. . . .

Da, moguće je!

02 Ruj

DA, MOGUĆE JE…

nemati potrebu za povraćanjem.
Nemati potrebu za prejedanjem.
Nemati potrebu za gladovanjem.
Ne biti ovisan.
Ne osjećati se debelo.
Ne željeti povratiti.
Ne željeti pojesiti svu hranu na svijetu.
Željeti nahraniti svoje tijelo.
Osjetiti kada si sit.
Osjetiti kada si gladan.
Ne povezivati hranu i emocije.
Jesti samo da se zasitiš.
Ne željeti slatko.
Pojesti malo slatkog i da ti je previše.
I dalje pojesti veliku čokoladu i ne osjećati se loše.
Imati 90 kg i biti si super.
Imati 60 kg i osjećati se najjadnije.
Uživati na feštama i druženjima.
Nemati stalni fokus na hranu.
Promijeniti odnose.
Popraviti odnose.
Proživljavati sve emocije bez utaživanja ih hranom.
Osjetiti sve emocije.
Cijeniti sebe.
Pronaći sebe.
Uživati.
Imati volju za životom.
Promijeniti život.
I da sve izgleda totalno drugačije nego prije!
Da, moguće je…
ne biti u poremećaju.
Živjeti normalnim životom.

Jer, sama sam sve to posvjedočila sebi!
I da – stvarno je moguće :)

Pjesme koje sam slušala kada mi je bilo loše

17 Lip

Mislim da pjesme mogu puno pomoći da se čovjek osjeća bolje. Ja sam dijete devedesetih pa će moja lista biti malo “starija” ali to ne umanjuje vrijednost pjesama, dapače!
Navest ću ih kronološki kako sam koju otkrila i slušala, nadam se da će nekome isto “sjesti u uho” :)
Većina su poznate.

1. FIGHTER – Christina Aguilera. Pjesma je jako stara, slušala sam je i kada sam samo nekoliko riječi razumjela jer mi je bila moćna i žestoka, baš za podizanje kada sam loše.

2. THE VOICE WITHIN – Christina Aguilera. Nakon prve sam ovu otkrila, pjesmu koja je totalna suprotnost. Pomagala mi je kada sam se osjećala sama i davala vjeru da može bolje.

3. MALENA – Elemental. Nekako kao da mi je napisana za osobe koje se bore sa izazovima koje nosi poremećaj hranjenja, barem sam je ja tako doživjela. Jako poticajna i u tri i pol minute puno toga objašnjeno i od pomoći.

4. DAT ĆE NAM BOG – Nina Badrić. Ne mogu objasniti koliko mi je ova pjesma pomogla dok sam bila trudna uz istovremeno povraćanje i brigu kako ću dalje u životu. Smirivala me i davala osjećaj da će mi doći fantastična budućnost iako izgleda sve crno.

5. MOJ JE ŽIVOT MOJA PJESMA – Nina Badrić, Maya Sar, Aleksandra Radović i Karolina Gočeva. Pjesma napisana za podizanje svijesti o raku grlića maternice ali može se primijeniti na bilo koju bolest ili izazov u životu. Meni je osvještavala koliko je zdravlje bitno i kako trebamo misliti na sebe prvenstveno.

6. I WILL SURVIVE – Gloria Gaynor. Moja pjesma poremećaju hranjenja i kao odgovor njegovoj jačini i negativnim utjecajima na mene, da me neće pobijediti. Ne mogu opisati koliko mi znači slušati je i danas.

7. LISTEN – Beyonce. Pjesma ljutnje. Slušala sam je kad mi je bilo dosta svega, kao neki moj glas revolta svijetu i poteškoćama i da sam jača od svega.

8.BRAND NEW ME – Alicia Keys. Davno sam je čula ali nekako sam je doživjela tek u zadnje vrijeme. Pjesma o promjenama, iznutra a time i izvana, koje se nekima neće svidjeti ali najbitnije je da se sebi sviđamo takve nove.

9. TILL I COLLAPSE – Eminem. Zadnja na popisu, nije neka “srcedrapajuća”, Eminem je ipak Eminem :)
Pomaže mi kada sam umorna da ostanem ustrajna i baš mi je nabrijavajuća!

Evo, to je moj popis. Ima, naravno, još jako puno dobrih pjesama koje mogu pomoći i biti iscjeljujuće, svatko će pronaći svoju. Ne sviđa se sve svakome, možda su nekome ove pjesme totalno bezveze i to je isto u redu.
Dokazano je da pjesme imaju veliki utjecaj na raspoloženje i to kako se osjećamo pa ne možemo pogriješiti slušajući što nam sjeda i čini da nam bude lakše i bolje se osjećamo! :)

Nije više važno

16 Lip

Pričam s prijateljicom danas na kavi. Pita me za posao, ukratko kažem što se novoga događa ali nasred priče samo odustanem:”Ma, nije mi to više važno!”
Dođemo kasnije na temu “oca mog djeteta”, isto spomenem neke zadnje razgovore i ponovim:”To mi sad nije više važno…”
Dotaknem se i kilograma odnosno skidanja istih pa opet napomenem:”To mi nekako nije više važno.“

I odjednom osvijestim svoje izgovorene riječi. Nije mi to više važno. Osvijestim svoj napredak, svoju promjenu fokusa, svoje sve bolje i bolje osjećanje u vlastitoj koži i svoje (ne)pridavanje (ne)bitnim stvarima. Promijenila sam se. Unazad 3,5 i 10 godina. Netko bi sad rekao – Pa svi se mijenjamo. Što je tu čudno? E pa ja bih rekla da se to treba uzimati s dozom promišljanja. I što uopće nekome znači promjena? Promjena izvana, kao narasla si, promijenila boju kose ili smršavila? Ili ona iznutra, nabolje ili nagore?

Mislim da svatko drugačije definira pojam promjene i što ona za njega predstavlja. Ja se osjećam kao da sam stalno na nekom putu. Kao da imam još svašta dokučiti i ciljam prema što boljem osjećaju unutar sebe. Valjda prema sreći. Ovime danas, vidim koliko sam se stepenica popela. Stvari koje stvarno jesu manje bitne, postaju mi nevažne. Opterećivanje vanjskim okolnostima, drugim ljudima, nezadovoljstvo sobom. Zalijevam se iznutra da bi blistala izvana! I svaki dan uspijevam više u tome!

Jer, doista nije važno… Nije bitno. Čudno mi je to, kao da te neke riječi govori druga osoba iz mene. Ali to sam stvarno ja, sada drugačija. I situacije za kojima sam gorila, sada su mi ništa. Ljudi za kojima sam plakala, izazivaju ravnodušnost. Lažne vrijednosti koje su izgledale tako stvarne. Poimanje sebe i obrasci koji su bili toliko jaki. Moguće je iako sam nekad mislila da nikad neće biti.

Može se ići nabolje. Nemoguće postati moguće. Nanovo se roditi, stvoriti drugi svijet. Promijeniti i unutrašnjost i vanjštinu. Malenim ali čvrstim koracima to pokazujem, puno sebi i pomalo drugima :)

Sa: http://andjinsvijet.blogspot.com/

Najveća zabluda tijekom oporavka

14 Lip

Ono što sam mislila da će se dogoditi kada ozdravim – jest da će cvjetati ruže i sijati duge i da će sve odjednom biti u redu. Da će se moj život odjednom posložiti kako treba jer je jedino poremećaj u njemu bio “uljez”. Pa kada nestane poremećaj, sve sjeda na svoje mjesto i sve je u redu. E pa nije bilo baš tako jednostavno.

Jer, to se nije dogodilo. Barem ne na način kako sam ja mislila. Ja sam željela dobiti sigurnost od života. A u puno trenutaka dobila sam upravo suprotno – sve više i više nesigurnosti i pogubljenosti. Izašla sam iz jednog kaosa i ušla u drugi. Pritom uopće ne znajući tko sam ja, kuda idem a pogotovo kako to otkriti. A najviše sam htjela da mi netko kaže, odluči umjesto mene tako da osjetim da će sve biti u redu. A nitko mi to nije mogao garantirati. Pa sam stajala sama i upašena i mislila se kako dalje. Čak mi je i nedostajalo da se prejedem i povratim ili zatupim gramima i gramima čokolade, samo da ne mislim ni o čem. Prestao me kontrolirati poremećaj a meni je trebala kontrola jer kontrola daje sigurnost.

To stanje pogubljenosti traje neko vrijeme. I poprilično je teško. Nit’ si tamo nit’ si ovamo. Pa si ti misli! Najteže mi je pao ostanak same sa sobom. Sjećam se jednom, svi su otišli u Bosnu. Ostala sam u kući sama samcata. Umjesto da uživam, čitam knjigu i gledam TV, ja sam plakala. Tako sam se rasplakala i bilo mi je preteško ostati sama sa sobom. Sa svojim mislima. Jer od uma radimo ili raj ili pakao. Meni je tad bio pakao.

No, to je prijelazno razdoblje. Teško je ali i neophodno jer nas puno nauči. O daljnjem životu i nama samima. Iako na trenutke izgleda jako grdo, čak puno puta i sam poremećaj izgleda bolje jer je bar poznato i sigurno mjesto, treba ustrajati i izgurati tu krizu. Jer se nakon nje vrlo vjerojatno nikad više ne vraćamo na staro stanje.

Ja danas uživam kad sam sama. I jedva čekam da svi opet odu u Bosnu! Jer sada više ne plačem, dapače – uživam i gledam TV:)