz bolnice nastavi s destruktivnim obrascima hranjenja. Zbog toga naglašavam važnost prisutnosti psihologa ili educiranog psihoterapeuta u svim fazama liječenja, od samog početka.

U prošloj sam kolumni naglasila važnost djelovanja u svim sferama života. Na samom početku životno ugroženo tijelo je prioritet, uz obaveznu podršku iscrpljenoj psihi. Važno je osigurati kvalitetnu prehranu bogatu namirnicama koje jačaju tijelo, osiguravaju njegovu ravnotežu, a bolesniku s prihvatljive. Iako je krajnji cilj osigurati da nema više zabranjene niti opasne hrane, mnogim oboljelima je na samom početku znatno lakše jesti cjelovitu zdravu hranu te bi bilo dobro doći do nekog kompromisa, a ne im u potpunosti oduzeti autonomiju na tom polju, što se često događa.

Tijelo se mijenja. Iscrpljeno mjesecima ili čak godinama bilo izgladnjivanja, povraćanja, prejedanja ili kompulzivnog vježbanja, ono će vrlo spremno reagirati na prve znakove ljubavi i dobrohotnosti koju mu oboljeli počinju pružati. Nakon izgladnjivanja, oboljeli će često osjećati izluđujuću glad kada jednom počnu jesti. Važno je slušati tu glad, i biti u potpunosti siguran da se tijelo neće „oteti kontroli“ ako mu damo ono što mu je potrebno. Moguće je da će doći do epizoda prejedanja. Važno je da se te epizode nipošto ne pokušava kompenzirati povraćanjem, vježbanjem ili naknadnim izgladnjivanjem. Tijelo je izmučeno i sada kada mu je hrana dostupna, ono pokušava uzeti sve što može. Tijelo je dio nas i važno je da osvjestimo koliki smo mi dio njega. Kod brojnih oboljelih postoji golemi rascjep u kontinuumu uma i tijela. Na neki način se osjećamo odvojeno od tijela. Ono je „nekontrolirano, pohlepno, ružno, okrutno, nepravedno…“ prema nama. Ono što se često zaboravlja jest da je tijelo naš dom, ono je jedino što nam na ovom svijetu uistinu pripada, u njemu sanjamo, u njemu mislimo, u njemu živimo. Kada ga počnemo promatrati sa funkcionalne, a ne samo estetske strane, postajemo začuđeni i zapanjeni njegovom ljepotom i njegovom moći. Mislim da ništa na svijetu nije toliko čarobno i komplicirano kao ljudsko tijelo.

Na samom početku liječenja, kada pokušavamo jesti kvalitetno, za oporavak, može nam biti izuzetno teško prihvatiti tjelesne reakcije. Možemo imati velikih problema s probavom. Možemo se osjećati letargično, umorno, razdražljivo. Možemo se osjećati napuhnuto i teško. Svi ovi fizički osjećaji će proći s napretkom liječenja. Oni su samo znaci da se tijelo budi i da počinje normalno funkcionirati. Oni mogu biti veoma bolni, i zbog toga je važno konzultirati se s liječnikom kako bi tjelesna neugoda ovog početnog perioda bila što manja. Važno je ne posustati. Važno je pomoći si. Što znači zdrava hrana? Ne, to ne znači hrana bez šećera i bez masti. Zdrava hrana jest ono što čime biste hranili osobu koju volite najviše na svijetu. Ne biste je hranili isključivo pizzom i krafnama, no ne biste joj ni zabranili da povremeno jede pizzu ili krafne. Ne biste je prisiljavali da jede samo parenu brokulu. Možda biste joj skuhali hranjiv obrok u kojem bi ta brokula bila jedan od priloga. Ne želim davati naputke o hrani. Ne vjerujem u „dobru“ i „lošu“ hranu. Vjerujem u ravnotežu. Vjerujem u mjeru. Ne mislim da je bilo koja hrana nezdrava, i da je neka hrana isključivo zdrava. Mislim da je stvar samo u mjeri. Mnogi oboljeli hrani pridodaju neke moralne kvalitete, pa tako hrana postane „dobra“ ili „zla“. Hrana to uistinu nije; ona je skup kemijskih spojeva od kojih će naše tijelo uzeti ono što mu treba.

U početku je jako teško otkriti svoju mjeru. Čak i ljudi bez poremećaja hranjenja ponekad imaju taj problem. Zbog toga mislim da je izuzetno važno na početku jestiu ugodnoj atmosferi, osluškujući svoje tijelo, nudeći mu bogatu i raznoliku paletu okusa hrane i pokušavajući pronaći užitak u tome. Ponekad oboljelima ne pomaže to da usmjere pažnju na hranu i ne mogu uživati u njoj. Mislim da je tada sasvim u redu pronaći si neke načine da si odvratimo pažnju s činjenice da moramo jesti. Moguće je da se neki sa mnom ne bi složili u ovom pogledu, no pokazalo se da nekima uistinu na početku pomaže skrenuti s pažnju i na taj način osigurati da pojedu onoliko koliko trebaju bez da im negativni glasovi stalno vrište u glavi. To može biti gledanje tv-a, surfanje internetom ili nešto drugo. Naravno, cilj je moći jesti i na miru, i bez distrakcija, no ako na početku skretanje pažnje pomaže u tome da se pojede onoliko koliko treba za zdravlje, tada mislim da je to jedna sasvim dobra tehnika.

Znam da nije lako i naglašavam da je ovo proces koji dugo traje, no na kraju procesa oporavka je prekrasna nagrada; smiren odnos prema svom tijelu, prihvaćanje tijela i život u njemu, a ne život u borbi protiv njegovih potreba.

Kako se nositi s dobivanjem na težini? Bez sumnje, ovo je jedna od stvari koje se svi oboljeli jako boje. Prvi korak jest prihvatiti da će se to dogoditi, i da želimo da naše tijelo bude zdravo i sposobno za život. Važno je prihvatiti da to nije lako, ali da mi to možemo. Možemo stisnuti zube i izdržati te teške trenutke, znajući da je na kraju tog puta sloboda od poremećaja i mir sa svojim tijelom. Zanimljivo je da sa svakim dobivenim kilogramom, proces vraćanja težine postaje lakši. U mnogim se istraživanjima pokazalo da što nam je težina dalje od naše normalne težine, to nam je iskrivljenija slika o vlastitom tijelu. Kako se približavamo optimalnoj težini (koja je baš za svaku osobu individualna) tako se i smanjuje naše nezadovoljstvo. Naravno, ukoliko je ovaj proces praćen adekvatnom psihološkom podrškom te ako nismo prepušteni sami sebi. Važno je osigurati si i socijalnu podršku o kojoj sam govorila i prošli put. To može biti podrška obitelji, prijatelja, partnera, grupe podrške, pozitivni blogovi i forumi….Važno je samo da si osiguramo okolinu u koja će olakšavati oporavak, a ne ga sabotirati (blogovi i forumi za mršavljenje, proana blogovi). Na internetu ima puno „recovery“ blogova i slika i kada se okružimo njima, možemo pronaći daljnju inspiraciju kada nam ponestane vlastite.

Znam da je početak težak. Važno je nikada ne osustati. Moguće je da će biti dana kada ćete se prejesti do iznemoglosti. Moguće je da će biti dana kada ćete se vratiti povraćanju, kompulzivnom vježbanju, prejedanju ili izgladnjivanju. Možda ponašanja potraju i neko vrijeme. Važno je da nikada ne odustanete te da se nakon što padnete ili posrnete, ponovno podignete i krente dalje. Mnogi oboljeli imaju crno-bijeli pogled na svijet te čak i u svom liječenju pokušavaju biti savršeni te su skloni odustati kada im ne ide kako oni misle da bi trebalo. Ono što ja želim reći jest da čak i kad ne ide, čak i kada je teško, važno je nastaviti. U svemu tome još jednom naglašavam važnost postojanja stručne psihološke podrške. Liječenje je proces goleme osobne promjene, a oporavlja se puno više nego samo tijelo. Oporavlja se naša sama bit. Učimo kako ponovno biti svoji, biti ono što jesmo. To je ponekad zastrašujuće, ali je istovremeno i jako uzbudljivo i prekrasno.

Želim vam sreću na ovom putu. Potražite svu moguću pomoć. Javite se s bilo kakvim komentarima ili idejama na moj mail (lejla.centarbea@gmail.com. ).

Liječenje poremećaja hranjenja 1. dio

08 Pro

Kako se izliječiti od poremećaja hranjenja? Vjerujem da se na to pitanje uistinu može odgovoriti na mnogo načina. Svaka od velikih psiholoških škola ima svoj pristup i svoju teoriju o uzrocima poremećaja te o tome kako bi ih trebalo liječiti. Ja ću vam pisati o onome što se meni čini kao najbolje, ali to naravno ne znači da je to jedini put. Smatram da je liječenje veoma individualan proces i da će baš za svaku osobu biti drugačije. Također mislim da postoje principi i smjernice koje mogu svakome pomoći na tom putu, ako ništa onda barem u donošenju zaključka „to nije za mene“ i to je sasvim u redu.
Mislim da je na samom početku od goleme važnosti naglasiti da je izliječenje moguće i vrlo vjerovatno, naravno onda kada se osoba odluči upustiti u taj proces. Ne želim vam iznostiti statističke podatke o tome koliki je postotak izliječenja, a koliki postotak ljudi se i nakon puno godina bori s poremećajem. Te podatke možete lako pronaći ako želite, no ja želim naglasiti da nitko ne može reći u koju skupinu koja oboljela osoba spada, osim nje same. Ja vjerujem da je izliječenje moguće za svakog tko to želi. Nekad je usitinu teško. Nekad će vam svi reći da za vas nema nade. Nemojte odustati. Nitko osim vas ne može znati koji je vaš put.

Kako bih govorila o izliječenju, mislim da je prvo važno opisati što se za sada zna o tome kako do poremećaja dolazi i koje posljedice poremećaj ima na sve tjelesne i psihičke sustave. Model nastanka psihičkih poremećaja koji je relativno nov u medicini, a i psihologiji, meni se čini najboljim za objašnjenje onog što je poznato o uzrocima poremećaja hranjenja, no istovremeno i ono što bi moglo pomoći u njihovom liječenju. Radi se o biopsihosocijalnom modelu kojeg je predložio američki psihijatar George L. Engel. Prema ovom modelu ljudsko funkcioniranje u kontekstu bolesti ili poremećaja određeno je biološkim, psihološkim i socijalnim faktorima. Kroz taj način promatranja ljudskog zdravlja, pokušat ću opisati neke aspekte poremećaja hranjenja.

Biološki aspekt

Istraživanja su do sada pokazala da postoje brojni i kompleksni prediktori poremećaja hranjenja. Iako su genetička istraživanja psihičkih poremećaja u velikoj mjeri u samim početcima, pokazalo se da postoji genetička osnova poremećaja hranjenja, osnosno određena sklonost koja se može, ali i ne mora ostvariti. Pojednostavljeno, osoba ima gen, no o faktorima iz njene okoline ovisi kako će se ispoljiti. Sam čin gladovanja odnosno sustezanja od hrane može u mozgu osobe koja ima sklonost razvitku poremećaja hranjenja pokrenuti procese koji se zahuktaju u bolest.

Izgladnjivanje, povraćanje i drugi destruktivni oblici ponašanja koje oboljeli od poremećaja hranjenja prakticiraju djeluju na sve tjelesne sustave i na većinu organa, s razornim posljedicama. Poremećaji hranjenja također uzrokuju promjene u moždanim strukturama što je potvrđeno snimanjima mozga oboljelih. Naime, mozak je organ koji strahovito pati u situacijama izgladnjivanja i pothranjenosti te velikih oscilacija u težini. Svaka nagla promjena u težini razorno djeluje na osjetljivi neurotransmiterski sustav našeg tijela. Kada osoba pati od poremećaja hranjenja, mozak i tijelo su u stanju funkcioniranja koje je daleko od normalnog. Mijenja se razina svih hormona i neurotransmitera. Ne mora se uopće raditi o pothranjenosti, i ljudi koji imaju normalnu težinu, a naglo su promijenili svoja ponašanja vezana uz hranu i tijelo (npr. izgubili su na težini kroz kratki vremenski period) ili svoje tijelo šokiraju na druge načine, prolaze kroz ove promjene.

Glad nas čini razdražljivima, umornima, potištenima, neraspoloženima. Kada ovo stanje potraje, struktura mozga se mijenja i osoba dolazi u stanje promijenjenog stanja svijesti koje na neki način mijenja njenu ličnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata provedena je Minnesota studija izgladnjivanja (Minnesota starvation study) na dobrovoljcima koji su podvrgnuti izgladnjivanju kako bi se utvrdilo kakve posljedice ono ima za tijelo i psihu. Ponašanje i psihičko stanje ispitanika bilo je gotovo identično ponašanju i psihičkom stanju oboljelih od poremećaja hranjenja (prvenstveno anoreksije jer se radilo o izgladnjivanju).

Poremećaji hranjenja jedan su od psihičkih poremećaja koji apsolutno zahtijevaju multidisciplinarni pristup. Naime, kada je osoba u stanju fizičke iscrpljenosti i kada joj otkazuju organi i mozak ne funkcionira kako bi trebao, ne može se raditi na psihičkoj podlozi. Osoba jednostavno nema snage ni kapaciteta za to. Često na samom početku osobama i nedostaje uvid u njihovo stanje. Zbog psihičke podloge, pojedinici često neće biti svjesni koliko im je loše te je ovo uistinu najteži dio borbe o kojem ću pisati i kasnije. Naime, da bi osoba počela raditi na sebi i na svom psihološkom stanju, paralelno s tim, ili čak i prije toga, mora fizički biti sposobna za to. Naravno, dok osoba dobiva na težini i mijenja svoje prehrambene navike, psihološka podrška je od ključne važnosti, no ne na potpuno isti način na koji će to biti moguće kada se osoba dovede u stanje koje je manje opasno za njeno tijelo. Psihološka podrška tijekom boravka u bolnici ili dobivanja na težini te normaliziranja prehrambenih navika u nekom drugom okruženju veoma je važna jer pomaže oboljeloj osobi u pronalaženju novih načina za nošenje s problemima, kako se ne bi vratila starim navikama po odlasku iz bolnice.

Zbog toga je prvi korak napraviti sve potrebne medicinske pretrage i osigurati normalnu prehranu i funkcioniranje mozga. Kako će se manifestirati tjelesne posljedice voma je individulano. Netko će izgubiti menstruaciju, netko će imati snižene razine željeza, netko smanjen broj otkucaja srca, netko probleme s probavom, netko će imati probleme sa svim organskim sustavima, a netko će imati sreću da je na vrijeme prepoznat problem te će tjelesno imati minimalne posljedice. Posljedice ovise o mnogo faktora i ne govore ništa o tome koliko netko osjeća psihičke boli (ovo kažem jer oboljeli, a i ponekad i okolina, znaju umanjivati svoj problem jer nemaju neki simptom ili posljedicu).

Mislim da je veoma važno konzultirati se s liječnikom opće prakse i učiniti sve što je moguće da se oboljela osoba fizički vrati u stanje kada je moguće raditi na psihičkoj podlozi. Ukoliko nemate dobar odnos sa svojim liječnikom, ili vam pokaže nerazumijevanje, imate potpuno pravo promijeniti liječnika i potražiti nekog tko će vas saslušati i razumjeti. Bilo bi idealno kada bi svim oboljelima od poremećaja hranjenja bio dostupan centar za liječenje u kojem bi imali osiguranu sigurnu okolinu te psihološku i medicinsku podršku. Mnogi koraci u tom smjeru su poduzeti u Hrvatskoj te sada u Zagrebu postoji nekoliko mjesta na kojima oboljeli mogu potražiti takvu vrstu pomoći.

Psihološki aspekt

Naravno, i ovo je tema kojoj ću posvetiti poseban članak, a ovdje ću dati samo kratki pregled. Različite škole u psihologiji na različite načine objašnjavaju nastanak poremećaja hranjenja. Prema nekim teorijama, poremećaji hranjenja su oblik ovisnosti. Osoba razvije neke destruktivne obrasce ponašanja koji joj služe da bi smanjila svoju duboku anksioznost (strahove, nemir, negativne misli), no ti obrasci ponašanja postanu čvrsta navika koju je kasnije jako teško prekinuti. Pretpostavlja se da osoba ima osjećaj da nema kontrolu nad stvarima koje joj se događaju; svijet je nepredvidiv, ljudi oko nje su nepredvidivi i nemoguće je biti zapravo siguran u stvari koje su van nje. Stoga, ona svoju pažnju usmjerava na svoje tijelo, i tu pronalazi nešto što napokon može kontrolirati i što se ponaša onako kako ona želi. Naravno, to nije tako za sve oboljele. To je samo jedna od mnogo teorija.

Neke osobine ličnosti pojedince čine posebno ranjivima na razvoj poremećaja hranjenja. Perfekcionizam u svom negativnom obliku povezan je sa sklonosti osobe da postavi sebi i svom tijelu apsolutno nemoguće standarde. Impulzivnost praćena manjkom samopoštovanja povezana je s destruktivnim ponašanjem kao što je povraćanje ili prejedanje. Samopoštovanje se može definirati kao generalna procjena vlastite vrijednosti. Ono je skup emocija osoba osjeća prema samoj sebi i vjerovanja koja ima o sebi. Sniženo samopoštovanje povezano je simptomima poremećaja hranjenja u velikom broju slučajeva. Osoba svoju vrijednost procjenjuje niskom i ne osjeća prema sebi pozitvne osjećaje niti prihvaćanje. Ona tada pokušava svoju vrijednost pronaći u stvarima koje su van nje, a jedna od njih je i tijelo. Destruktivno ponašanje se nastavlja u beskonačnost i ne prestaje zato što osoba nikad ne može van sebe pronaći ono što joj nedostaje u njoj samoj, a to je ljubav za sebe. Destruktivni obrasci razmišljanja stečeni u djetinjstvu nastavljaju mučiti osobu u daljnjem životu, te se mogu manifestirati u obliku poremećaja hranjenja („Ja ne valjam. Nikad ništa od mene. Nikad neću ništa dobro napraviti“ – ima ih mnogo, i veoma su individualni).

U psihološke aspekte ubraja se iz poremećena slika vlastitog tijela, odnosno pogrešno doživljavanje samog sebe. Ovo je najmisteriozniji dio poremećaja, ali mislim da je također povezan sa nezadovoljstvom samim sobom koje se onda prebacuje na nezadovoljstvo tijelom, što je nešto materijalno i nešto što se ne čini tako nemogućim za promijeniti. Poremećena slika o vlastitom tijelu ono je što najviše frustira medicinske stručnjake, jer im nikako nije jasno kako osoba koja izgleda normalno, ili je pak potpuno izgladnjela, o sebi i dalje može misliti da je „debela“. Neke teorije pretpostavljaju da je takva slika o sebi oblik samouvjeravanja.

Psihološka podloga poremećaja mora se liječiti. Nije dovoljno dobiti na težini. Misli su i dalje prisutne, a ako osoba nema adekvatnu psihološku podršku, teško će se samostalno moći izboriti s njima. Negativni glasovi jednostavno su prejaki. Zbog toga smatram da je svakako potreban neki oblik psihoterapije. Važno je pronaći terapeuta čiji nam pristup odgovara i s kojim možemo napredovati. Ne mislim da postoji neka psihološka škola koja je superiorna nad drugima. Mislim da svatko treba odabrati ono što mu odgovara. Od ključne je važnosti da postoji dobar odnos terapeuta i klijenta. O različitim oblicima psihološke podrške još ću pisati.

Socijalni aspekt

Okolina i kultura u kojoj odrastamo u velikoj mjeri određuje naš način razmišljanja i viđenja sebe. Ukoliko djevojčica odrasta gledajući majku (ili oca) koja je duboko nezadovoljna svojim tijelom, može imati velikih poteškoća u razvoju pozitivnog odnosa prema vlastitom tijelu. Ukoliko osoba dobiva pohvale i nagrade od okoline velikom većinom zasnovane na izgledu, povezat će izgled tijela kao nešto što je od ključne važnosti da bi bila prihvaćena. Obitelj kao primarna grupa u kojoj odrastamo ima golem utjecaj na našu dobrobit. U obitelji učimo obrasce prehrane, odnosa prema svom tijelu, te što je poželjno, a što nije. Destruktivni i teški obiteljski odnosi mogu pridonijeti razvoju nezadovoljstva sobom, te kasnijem razvoju psihičkih poremećaja. Jedna od veoma efikasnih terapija u liječenju poremećaja hranjenja jest Maudsley metoda, koja je oblik obiteljske terapije. Mislim da obitelji mogu biti vrlo važan faktor u oporavku. Oboljeloj osobi je potrebna sva podrška koju može dobiti te smatram da su razumijevanje i poticanje od strane obitelji od neprocjenjive vrijednosti.

Društvo u kojem živimo promovira izgled tijela muškaraca i žena koji je nerealan i velikoj većini ljudi nedostižan. Izloženost medijima; bilo da su to časopisi ili internetski ili televizijski sadržaji, utječe na nas. Mediji su jedan aspekt socijalizacije u današnjem svijetu. Ne možemo ih izbjeći, no možemo biti svjesni njihovog utjecaja, i možemo biti svjesni da je poruka koju nam šalju često lažna i usmjerena tome da nas uvjeri da kupimo neki proizvod. Mnoge reklame djeluju tako da u nama izazovu nezadovoljstvo vlastitim izgledom, a potom nam pokušaju prodati neki proizvod koji bi nam trebao pomoći da dostignemo „ideal“ koji je zapravo nedostižan. Jedino ako stalno držimo u mislima spoznaju da je iza svih tih slika photoshop, a iza svih tih ideala nečija želja za stjecanjem novca, možemo se početi odupirati.

Kako? Ne možemo utjecati na to koje će se reklame prikazivati na oglasima, ali možemo birati koje ćemo internetske stranice otvarati, koje ćemo blogove pratiti, koje ćemo serije gledati i koje ćemo časopise čitati. Internet je pun različitih blogova o liječenju poremećaja hranjenja, s brojnim pozitivnim porukama i slikama. Ja se trudim pronaći što više takvih slika i stavljati ih na našu Facebook stranicu. Nažalost, nisam našla puno sadržaja na hrvatskom jeziku koji bi bili prikladni. Pronašla sam puno uistinu tužnih blogova djevojaka koje su toliko duboko u svom poremećaju da nisu svjesne koliki problem imaju. One stavljaju slike uistinu strašno mršavih modela na svoje blogove i teže takvom izgledu. Ono što svaka oboljela osoba može učiniti jest birati koje će blogove pratiti i koje stranice otvarati. Ja mislim da je usitinu destruktivno izlagati se takvim sadržajima kada nam je cilj izliječenje. Sa socijalne strane važno je okružiti se ljudima koji pozitivno utječu na nas, koji nas razumiju i koji su nam podrška. Znam koliko destruktivno ponekad mogu djelovati čak i naši prijatelji i grupe čiji smo član. U procesu liječenja mnoge stvari se mijenjaju pa tako i ljudi s kojima provodimo vrijeme i koje biramo za prijatelje. Važno je da nas ljudi s kojima provodimo vrijeme čine sretnima i da potiču naš oporavak.

Izliječenje je moguće. Postoji mnogo puteva do njega. Svako treba pronaći onaj koji mu odgovara te svu pomoć koja mu je dostupna.
Ukoliko imate ikakve komentare, želje ili prijedloge javite se na mail Centra BEA ili na moj mail: lejla.centarbea@gmail.com. Možda ste našli neku dobru stranicu na hrvatskom? Svakako nam je pošaljite pa ćemo je staviti na naš Facebook)

Neki mitovi

03 Pro

Ne postoji način kojim bismo mogli steći prihvaćanje i razumijevanje svih ljudi u svojoj okolini, i mislim da to ne treba ni pokušavati. Najvažnije je pronaći suosjećanje za sebe i biti sam sebi izvor podrške. Međutim, na putu oporavka od poremećaja hranjenja obitelj, prijatelji i okolina mogu biti velika podrška i pomoć. Nažalost, mnogi ljudi imaju iskustva veoma negativnih reakcija okoline kada s njom podijele neki svoj problem te biraju nastaviti patiti u tišini radije nego da proživljavaju odbacivanje.

Prema nečemu što je različito i nepoznato, ljudi iz adaptivnih razloga često osjećaju strah, gađenje i odbojnost. Poremećaji hranjenja spadaju u sferu nepoznatog i zastrašujućeg i zbog toga mogu buditi takve osjećaje. Usprkos tome, vjerujem da oni u ljudima bude i znatiželju, a često i suosjećanje. Mislim da je osnova suosjećanja, prihvaćanja, ljubaznosti te pružanja pomoći oboljelima upravo razumijevanje i znanje o onome od čega oni pate. U idealnom svijetu svi bismo osjećali suosjećanje i bili puni razumijevanja, no oboljeli se često susreću s mnoštvom negativnih stavova okoline te odlučuju čuvati svoj poremećaj kao mračnu tajnu koja ih izjeda iznutra. Zbog toga bih ovu kolumnu posvetila nekim predrasudama i mitovima koje se mogu javiti u vezi s poremećajima hranjenja. Nadam se da ću na taj način pomoći širenju istine i znanstvenih spoznaja, naspram onoga što možete pročitati u medijima ili čuti iz nevjerodostojnih izvora.

1. Osoba s poremećajem hranjenja sama je izabrala imati poremećaj.

Ljudi koji su oboljeli od poremećaja hranjenja nisu se željeli razboljeti. Nisu izabrali bolest. Poremećaji hranjenja imaju kompleksan set uzroka i ne nastaju odjednom kada osoba to odluči nego se razvijaju kroz dulji vremenski period. Ovo je zapravo pomalo filozofsko pitanje koje se može postaviti u slučaju mnogih psihičkih poremećaja. Je li osoba koja je ovisna o psihoaktivnim tvarima izabrala postati teško ovisna o njoj? Činjenica je da ljudi koji razviju poremećaj hranjenja na samom početku biraju raditi neke stvari koje ih lišavaju goleme anksioznosti ili umanjuju neke druge emocionalne probleme. Neprilagođena ponašanja vezana uz hranu (povraćanje, izgladnjivanje, prejedanje) imaju određenu svrhu i nude trenutnu utjehu te im se zbog toga oboljela osoba vraća, posebno u trenutcima stresa. Dakle, da svatko od nas bira svoja ponašanja i načine na koje ćemo zadovoljavati svoje potrebe, međutim, katkada odaberemo neka neprilagođena ponašanja i ona nam postanu navika i prometnu se u poremećaj. Mislim da ipak nitko svjesno nije izabrao razboliti se, patiti i mučiti s osnovnom životnom potrebom kao što je hrana.

Poremećaj se javlja kada se ponašanja poput izgladnjivanja, prejedanja ili povraćanja pretvore u jako čvrsto ukorijenjenu naviku koja je praćena mislima koje su jednim dijelom i potaknute tim obrascem ponašanja. Osoba se uplete u poremećaj i ima velikih teškoća s izlaskom iz njega, no izlazak je svakako moguć, što na kraju znači da je osoba odgovorna za vlastito ponašanje i da uz puno volje i hrabrosti može prekinuti taj pakleni krug. Može izabrati oporavak. Ponekad se poremećaje hranjenja uspoređuje s ovisnostima jer postoje neke sličnosti. Osoba treba odlučiti prestati uzimati droge, pušiti ili piti te riješiti probleme koje su do toga doveli. Isto to vrijedi za poremećaje hranjenja. Osoba nije izabrala teško se razboliti niti je to htjela, ali može izabrati izliječiti se i učiniti sve što može da to i učini.

2. Ne može se imati više od jednog poremećaja hranjenja.

Osobe oboljele od poremećaja hranjenja mogu imati simptome više od jednog poremećaja istovremeno, a poremećaji se mogu i izmjenjivati kroz različite vremenske periode. U nekim slučajevima osoba oboljela od anoreksije može imati neke od simptoma bulimije zbog kojih će dobiti dijagnozu anoreksije purgativnog tipa, a nakon nekog vremena može početi zadovoljavati sve kriterije za bulimiju zbog kojih će dobiti i tu dijagnozu. Poremećaji hranjenja su vrlo promijenjivi u vremenu, te ako osoba ne dobije adekvatnu pomoć, može neke od simptoma imati jako dugo vremena uz brojne recidive. Prejedanje, izgladnjivanje, povraćanje, pretjerano vježbanje obrasci su ponašanja koji se javljaju i kod anoreksije, i kod bulimije, i kod nespecifičnih poremećaja hranjenja.

3. Kada se osoba vrati na normalnu težinu, više nema anoreksiju.

Povratak na normalnu tjelesnu težinu je osnovni korak u liječenju poremećaja hranjenja (kod anoreksije se javlja najveći gubitak na težini pa je navedena kao primjer). Kada je osoba izvan životne opasnosti može početi raditi na psihičkoj podlozi koja je u pozadini ponašajne manifestacije poremećaja (naravno da joj je potrebna psihološkapodrška i tijekom procesa povratka na normalnu težinu). Povratak na normalnu težinu sam po sebi nije lijek i nije kraj borbe za osobu koja je oboljela. Naime, kada se osobe u sklopu bolničkog liječenja prisilno vrate na normalnu težinu bez da dobiju psihološku pomoć, često se vrlo brzo po otpuštanju iz bolnice vrate starim pogubnim navikama. Potrebno je riješiti ono što se nalazi u podlozi odnosno problem koji je doveo do izgladnjivanja/povraćanja/prejedanja, a to se može samo uz adekvatnu psihološku pomoć i rad na sebi.

4. Samo na osnovu izgleda moguće je procijeniti ima li osoba poremećaj hranjenja.

Nije. Da, ukoliko vidite zastrašujuće mršavu osobu možete posumnjati da ima anoreksiju, no moguće je da je ta osoba oboljela od nekog druge bolesti, kao da je i po prirodi mršava. Mnoge osobe koje su prirodno mršave susreću se sa napadima i optužbama da imaju anoreksiju. To ne mora biti točno i ne može se zaključiti samo na osnovi njihovog izgleda. Osoba ne mora izgledati zastrašujuće mršavo, a da ima poremećaj hranjenja. Osobe oboljele od bulimije često su normalne tjelesne težine, a zapletene su u razarajući krug povraćanja i prejedanja. Osoba s nespecifičnim poremećajem hranjenja može imati jako teške simptome; opsesivne misli vezane za hranu i tijelo, nisko samopoštovanje, duboko nezadovoljstvo svojim tijelom i sobom, a bez da joj je težina toliko nisko da se to vidi iz vana. Primjera je nebrojeno puno. Ljudi koji boluju od poremećaja hranjenja često svoje poremećaje jako dobro skrivaju te mogu biti dugo vremena neotkriveni. Iz vana ne možemo vidjeti kako je osobi biti u svojoj koži i kako se osjeća. Možemo je pitati, razgovarati s njom i provesti neko vrijeme u njenom društvu kako bismo je bolje upoznali.

5. Kod poremećaja hranjenja radi se samo o opsjednutosti izgledom i ljepotom.

Iako se na prvi pogled može činiti da je osoba „opsjednuta izgledom“ i ljepotom, to naprosto nije tako. Poremećaji hranjenja su psihički poremećaji koji u svojoj osnovi zapravo nemaju hranu, tijelo, jedenje, izgled ili ljepotu. Oboljelu osobu to okupira, no u podlozi je nešto drugo; duboko nezadovoljstvo samim sobom, nedostatak samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti. Da u podlozi poremećaja nije težina i ljepota jasno je i iz činjenice što osoba nikad nije zadovoljna svojom težinom, čak ni kad je toliko mršava da joj je život ugrožen, čak i kada prestaje zadovoljavati neke „kriterije ljepote“ koji su standard u zapadnom svijetu i svima oko nje je jasno da je bolesna.

Od poremećaja hranjenja se može umrijeti. Anoreksija je psihički poremećaj s najvećom stopom smrtnosti. U osnovi poremećaja hranjenja često se nalaze emocionalne poteškoće kao što su kontrola, samopoštovanje, a također mogu imati pridružene dijagnoze kao što su depresivni i anksiozni poremećaji. Također, poremećaji hranjenja postojali su i kada ideal ljepote nije bio mršavost kao što je to danas. Istina je da zbog porasta izloženosti masovnim medijima i marketinškim porukama, poruke o važnosti mršavosti i mršavosti kao načinu za dolaženje do prihvaćanja dolaze do većeg broja ljudi te se bilježi porast u broju poremećaja hranjenja. Međutim, oni ne nastaju samo jer netko želi „izgledati kao manekenka“ nego zato što je ta osoba zaključila da je to jedini način na koji može od svoje okoline dobiti prihvaćanje koje joj jako treba i koje ne može pronaći u sebi.

6. Poremećaja hranjenja uzrokuju roditelji.

Znanstvenim istraživanjima poremećaja hranjenja nije dokazan niti jedan čvrsti i stabilni uzrok. Svakako da destruktivni obiteljski odnosi, loš odnos roditelja prema tijelu i hrani te obrasci ponašanja koji se u obitelji usvajaju mogu biti veliki faktor rizika i mogu u nekim slučajevima biti precipitirajući faktor za razvoj poremećaja, no oni nisu i jedan jedni uzrok. Mnogi od nas odrastaju u disfukcionalnim obiteljima, pa ne razviju poremećaj hranjenja. Poznato je da postoji genetska i biološka podloga poremećaja, utjecaj medija i šire okoline, utjecaj životnih iskustava i mnogo drugih faktora koji doprinose razvoju poremećaja.

Neke osobe oboljele od poremećaja hranjenja imaju loše odnose sa svojim roditeljima, no isto tako, mnoge osobe oboljele od poremećaja hranjenja imaju odličan odnos sa roditeljima i obitelj im je glavna podrška u liječenju. Nema pravila. Mnogi ljudi koji imaju veoma loše obiteljske odnose nikad ne razviju poremećaj hranjenja. Za sada nije poznat jedinstven uzrok za gotovo niti jedan psihički poremećaj. Predpostavlja se da je u osnovi poremećaja hranjenja kompleksan skup bioloških, okolinskih i socijalnih faktora.

7. Za poremećaje hranjenja krvi su mediji.

Zbog toga što je istraživanjima pokazano da poremećaje hranjenja uzrokuje skup bioloških, socijalnih i okolinskih faktora, nije u potpunosti točno reći da ih uzrokuju mediji. Poremećaji hranjenja postoje oduvijek, a prve zabilješke o njima javljaju se i u starom Egiptu i u srednjem vijeku; davno prije suvremenih medija. Činjenica jest da je sve veći broj slučajeva koji se dijagnosticiraju u današnjem zapadnom društvu. Ono što je sigurno utvrđeno jest da medijski prikazi izazivaju nezadovoljstvo vlastitim izgledom. Osobno smatram da je definitivno potrebno smanjiti neupitno negativni utjecaj takvih medijskih prikaza jačanjem mladih ljudi i prevencijskim programima. No kao i s prethodnim mitom, ne možemo reći da poremećaje uzrokuju isključivo mediji.

Ono što smatram iznimno važnim napomenuti ovdje jest čuveno istraživanje koje je provela psihijatrica Anne E. Becker na Fijiu. Rijetko kada imamo priliku promatrati stanje prije i poslilje nekog događaja, no ona je posjetila Fiji ne dugo prije nego što je tamo uvedena televizija. Prije uvođenja televizije na Fiji praktički nije bilo poremećaja hranjenja. Becker se vratila na Fiji nakon nekoliko godina. Rezultati koje je dobila ponovnim istraživanjem na mladim ljudima bili su zastrašujući. Nakon tri godine izloženosti zapadnjačkim medijima; sapunicama i reklamama, 11.3% adolescentica je izvjestilo o tome da su barem jednom izazvale povraćanje kako bi izgubile na težini. Becker je rekla da su djevojke počele željeti tijela kao zvijezde s televizije, a i procijenjivati sebe ružnima i debelima.
Nema sumnje, ovo istraživanje je pokazalo da televizija, a s njom i zapadna kultura imaju velik utjecaj na mišljenje i stavove ljudi koji su joj izloženi te da definitivno imaju veliku ulogu u današnjoj prevalenciji poremećaja hranjenja. Međutim, utjecaj medija samo je jedan od brojnih faktora u etiologiji poremećaja hranjenja te ne bi bilo ispravno reći da su samo mediji „krivi“ za poremećaje hranjenja.

8. Ljudi koji imaju poremećaj hranjenja samo žele privlačiti pažnju.

Već sam napisala da poremećaji hranjenja često godinama budu neotkriveni. Ljudi oboljeli od poremećaja hranjenja vješti su u skrivanju svog poremećaja. Oni se srame svog ponašanja i svjesni su da odudara od normalnog (pogotovo u slučaju prejedanja i povraćanja). Nažalost u našoj kulturi izgladnjivanje nije toliko prepoznato kao nešto što nije normalno jer ga prakticira golemi broj ljudi kroz različite dijete. Oboljela osoba, unatoč golemom sramu koji osjeća, često skriva svoj pormećaj i kako bi neometano mogla nastaviti s destruktivnim ponašanjem koje joj ipak daje neki osjećaj kontrole i stabilnosti. Dakle, osoba ne traži pažnju svojim izgladnjivanjem; ona traži nešto drugo. Ponekad se ovo ponašanje može interpretirati kao “ traženje pažnje“ no jasno je da su u podlozi emocionalne poteškoće i da je osobi potrebna pomoć, a ne odbacivanje njenog problema tako što joj se kaže „Da prestane tražiti pažnju.“ Svatko od nas zaslužuje svu pažnju, ljubav i pomoć.

9. Nije se moguće izliječiti od poremećaja hranjenja.

Ovisno o tome kada je detektiran poremećaj; liječenje može varirati u svojoj duljini. Često je potrebno mnogo mjeseci, ili čak godina, no izliječenje je moguće. Važno je da osoba dobije adekvatan tretman koji njoj odgovara. Duljina liječenja je izuzetno individualna i jako varira među oboljelima. Važno je znati da je izliječenje moguće i da ga treba tražiti. Čak i ako se događaju relapsi i ako se poremećaj vraća, izliječenje je moguće. Pojedinici se izliječe i nakon više desetaka godina bolovanja od poremećaja. Nikada ne treba izgubiti nadu i pustiti poremećaju da nam preuzme život. Oboljeli se često susreću sa različitim stručnjacima koji im iz nekog razloga u tom trenutku ne odgovaraju i onda dođu do pogrešnog zaključka „Da su svi stručnjaci takvi“ i odustanu od traženja pomoći. Jako mi je žao što se to događa jer uistinu vjerujem da postoji izvor pomoći za svakoga, samo ga je ponekad potrebno malo dulje tražiti i iskušavati razne stvari dok ne otkrijemo ono što nam paše i ono što će nam omogućiti da si pomognemo.

Sa ovim bih završila današnju kolumnu. Moguće je izliječiti se. Znam koliko je oboljelima ponekad teško povjerovati u to, pogotovo nakon godina iscrpljujuće borbe. Borba s poremećajem zahtijeva veliku hrabrost i upornost, no izliječenje je definitivno moguće i vrlo vjerovatno će se dogoditi, samo ako se osoba odluči na to i ustraje unatoč svemu.