. . . .

Odnos prema sebi

25 Ruj

Jedna od ključnih stvari u oporavku od svake vrste psihičkog bola je razvijanje njegujućeg i blagog odnosa prema sebi. Kako ga razviti? Od kuda dolazi? Ako volimo sebe, znači li to da smo sebični? Čemu nam to uopće služi? Vjerujem da se smo si svi postavljali ta pitanja nekad kad smo se prvi put susreli sa idejom da je voljeti sebe nešto veoma važno za naše psihičko zdravlje. Pokušat ću odgovoriti na neka od ovih pitanja vodeći se svojim znanjem i iskustvom.

Ljudska ličnost velikim se dijelom oblikuje odrastanjem i iskustvima kroz koja prolazimo. Jedan dio ličnosti dobivamo genetski i biološki. Pa su tako neka djeca već u veoma ranoj dobi mirnija, neka bučnija, neka traže uzbuđenje u svijetu oko sebe, neka su povučena. U ranom djetinjstvu jasna je neka naša prirodna sklonost doživljavanju svijeta i sebe, ali čak i tada je utjecaj naše okoline već veoma jak. Pa tako neka djeca od samog početka doživljavaju prihvaćanje, ljubav i podršku te takav odnos okoline prema njima dovodi do toga da svijet vide sigurnim mjestom, a sebe kao bićem vrijednim ljubavi i poštovanja. Ukoliko se od rane dobi suočavamo sa stresom, nesigurnosti, neizvjesnosti ili odbacivanjem od svoje okoline, tada možemo zaključiti da je svijet opasno mjesto, a mi sami smo veoma mali i ne možemo se nositi s njim. Kako okolina utječe na to kako doživljavamo sebe i svijet uistinu je široka tema i ovo je samo jedan veoma kratak prikaz tog složenog odnosa.

Ukoliko promatrate vrlo malu djecu koja odrastaju u prosječno dobroj okolini, često ćete vidjeti da su jako uvjerena u svoje sposobnosti. Sebe cijene i vole i spremni su boriti se za svoje potrebe i želje i to veoma jasno pokazuju svijetu. Međutim, neki od nas dobiju poruku da su naše želje neprimjerene, da su naši osjećaji prenaglašeni i da bismo ih trebali potiskivati, da ono što jesmo nije dobro i da se moramo prilagoditi i to često na način koji se ne usmjerava na neko naše neprimjereno ponašanje nego na nas kao cjelovitu osobu. Primjerice, netko nam kaže:„Kako si glupa“ kada nešto ne napravimo onako kako ta osoba misli da bismo trebali. Malo dijete još nema razvijen kapacitet za shvaćanje da ono što je čulo nije apsolutna istina, već tome vjeruje i to ugrađuje u svoju sliku sebe. Nakon mnogo takvih komentara i odbacivajućih ponašanja okoline, osoba može zaključiti da ne vrijedi jednako kao drugi, da je glupa, ružna ili bilo što drugo loše. Isto tako, ukoliko osoba doživljava idealiziranje od strane svoje okoline, primjerice „Ti si savršena“ ili „Najbolja si od svih“ tada negdje u sebi zaključuje da nema pravo na pogrešku i da mora učiniti sve da sačuva tu sliku koju okolina ima o njoj i razvija bolni perfekcionizam i nezadovoljstvo sobom o čemu ću više pisati neki drugi put.

Kod većine djece golemi pad samopoštovanja događa se polaskom u osnovnu školu jer tada prirodnim razvojem naših kognitivnih sposobnosti gubimo ideju da smo svemoćni. Ta ideja nas je do tada štitila od činjenice da smo jako malena i ovisna bića. Od okoline dobivamo puno novih zahtjeva i očekivanja. Po prvi put nas neko procjenjuje i, nažalost, kod velikog broja djece, osjećaj vlastite vrijednosti počinje se vezivati za ocjene koje dobivaju u školi. U tom životnom razdoblju ključna je uloga roditelja i učitelja koji svojim reakcijama na niže ocjene, neuspjehe i pogreške mogu djetetu dati do znanja da su pogreške u redu, da su očekivane na putu učenja i da je važno znanje i ovladavanje zadatkom, a ne samo neki vanjski cilj te na taj način poticati motivaciju djeteta da se nastavi truditi, i slati poruku da je ono kao takvo dobro, ali da neko ponašanje nije bilo u redu ili nije vodilo željenom cilju.

Novi pad samopoštovanja događa se u adolescenciji kada vršnjaci i okolina postaju posebno važni i kada gradimo vlastiti identitet te prvi put uistinu biramo smjer kojim ćemo krenuti (srednja škola, fakultet, zaposlenje). Pad je nažalost značajno veći za djevojke. Objašnjenje te činjenice još nije u potpunosti poznato, no povezuje se s zapadnjačkim nerealnim idealima ženske ljepote i generalno podređenom i manje cijenjenom položaju žena u većini društava.

„Tko sam zapravo ja?“ Odgovor na to pitanje pronalazimo u adolescenciji, kada polako postajemo odvojena i samostalna ljudska bića. Svatko od nas, bio toga svjestan, ili ne, ima neki pojam o sebi. Pojam o sebi je ono što nam omogućuje lakše snalaženje u svom životu, pomaže nam da sami sebi objasnimo svoje prošlo i sadašnje ponašanje, i da lakše predvidimo kako bismo se mogli ponašati u budućnosti. Znanje o sebi je doslovno to; sve ono što znamo o sebi. To su naše fizičke osobine, i mjerljive karakteristike, naše osobine ličnosti, naša znanja, ali i vrijednosti koje imamo, naši moralni standardi, naši interesi, ponašanje prema drugima, ukusi…sve ono što nas definira i čega smo o sebi u nekom trenutku svjesni. Pojam o sebi nije samo sve što smo ikada učinili, sve što znamo o sebi, sve što znamo o svojim vještinama i sposobnostima, nego su to i sva očekivanja koja imamo od sebe, a i način na koji sebi pridajemo vrijednost.

Očekivanja od sebe nešto su s čime mnoge osobe koje pate od poremećaja hranjenja imaju velikih problema. Kao što imamo znanje o onome tko mi jesmo, isto tako imamo i neko znanje o onome što bismo mogli biti. To su ta naša očekivanja, koja nažalost često iskaču iz okvira stvarnosti i stvaraju nam bol. Ako o sebi znam da sam ostvarila svoje nade i želje ili radim na tome, ako sam svjesna svojih sposobnosti i vrlina i ako se to poklapa s onim što očekujem od sebe i što smatram da drugi očekuju, tada sam uistinu mirna i sretna i zadovoljno živim svoj ispunjeni život.

Međutim, ako se moja očekivanja od sebe ili ono što mislim da okolina očekuje, jako razlikuje od onog što mislim da ja trenutačno jesam, tada ću biti u strahu, osjećat ću tjeskobu i neugodu. Primjerice, ako od sebe očekujem da imam isključivo odlične ocjene u školi ili na fakultetu i to poistovjećujem s mjerom vlastite vrijednosti kao osobe, a trenutačno imam manje od toga, osjećat ću nezadovoljstvo, strah, želju da to promijenim i radim još više, te strah od budućih ocjenjivanja jer svako ocjenjivanje nosi sa sobom mogućnost da sebe doživim posve bezvrijednom. Isto se može pretočiti u pojmove vezane za hranu i tijelo. Ako netko očekuje od sebe da zadovolji neke kriterije ljepote ili težine koje si je zadao, sve što ide van tih (iracionalnih) okvira, stvarat će mu veoma neugodne osjećaje koje će htjeti izbjeći – često veoma destruktivnim ponašanjem prema svom tijelu.

Ako osjećamo nesklad onoga što smatramo da bismo mogli biti i onoga što jesmo, možemo osjećati veliku motivaciju da se vratimo u ravnotežu. Međutim ako je ono što očekujemo od sebe nerealno i daleko iznad ostvarivog, bit ćemo kronično nezadovoljni, razočarani i sramit ćemo se sami sebe. Ideali koje sami sebi postavljamo često su nedostižni i nerealni, primjerice: biti savršen, biti uvijek sretan, biti najbolji, da nas svi vole. Ukoliko zamislim da je „Idealna ja“ ona koja će osvojiti dvije Nobelove nagrade, i niti jedna druga, imat ću ozbiljnih problema u pojmu o sebi i stalno ću razočaravati samu sebe. Naravno, ovo je karikirani prikaz, ali možda i ne toliko. Mnogi od nas postavljaju svom tijelu te neke nerealne zahtjeve da uđe u kalup koji mu nipošto nije namijenjen. Fizički dio našeg pojma o sebi onda se jako razlikuje od tog istinski nedostižnog i nezdravog ideala i ispunja nas neugodom i nesrećom.

Rješenje nikada nije dostići taj iracionalni ideal, koji smo stekli iz tko zna kojih razloga, nego ideal prilagoditi onome što već jesmo i biti zadovoljni u svojoj koži. Umjesto da nam ideal bude ući u neki premaleni par hlača iz osnovne ili srednje škole, naš novi ideal može biti osjećati se dobro u svom tijelu, ne biti bolesna, imati menstruaciju, moći se kretati bez boli i napora, ili jednostavno prihvatiti svoje tijelo takvo kakvo jest, sa svim manama, bolima i nesavršenstvima. Ljudi često misle da ako prihvate svoje tijelo takvo kakvo je, tada odustaju od sebe i krenut će s prejedanjem i nezdravim životom. To ne znači to. Prihvatiti sebe znači pružiti sebi podršku, a možda čak i ljubav ako nam je to moguće. Znači prema tijelu se odnositi s poštovanjem i ljubavlju, ispunjati njegove potrebe, davati mu ono što želi za zdrav život – dovoljno kvalitetne hrane, ugodu kretanja na zabavne načine i odmor.

Kada sami sebe definiramo, često ćemo se koristiti različitim pozitivnim i negativnim pridjevima. Skup svih tih pozitivnih i negativnih osjećaja koje imamo prema sebi može se nazvati samopoštovanjem. Ono je uistinu subjektivno i ima jako malo veze sa nekim objektivnim karakteristikama naših života. Ima jako mnogo ljudi koji su iznimno uspješni u onome što njihovo društvo visoko vrednuje, ali oni sami sebe doživljavaju bezvrijednima, ne smatraju da imaju pravo na sreću, ljubav i poštovanje, to jest, nedostaje im bazični osjećaj vlastite vrijednosti te se boje izraziti svoje pravo mišljenje i osjećaje. Bazični osjećaj vlastite vrijednosti zapravo je mjerilo toga koliko smo u stanju prihvatiti sebe baš takvima kakvi jesmo, sa svim manama, vrlinama, pogreškama i uspjesima, u cijelosti, i biti svjesni da takvi kakvi jesmo, vrijedimo kao ljudska bića.

Mnogi stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem upravo samopoštovanje smatraju ključnim faktorom u nastanku brojnih psihičkih problema i daju mu izuzetno visoku važnost. Samopoštovanje, odnosno osjećaji koje imamo prema sebi, imaju utjecaj na cijeli naš život, na baš sve njegove aspekte. Kako se ponašamo prema drugima, o čemu razgovaramo, kako reagiramo na tuđe ponašanje, kako biramo i donosimo odluke, koliko nas zadovoljavaju naši rezultati, na sve to, i još mnogo toga, utječe naše samopoštovanje.

Osobe koje imaju nizak osjećaj vlastite vrijednosti često se boje izraziti svoje mišljenje, mogu misliti da su neprivlačni, da ih ljudi ne vole, da su drugima dosadni i naporni, da ih nitko ne želi slušati, da mnogo toga moraju napraviti iako to ne žele, da nikada neće ispuniti tuđa očekivanja, da svijet nije pravedan, da su drugi protiv njih. Oni mogu željeti izgledati i biti poput nekog drugog zato što smatraju da ono što jesu sami po sebi nikako nije dobro niti dovoljno.

Mnogi ljudi koji imaju nisko samopoštovanje godinama trpe negativne obrasce razmišljanja. Neki se toliko naviknu na to da im je sama ideja „ljubavi prema sebi“ upravo nezamisliva. Svaki dan trpe torturu svog vlastitog negativnog dijela uma koji im govori da nisu dovoljno dobri. Kako dođe do toga? Nitko nije kriv za to što osoba razvije nisko samopoštovanje, to se dogodi zbog kompleksnog spleta okolnosti; utjecaja kulture, škole, roditelja, okoline, vršnjaka…nažalost ne postoji jedan uzrok kojeg je moguće otkloniti, pa da se vrati naš urođeni osjećaj vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi, ono što smo imali kao mala razigrana djeca.

Ne možemo se vratiti u vremenu kako bismo ispravili pogreške naše okoline ili pogrešne zaključke koje smo donijeli kad smo bili mali. Možemo jedino promijeniti svoje razmišljanje i ponašanje upravo sada. Ja vjerujem da ljudi imaju slobodnu volju i da mogu promijeniti svoje misli. Već sam pisala o tome, no pisat ću i dalje. Misli su putovi u našem mozgu. Onaj kojim često idemo, bit će čvrst i stabilan. Mi imamo sposobnost razmišljati i drugačije. Mislim da kada jednom osvijestimo sve te loše osjećaje koje imamo prema samima sebi, možemo to i promijeniti.

Kako?
Neću vas zavaravati pa reći da je lako. Možemo potražiti pomoć psihoterapeuta, i to je svakako odličan korak, a postoje i brojne stvari koje možemo činiti svakodnevno, sami. Možemo pokušati biti iskreni. To je tema kojoj želim posvetiti cijelu jednu kolumnu, ali želim i ovdje naglasiti koliko je važno svojim mislima dati glas. Kad nas netko tko nas voli pita kako smo, ne moramo automatski odgovoriti „Dobro“, čak i kad se osjećamo loše. Ne moramo pokušavati svoje interese prilagoditi drugima. Možemo reći što nam se sviđa, a što ne. Izraziti svoje neslaganje ako nam nešto ne odgovara. Poštovati sebe. Zamisliti da smo sami sebi najbolji prijatelj kojeg možemo zamisliti i pružiti sebi podršku kad nam je teško.

Kada se zateknemo u negativnom razmišljanju, možemo uočiti da smo ušli u taj tok i prepoznati što se događa s nama. Osluhniti kako se osjećamo i pokušati otkriti čiji su to glasovi koje čujemo. Naš negativni glas zapravo nije naš pravi glas. On je skup svih kritika, odbacivanja i boli koje smo doživjeli u svom životu i on nas zapravo pokušava sačuvati od budućih povreda tako što nas preventivno obeshrabruje i sprječava da probamo raditi neke nove stvari. On je zapravo ranjeni i bolni dio nas kojeg ne treba mrziti i odbaciti, nego ga pokušati prihvatiti i podsjetiti se da tom glasu treba pomoć i da on nije u pravu, nego na jedan iskrivljeni način pokušava spriječiti bol. Možemo mu reći da više nismo malo dijete te da se možemo brinuti o sebi. Nije nam više potrebna njegova zaštita.

Kritizirajuće i negativne misli možemo nadopuniti nekim drugim mislima. Primjerice: „Nisam završila sve zadatke koje sam zamislila za danas, užasna sam. Lijena. Odvratna.“ možemo zamijeniti sa „Dala sam sve od sebe. Učinila sam što sam u ovom trenutku mogla. Na sigurnom sam. Ja sam čovjek i imam pravo biti čovjek. Ne moram biti savršena.“ Makar se čine kao prazne riječi, ako ih dovoljno puta ponovite, i pokušate što češće na taj način voditi dijalog sa svojim negativnim glasom, i budete u tome uporni, vaš mozak će vas slijediti. Nije to nešto što se događa brzo, ali ako smo uporni, možemo promijeniti to kako se osjećamo prema sebi. Naravno, ponekad je teže primjenjivati ovakav način razgovaranja sa sobom, pogotovo kada smo iscrpljeni, umorni, nervozni i pod stresom. Važno je da čak i tada pokušamo sebi dati dopuštenje za te osjećaje i budemo blagi prema sebi.

Možemo pronaći druge ideale, smanjiti svoja očekivanja, i pokušati, barem na kratko, živjeti u sadašnjem trenutku i osjećati zadovoljstvo samim svojim postojanjem. Ukoliko vam to paše, možete si na zrcalo si nalijepiti neku fotografiju s lijepom porukom (na našem Facebooku ih ima puno) kako bi to bilo prvo što vidite kad se pogledate u ogledalo i kako bi vas podsjetilo na to da ste lijepi i vrijedni takvi kakvi jeste. Potrebni su nam ti podsjetnici, te male lijepe stvari koje činimo za sebe.

Postoji mnogo toga što možemo učiniti kako bismo upoznali i zavoljeli sebe. Mislim da je prva stvar donijeti tu odluku i pokušati. Mnogi ljudi misle da bi odmah trebali moći voljeti sebe. Jako je teško ostvariti tako visok cilj u kratkom vremenu. To može biti generalni dugoročni cilj. Cilj koji je mnogo dostižniji i dugoročno održiviji jest prihvatiti sebe. Ne moramo se ludo voljeti niti misliti da smo najbolji. Naprotiv, uvjeravanje sebe da smo super i najbolji kada zapravo osjećamo mržnju prema sebi često vodi potpuno drugačijem efektu, možemo se osjećati još gore jer u tom trenu ne vjerujemo tome što si govorimo, lažemo sami sebi i zavaravamo se.

Samo ponavljanje pozitivnih rečenica neće donijeti ništa ukoliko u njih ne vjerujemo. Zato je dobro pokušati sebi reći nešto umjerenije i više puno prihvaćanja nas takvih kakvi jesmo. Možemo si reći: „Sada mi je loše. Loše se osjećam. Nisam zadovoljna sobom. U redu je. Taj osjećaj je privremen. Osjećaji su prolazni. Mogu sebi pomoći. Mogu nazvati nekog. Mogu raditi nešto ugodno. Smijem se isplakati. Smije mi biti teško. Ja sam ljudsko biće i imam pravo na pogrešku.“

Ne moramo biti super. Ne moramo biti najbolji. Ali možemo sebe prihvatiti baš takve, kao nesavršena ljudska bića, koja su vrijedna. Ljubav će doći kasnije, s vremenom, kada sebe počnemo prihvaćati i pružati sebi ono što nismo dobili od drugih ljudi i od svoje okoline. Kada smo sami sebi izvor podrške, ohrabrenja i prijateljstva, tada smo zaista slobodni.

A što s tijelom?

09 Tra

Danas želim pričati o odnosu prema tijelu. Već sam naglašavala važnosti tjelesnog oporavka te odabir dobrog i suosjećajnog liječnika. Bitno je uspostaviti biološku ravnotežu kojom tijelo držimo van životne opasnosti. Na samom početku želim naglasiti da ništa što ja kažem ili napišem ne može zamijeniti savjet dobrog liječnika kojem se oboljela osoba u svakom slučaju mora obratiti kako bi utvrdila koliku je i kakvu štetu poremećaj uzrokovao njenom tijelu. Ukoliko nemate liječnika koji razumije vaš problem, potražite nekog drugog. Imate pravo raspitati se i tražiti sve dok ne budete zadovoljni odnosom s liječnikom primarne zdravstvene zaštite i specijalistima. To uvelike olakšava proces tjelesnog oporavka. Ne zaslužujete osude niti da vas netko posramljuje zbog vaših teškoća. Vi ste klijenti i liječnici su tu zbog vas, ne zbog sebe. Znam da iskustva ponekad govore suprotno ovoj tvrdnji, no ona je uistinu istinita. Imate pravo izabrati stručnjaka koji će biti dobar prema vama kao osobi i koji vas neće osuđivati. Takvi stručnjaci postoje, samo ih treba pronaći. Znam da nije lako, ali posve je moguće, samo ne treba odustati.

Tjelesni oporavak, barem u nekoj mjeri, uvjet je za početak psihičkog oporavka. Naš mozak je organ koj najviše ovisi o unosu hrane i strahovito je osjetljiv na promjene u obrascima hranjenja. Svatko tko je nekada bio malo duže gladan zna da postajemo ljuti, nervozni, dekoncentrirani čak i kad smo kratko vrijeme gladni ili si branimo jesti neku skupinu hrane. Kada pokušamo ne razmišljati o nekim vrstama hrane i branimo si neke namirnice, zapravo cijelo vrijeme mislimo samo o njima i čeznemo za onim što nam je zabranjeno. To je posve normalno jer na taj način funkcioniraju naše misli. Kada si kažete da na nešto ne smijete misliti ili da nešto ne smijete jesti, vaš mozak aktivno pretražuje vaše misli čitavo vrijeme kako bi otkrio postoji li u njima zabranjena misao kako bi je onda mogao izbaciti. Naravno, to se ne može dogoditi jer je ta misao čitavo vrijeme zapravo aktivna dok je tražimo da bismo je maknuli.

Naš mozak je najveći potrošač energije koju unosimo i snažno reagira na njezin nedostatak ili na promjene u njezinoj razini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata provedeno je jedno zanimljivo istraživanje tjelesnih i psihičkih posljedica izgladnjivanja. Radilo se o potpuno psihički i fizički zdravim ljudima koji su pristali sudjelovati u istraživanju u kojem će jesti veoma male količine hrane kroz šest mjeseci. Istraživanje je poznato kao Minnesotta studija izgladnjivanja, a cilj je bio odrediti psihološke i fiziološke posljedice intenzivnog i dugačkog izgladnjivanja te postupnog oporavka. Ispitanici su nakon izgladnjivanja imali način razmišljanja tipičan za osobe koje imaju poremećaje hranjenja (preokupiranost hranom, vaganje, mjerenje) iako prije toga nisu imali nikakve simptome. Dakle, sam čin izgladnjivanja doveo je do razvoja opsesivnog razmišljanja i misaonih obrazaca koji se pronalaze kod oboljelih od poremećaja hranjenja što daje snažnu potporu tvrdnji da je tjelesni oporavak na početku liječenja jako važan jer sam već čin gladovanja i smanjenog unosa energije doprinosi razvoju i održavanju poremećaja. Naravno, bitno je pokušati učiniti sve da oporavak tijela bude što bezbolniji i lakši za osobe koje su u procesu liječenja. Zbog toga je važno u tom procesu imati uz sebe psihološku podršku stručnjaka, no ovdje naglašavam da ona na početku nije dovoljna već je potrebno i liječenje tijela, to jest tjelesni oporavak.

Mozak osobe koja pati od poremećaja hranjenja jako je promijenjen dugotrajnim gladovanjem koje na neki način osobu lišava njezine prave osobnosti. Mnogi psiholozi i psihoterapeuti postavit će liječenje tjelesnih posljedica kao uvjet psihičkog oporavka. Ukoliko osoba trenutno ne prima medicinsku pomoć, važno je da terapeut naglasi da treba krenuti na liječenje tjelesnog dijela kako bi se moglo raditi na misaonom i psihološkom dijelu. Naime, kako bi se misli mijenjale, važno je da osoba ima dobro funkcionirajući mozak, a mozak koji je dugo vremena izložen neravnoteži ili nedostatku energije nažalost to nije. Osobe koje pate od poremećaja hranjenja ili su iz nekih drugih razloga dugotrajno pothranjene često primjećuju veliku međusobnu sličnost u obrascima razmišljanja i ponašanja; to nije čudno jer su njihovi živčani sustavi, a posebno mozak, na sličan način zahvaćeni nedostatkom nutrijenata i energije te prava ličnost pojedinca postaje skrivena ispod ličnosti kojom dominira poremećaj hranjenja. Jako je važno dobiti adekvatnu medicinsku skrb kako bi se tijelo oporavilo i, uz psihološku podršku, prava ličnost pojedinca došla na površinu.

Vratiti se na svoju normalnu težinu oboljelima od poremećaja hranjenja je psihički jako teško. Ponekad se čini da je lakše okrenuti se svojim opsesivnim mislima i ponašanjima, nego učiniti ono što je davno prestalno biti najprirodnije i najjednostavnije, a to je jednostavno „normalno jesti“. Što zapravo znači normalno jesti? Ukoliko odgovor potražite u časopisima, knjigama i na internetu dobit ćete bezbrojne, kontradiktorne, a često i vrlo netočne informacije. Gdje potražiti odgovor? Čak i liječnici često nisu sigurni koja je težina za osobu koja je patila od poremećaja hranjenja optimalna. Zna se dogoditi da oboljelima zadaju zadatak da postignu minimalnu težinu s obzirom na visinu, a ta minimalna težina je zapravo često daleko od one koja je dobra za osobu te se osoba onda fiksira na taj broj i smatra se debelom ukoliko ga prijeđe što naravno nema veze s istinom.

Ljudi se jako razlikuju s obzirom na svoju građu i genetiku te zbog toga postoji raspon normalne težine, a ne samo jedan broj koji treba zadovoljiti. Dobra težina je ona na kojoj svi tjelesni sustavi pojedinca dobro funkcioniraju, osoba je zdrava i otporna, može se kretati bez teškoća. Nije važno na kojem točno broju se to ostvaruje, pa bio taj broj i veći od neke težine prije poremećaja i van nekog raspona u kojem se smješta indeks tjelesne težine za tu visinu. Za žene je to često povezano s težinom na kojoj imaju redovitu menstruaciju, no neke žene prirodno nemaju redovite menstruacije nevezano s poremećajem hranjenja, a kod nekih osoba se događa da nikada ne izgube menstruaciju unatoč velikoj pothranjenosti tako da taj kriterij nije u svim slučajevima primjenjiv. Povratak menstruacije svakako znači da je osoba na dobrom putu tjelesnog oporavka, a njezin gubitak je uvijek golemi znak upozorenja da nešto nije u redu.

Nutricionistica Maja Žanko sa specijalizacijom na području poremećaja hranjenja održala je predavanje u Centru BEA na temu dobre i loše hrane. Bilo mi je jako lijepo čuti od jedne tako visoko specijalizirane osobe potvrdu onoga o čemu već dugo razmišljam, učim i pričam. Naime, ona je rekla da zapravo hrana nema moralnu vrijednost kao „dobra“ ili „loša“. Hrana može biti veće nutritivne vrijednosti, no to ne znači da ne smijemo jesti hranu manje nutritivne vrijednosti, naprotiv, našu prehranu određuje stanje našeg tijela, društvo u kojem živimo i naši psihološki procesi kao što su emocije i prethodna životna iskustva. Nema ništa lošeg u tome da jedemo neki kolač jer nas podsjeća na djetinjstvo i jer se pri tome lijepo osjećamo.
Isto tako, nutricionistica je naglasila da nema smisla često se vagati; naime, promjene koje vaganjem na svakodnevnoj bazi uočavamo zapravo su promjene u količini vode i drugih tvari u našem tijelu, a ne promjene u našoj masi. Pravu promjenu može se uočiti tek kroz mjesec dana i zbog toga nema smisla mučiti se prečestim vaganjem.

Smatram da je vaganje općenito veoma problematično, pogotovo na početku oporavka. Svaki dobitak na težini oboljeloj osobi može biti iznimno uznemiravajuć, pa čak i kada se radi samo o prolaznoj promjeni. Mislim da bi bilo bolje ne vagati se na početku, ili se vagati kod psihoterapeuta kako bi osoba odmah mogla dobiti psihološku podršku i raditi na nošenju s dobivanjem na težini. Svakako mislim da je dobro u sebi izgraditi snagu da nam taj broj na vagi više ništa ne znači i da nam je svejedno, no vjerujem da je to osobama koje pate od poremećaja hranjenja jako teško, pogotovo na početku, ali može biti i kasnije kroz liječenje. Mislim da je to svakako cilj kojem treba težiti, prihvatiti broj na vagi kao pokazatelj našeg odnosa s zemljinom gravitacijom, a ne kao pokazatelj naše vrijednosti kao ljudskih bića. Podatak o našoj masi zapravo nam ne govori puno. Važući se ne možemo otkriti kakvog smo zdravlja, kakve smo osobe, koliko vrijedimo, što znamo.

Kako znati koja je težina dobra za nas, kada se odlučimo na tjelesni oporavak? Pod uvjetom da ste pod redovitom liječničkom kontrolom, kako bi bilo da odgovor potražite u sebi? Znam da zvuči radikalno. Toliko dugo bježimo od sebe i tog svog tijela, čini se nemogućim da odgovor na sva naša pitanja leži zapravo negdje duboko u nama. Zapravo, odgovor je zapisan u našem genetskom kodu i u svakoj našoj stanici. Kao visina, za većinu ljudi je i njihova tjelesna težina biološki određena. Suvremeni način života, i nerealni ideali ljepote suprotstavljaju se toj unutarnjoj zadatosti i ruše ravnotežu kojoj naše tijelo teži. Naime, osim u slučaju određenih hormonalnih i genetskih poremećaja, naše tijelo ima sklonost održavanju tjelesne težine na kojoj se osjeća najbolje, na kojoj je najzdravije i najotpornije. Problemi se javljaju kada krenemo, zbog nekih unutarnjih ili vanjskih pritisaka, mijenjati i utjecati na tu težinu.

Koja je to težina? To nije težina koju možete pročitati na vagi. Nije broj kojeg netko može izračunati. To je više jedan unutarnji osjećaj u kojem kao da tijelo tiho govori „Sve je dobro sa mnom. Odmorno sam. Sito sam. Snažno sam. Zdravo sam. Mogu živjeti.“ Kada jednom počnemo slušati potrebe svog tijela, čini nam se da ćemo „pomahnitati“ odnosno da ćemo pojesti sve ono što smo si zabranjivali dugi niz godina. Na početku se to možda i dogodi. Kada odredimo da nema zabranjene hrane, možemo neko vrijeme posezati za onom koju dugo nismo jeli. Nećemo se razboljeti od toga niti ćemo dobiti neograničen broj kilograma. Ako nastavimo slušati potrebe svog tijela, i nuditi mu raznoliku hranu, iz svih prehrambenih grupa, tijelo će nakon nekog vremena prepoznati što mu je potrebno i odabrat će put koji mu odgovara kako bi uspostavilo ravnotežu i težinu na kojoj se najbolje osjeća.

Još jednom ponavljam, to možda nije ona težina koju bismo mi htjeli. To možda nije odraz u ogledalu za kojim smo žudjeli. Ali ako se rješavamo psiholoških procesa koji su nas doveli do poremećaja hranjenja, tada je lakše i početi prihvaćati svoje tijelo takvim kakvo jest. Umjesto usmjeravanja na estetske mane koje vidimo, kako bi bilo da se usmjerimo na čudesne stvari koje naše tijelo može? Nije li predivno to što možemo hodati, trčati, smijati se, razmišljati, gledati, slušati, njušiti, disati, plakati, spavati, sanjati, pisati…A da ne govorim o svim procesima koji su nam nevidljivi, a događaju se duboko u našem tijelu? Srce koje kuca, prehrambeni sustav koji prerađuje hranu i daje energiju svim stanicama, bubrezi, jetra, kosa i nokti koji neprestano rastu? Kada se zadubite u taj čarobni svijet ispod naše kože i iza naših očiju, ostajete zapanjeni i iznenađeni. Lako je zaboraviti koja je prava funkcija našeg tijela. Naravno, divno je kada se osjećamo lijepo, ali osjećaj ljepote je zapravo vrlo malo povezan s vanjskim izgledom, iako se možemo godinama zavaravati da ovisi o tome. „Samo ako još TO promijenim, bit ću lijepa.“ Nažalost, to uvijek postane nešto novo, i ono što tako jako tražimo neprestano izmiče. Problem je što tražimo nešto izvan sebe. Ono je u nama. To nešto prekrasno, očaravajuće, oduševljavajuće, to smo mi sami.

Naše tijelo je čudesan dom kojeg smo dobili svojim rođenjem. Ono je jedino što uistinu posjedujemo na ovom svijetu. Ono je naše najdragocjenije vozilo kroz život. Bez njega, nema ni nas. Povezani smo s njim, a tako često ga ne slušamo. Osluhnite. Što mu treba? Što želi? Što mu paše? Postoji li taj glas u vama? Nekada je jako tih i treba vremena da ga ponovno počnemo čuti, ali neugasiv je, dok god živimo.
Na početku je teško slijediti intuiciju svog tijela. Može biti obeshrabrujuće i naporno. Međutim, kada ustrajemo, kada izdržimo, nagrada je golema. Naše tijelo neće se pretvoriti u balon ako mu damo što mu treba. Ono po prirodi teži svom zdravlju i ravnoteži. Moramo mu dopustiti da je pronađe i pomoći mu u tome.

Mislim da je odnos prema tijelu važna tema o kojoj svakako treba pisati. Još samo želim naglasiti koliko je važno pokušate biti blagi prema svom tijelu. Pokušajte se prema njemu ponašati kao što biste se ponašali prema osobi koju volite najviše na svijetu. Tko god to bio, ne biste mu uskraćivali hranu, zar ne? Ne biste ga sili da vježba kad ne može i ne želi? Ne biste mu uskraćivali odmor niti ga zanemarivali kada je bolestan i kada mu je teško? Pokušajte slušati svoje tijelo i vidite što će vam reći.

Oporavak misli

01 Ožu

Danas bih željela započeti pričati o mislima. Naše misli su ono što stvara naš život. Možda vam se čini da je ovo klišej, ali zapravo je istina. Naime, većinu stvari koje nam se događaju mi sami procjenjujemo kao dobre ili loše te im na osnovu toga doživljavamo različite emocije i pridodajemo značenje svojim iskustvima. Pri tom ne govorim na uistinu strašne i katastrofalne događaje koji kod svih ljudi izazivaju snažne negativne reakcije. Govorim o onim svakodnevnim događajima, malim, sitnim, najčešćim. Govorim o nečijem čudnom pogledu u tramvaju, o prijatelju koji se nije javio, o ocjeni iz testa koju nismo željeli, o kiši kada smo se nadali suncu, o tome kada nam netko ne odgovori na poziv ili poruku, o nečijem neugodnom komentaru, o svađi s roditeljima, o obavezama koje se gomilaju…svatko ima svoj niz svakodnevnih teškoća koje mu zagorčavaju život.

Objektivna stvarnost postoji, ali ono kako je mi doživljavamo ključni je faktor u tome kako ćemo se osjećati u svom životu. Možda netko sebi kaže „Pa dobro, to je samo kiša.“ ili „Zaboravio je, nazvat ću ja njega.“ ili „Ma ok, slijedeći put bit će bolje.“ Ljudi koji na ovaj način sebi stvore sliku svijeta kao pozitivnog i dobrohotnog, ili barem neutralnog, puno manje vjerovatno će osjećati negativne posljedice svakodnevnih događaja. Stvar je u subjektivnoj, osobnoj percepciji stvarnosti.

Mi možemo odabrati svoje misli. Čini se da nije moguće. Znam koliko je teško promijeniti način razmišljanja koji nam je toliko uobičajen da je postao navika i ponekad je nemoguće zamisliti drugačije. Međutim, uistinu je moguće odabrati svoje misli i upravljati njima. Nije lako. Traži mnogo vježbe i strpljenja sa samim sobom, ali moguće je. Početak promjene misli jest raditi drugačije nego što nam one kažu kako bismo stekli drugačija iskustva koja ih dovode u pitanje. Ako živimo u strahu od nečega i to neprestano izbjegavamo, naš strah može samo rasti. Međutim, često se dogodi da kada se suočimo sa svojim strahom, doživimo da i nije baš toliko strašno i steknemo drugo iskustvo koje nam onda daje priliku mijenjati misli.

Kada govorimo o poremećajima hranjenja, osobe često doživljavaju vlastitu vrijednosti najvećim dijelom putem svog tijela i prisutan je jako snažan od debljanja i promjene tijela. Kada radimo stvari suprotne od onog što nam kaže dio nas koji je zapeo u poremećaju, dajemo sebi priliku steći drugačija iskustva i onda mijenjati misli. Pa tako ako ipak pojedemo nešto što nam poremećaj brani ili imamo redovite obroke i ne dogodi se ništa strašno, slijedeći put će biti lakše. Ako vječno živimo u strahu, u strogim pravilima oko hrane i restrikciji, ne dajemo si priliku steći druga iskustva i na temelju njih mijenjati svoje misli. Važno je pokušati raditi stvari drugačije od onih koje želi poremećaj, i pokušati pronaći onaj dio sebe koji je zdrav i koji želi izaći na površinu. Vjerujem da promjena neće izostati. Naravno da u tome zaslužujemo i trebamo svu podršku i pomoć.

Meni jako draga i veoma mudra osoba jednom mi je rekla da je moguće promijeniti način na koji razmišljamo. Nasmiješila sam joj se, ali nisam do kraja vjerovala u ono što mi je rekla. Činilo mi se da su moje misli takve kakve jesu i bila sam malo ljuta na sebe jer, eto, kroz svoj razvoj i odrastanje, nisam stekla bolje obrasce nošenja sa svime. Ona mi je rekla da je način na koji razmišljamo o sebi i svijetu oko sebe kao staza utabana kroz livadu ili snijeg. Stalno njome hodamo. Ponovno i ponovno. Svuda oko nas je visoka trava ili dubok snijeg. Opasno je i teško tražiti nove puteve. Put kojim hodamo stalno poznat je, siguran takakv kakav je. Naši misaoni tokovi su kao ti poznati puteljci. Svaki dan njima hodamo. Svaki dan se kritiziramo, prekoravamo, pronalazimo svoje nedostatke, vidimo stvari koje nam se događaju kao urotu nepravednog svijeta protiv nas, ili kao nepremostive neprilike…mi to ne možemo, to je jače od nas, to je nešto na što smo navikli. Nešto što se čini nepromjenjivim.

Kod poremećaja hranjenja postoje brojni negativni obrasci mišljenja koji svi zajedno čine glas kojim govori poremećaj. Svaka oboljela osoba susreće se sa vlastitom verzijom tog negativnog glasa. Bilo da je to glas koji vrišti kada se pogleda u ogledalo, kada stane na vagu, kada jede, kada ne dobije ocjenu koju je željela, ili ne ostvari neki drugi cilj- glas se javlja i čini se da ga ništa ne može utišati, osim pokoravanja onome što kaže i prihvaćanja njegove istine.

Naše misli mijenjaju strukturu našeg mozga. Ono na što smo navikli doista i jest zabilježeno u našem mozgu kao neuralni krug, na biokemijskoj razini. Kao i lekcije koje neprestano ponavljamo pa ih znamo napamet, kao važni brojevi telefona, kao sve što je poznato, ti neuralni krugovi su nam veoma dostupni i oni su prvo za čim posežemo kada se nađemo u nepozatoj ili stresnoj situaciji. Međutim, naš mozak je uistinu čudesno prilagodljiv. Mi imamo sposobnost stvaranja novih puteva. Možemo naučiti nove navike razmišljanja koje će postati utabane. Možemo odlučiti prestati hodati starim putem i potražiti neki novi. Bit će teško i možda mučno na početku, ali jednom kada postane navika, bit će lako i lijepo, a stari put će zarasti u travu i prekrit će ga zaborav. Nije lako, naravno, ali vrijedno je svakog koraka. Uistinu je moguće, to sam otkrila kada sam napokon odlučila pokušati.

Svatko od nas ima neke negativne automatske misli. Većina oboljelih od poremećaja hranjenja izvještava o veoma intenzivnom, negativnom glasu koji je strahovito kritičan, perfekcionistički orijentiran, neprihvaćajuć i zloban. Negativne misli koje se javljaju toliko su automatske da poprimaju svojevrsni identitet. Više ih ne percipiramo odvojene od sebe, a ako ne učinimo ono što one kažu i žele, bit ćemo duboko nesretni i izmučeni vrijeđanjem i osudom koja dolazi iz nas samih. Oboljelima je često lakše poslušati ono što kaže glas (koji gotovo uvijek potiče oboljelog na destruktivno ponašanje karakteristično za poremećaje hranjenja), nego mu se suprostaviti. Zadatak liječenja jest pronaći svoj pravi glas i prepoznati negativni glas kao simptom poremećaja, ništa više od toga. Prepoznati da ono što automatske negativne misli govore nije točno, pretjerano je, isključujuće je, boli nas i povrjeđuje i ne donosi nam sreću.

Ono što mi se čini kao dobra vježba jest kada se javi negativna automatska misao (svatko ima neku svoju negativnu misao ili više njih; kritiku svog izgleda, svog uspjeha, usporedbu s nekim, kritiku svog ponašanja…) zaustaviti se i prepoznati da se radi o takvoj misli. Zapitati se je li to što nam govori stvarno točno ili postoje i neki argumenti koji su tome suprotni.

Prepoznati da ta misao nije zapravo naša, nije odraz onog što mi u svojoj dubini stvarno jesmo. Ona je proizvod stare navike to jest onih istih puteva kojima već dugo koračamo. Kada se zaustavimo, biramo krenuti drugim putem. Možemo odabrati neku misao kojom ćemo odgovoriti na tu negativnu misao. Primjerice, „Ja sam predivno ljudsko biće. Vrijedim baš takva kakva jesam. Dobra sam sama po sebi.“ Možda se čini glupo, no usitinu funkcionira i stvarno je snažno oružje. Treba pokušati i ne odustajati ako na početku ne ide. Negativni glas ima svoju artileriju kojom će se boriti protiv ove misaone intervencije.
Još jedan način zaustavljanja negativnih misli jest zapitati se što nas u tom trenutku muči. Koji to osjećaj osjećamo, a ne bismo ga htjeli? Što nas je uznemirilo? Je li to osjećaj usamljenosti? Je li to jedan od izvora stresa koji nam se čine nepremostivima? Ako malo pratite svoje negativne automatske misli primjetiti ćete da se one često javljaju potaknute nečim iz vana, ali mogu ih potaknuti neka naša unutarnja stanja.

Primjerice, loše smo raspoloženi, ne znamo zbog čega ili se ne želimo suočiti s tim uzrokom. Javljaju se negativne automatske misli poput „Nitko me zapravo ne cijeni. Neuspješna sam, glupa, lijena, presporo se mijenjam, nisam sposobna, ne mogu izdržati ovo, ovaj osjećaj će zauvijek trajati.“ Naravno, takve misli čine da se osjećamo još mnogo lošije. Svaka emocija ima svoj rok trajanja i kada je prihvatimo i proučimo zašto se tako osjećamo, na puno boljem smo putu da taj osjećaj prođe, nego ako se uhvatimo u pakleni krug negativnih misli.

Paradoksalno, ali ovaj negativni obrazac razmišljanja događa se čak i ponekad kada osjetimo ponos i zadovoljstvo nečim što smo napravili ili smo jednostavno sretni sami od sebe. Osjetimo sreću, nešto na što nismo potpuno naviknuti, i javi se poznata negativna misao poput „Ne zaslužujem sreću. Samo sam se provukla. Mogla sam i bolje. Nije dovoljno. Moram napraviti više…“ I onda zapravo uđemo ponovno u negativni krug misli i zavrtimo se u njemu, a iz njega dolaze nažalost samo loši osjećaji i raspoloženje.
Ako prepoznamo što uzrokuje misli koje nas toliko ometaju i smanjuju nam kvalitetu života, onda možemo raditi na tom temeljnom problemu, istovremeno mijenjajući negativne misli nekim neutralnim ili pozitivnim mislima i uvijek dovodeći u pitanje istinitost negativnosti.

Mnogi ljudi, pogotovo žene i djevojke, znaju reći da se „osjećaju debelo“. Imam potrebu naglasiti da debelo naprosto nije osjećaj, nije ljudska emocija, a nije ni tjelesni osjet. Iza osjećaja debljine uvijek stoje neki drugi osjećaji i misli kojih nismo svjesni, nismo ih spremni vidjeti ili smo ih spojili u taj jedinstveni osjećaj „debljine“. Važno je vidjeti što stoji iza toga. Osjećamo li se da ne zadovoljavamo neke kriterije? Usamljeni smo? Tužni? Preplavljeni stresom? Preopterećeni? Nervozni? Ljuti? Frustrirani? Osjećamo se neprihvaćeno? Imamo hranu u želucu? Uska nam je majica?
Sve ovo su osjećaji i nekada nam je teško suočiti se s njima ili ih čak samo osjetiti pa na neki način odemo u taj osjećaj debljine koji nam je u tom trenu prihvatljviji, ali zapravo ne služi svojoj svrsi. Osjećaji su tu da nam signaliziraju što se zbiva s nama: je li sve ok ili bismo trebali nešto promijeniti. Imamo osjećaj da ako se osjećamo debelo možemo nešto učiniti u vezi s tim, to je pod našom kontrolom, a osjećaji poput tuge i ljutnje su nam iz nekog razloga zastrašujući i možda mislimo da na njihove uzroke ne možemo djelovati. Svatko ima neki svoj razlog. Mislim da je ipak važno uvijek kada se javi ta ideja o osjećaju debljine posvetiti vrijeme tome da proučimo što zapravo osjećamo.

„Debela sam!“
„Čekaj – to je automatska negativna misao. Što stoji iza toga?“
„Osjećam se usamljeno. Sjedim sama na predavanju.“
„Dobro, to je težak osjećaj i nije ti ugodna ova situacija, ali to ne znači da si debela, nema nikakve veze s tim. Danas nitko od tvojih bliskih prijatelja nije došao. Posveti se predavanju, a kasnije možeš nazvati nekog od prijatelja.“

Ovo je jedan jednostavan primjer tog novog načina razgovaranja sa samim sobom. Negativne misli često potječu iz nekog dijela nas koji ima krivo uvjerenje o sebi. Potrebno je pronaći to uvjerenje i shvatiti da nije točno te se korisiti svime što nam može pomoći u njegovoj promjeni.
Negativne misli zapravo često nemaju nikakve veze sa stvarnošću i važno je pokušati neprestano propitivati njihovu točnost. Kada sebi kažemo „Nitko me ne voli“ možemo si odmah tu misao dovesti u pitanje i provjeriti sa sobom je li to baš tako. Ako promislimo „Ni u čemu nikada ne uspijem“ možemo se pokušati sjetiti barem jedne stvari u kojoj smo uspjeli, koliko god malenom se činila, ta stvar je dokaz koji pobija tu misao. Naravno, na ovaj način promatrati i razgovarati sa svojim negativnim mislima nije lako, ali vodi dugoročnom oslobođenju od njih i lakšem dolasku do sreće i pozitivnih obrazaca razmišljanja.

Ako zaustavimo tu prvu lošu misao, osluhnemo što se događa u nama, i prepoznamo što nije u redu, bit će nam lakše i možemo pokušati ići novim putem. Znam da je teško. Treba imati puno strpljenja i prihvaćanja za sebe. I to je isto teško, ali nagrada na kraju svega jest način doživljavanja svijeta i samog sebe koji je više u skladu sa stvarnošću i koji je bolji za nas. Možemo mijenjati svoje misli. To što nam se javljaju, ne znači da su automatski točne. Imamo snagu u sebi i možemo krenuti drugim putem. Ne mora taj put odmah biti ružičast i pun pozitivnih i lijepih rečenica. Za početak možemo samo negativne misli dovesti u pitanje i sumnjati u njihovu točnost. To je već jako puno.

Psihološki aspekti liječenja

25 Sij

Prvi i najvažniji psihološki faktor u liječenju poremećaja hranjenja jest naravno odluka da ćemo to učiniti. Čini se tako jednostavno, ali nije. Odluka je proces, težak i mučan proces, a tek nakon što napokon odlučimo krenuti na put oporavka počinje pravi rad na sebi. Vjerujem da nismo odlučili imati poremećaj, nismo izabrali razboljeti se, nismo odabrali biti nesretni, ali na nama je da odaberemo liječiti se i pronaći sreću. Dakle, prvi psihološki aspekt liječenja jest motivacija. Motiviraju nas stvari koje ispunjaju neke naše potrebe.

Nažalost, kod poremećaja hranjenja ove potrebe često su u glavama oboljelih pomiješane i nejasne nakon godina njihove krive interpretacije, potiskivanja i ignoriranja. Kao primjer mogu uzeti želju za mršavim izgledom (ili bilo koji drugi cilj koji je za nas nezdrav i destruktivan) to jest potrebu da izgledamo na neki način koji percipiramo kao jedini koji je dobar i kada ga ostvarimo, napokon ćemo biti mirni, sretni i dovoljno dobri. Naravno, na užas oboljele osobe i njezine okoline, taj cilj uvijek izmiče, a kada se jedan ostvari odmah dolazi drugi, i osoba zapravo shvati da nikada neće svom poremećaju biti „dovoljno dobra“ dok god je on s njom.

Iza potrebe da ostvarimo taj neki vanjski „cilj“ naravno stoje druge potrebe, koje su ovim ciljem zamaskirane. Želimo biti prihvaćeni, voljeni, želimo imati osjećaj postignuća….Svaka oboljela osoba ima svoju vlastitu simboliku koju je razvila i često će vam reći da stvar nije u hrani ni u izgledu, nego u nečemu što leži ispod toga. Hrana postaje simbol. Da bismo došli do toga što to zapravo znači i kako se to dogodilo potrebno je puno razumijevanja i strpljenja. Dakako neizbježna psihoterapija može nam pomoći da brže i lakše razumijemo kako je došlo do poremećaja i da naučimo tehnike s kojima ga možemo svladati. Psihoterapija je uistinu snažan alat koji nam može pomoći na ovom putu. Ima toliko pristupa i načina koji nam stoje na raspolaganju, i nema pravog opravdanja da ne potražimo onaj koji nama odgovara.

Kada donosimo bilo koji izbor u životu, važemo prednosti i nedostatke koje nam svaka opcija nosi. Na jednoj strani čarobne vage je naše psihičko i fizičko zdravlje, na drugoj je bolest. Potrebno je jako puno truda i snage da se odabere strana zdravlja i života. Kada ste to učinili, tek tada, počinje proces opraštanja od poremećaja i pronalaska svog pravog „ja“. Mnogi ljudi kada odluče prestati s poremećajem osjećaju golem gubitak. Potrebno je proći proces tugovanja da bismo se oprostili od poremećaja (znam da zvuči čudno, ali mnogima je poremećaj nešto poput prijatelja i pratitelja, poput utjehe) i da bismo na zdrave načine ispunili potrebe koje nam je do sada ispunjavao poremećaj. Slika o sebi kao osobi koja pati od poremećaja često je već mnogo godina s nama. Negativni glas kojim si govorimo je postao čvrsta navika. Ne znamo kako to izgleda voljeti sebe. Čini se apstraktnim i pomalo pogrešnim. Nije li sebično voljeti sebe? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti koliko je važno voljeti sebe i povezuju to sa sebičnošću, a istina je potpuno suprotna.

Naravno da nije sebično voljeti sebe. Voljeti sebe ne znači onu drugu narcisoidnu krajnost. Voljeti sebe znači prihvatiti sebe, biti blag prema sebi, biti sebi prijatelj i skrbnik, najbolji roditelj i najbolji prijatelj. Ponašati se prema sebi kao što bismo se ponašali prema nekome kome želimo sve najbolje i za koga želimo da bude dobro. Znam da je ponekad teško. Ponekad treba dugo vremena samo da se pojavi taj drugi, pozitivni glas, koji je ono što mi u stvari jesmo, negdje duboko ispod neprihvaćanja i odbijanja samih sebe.

Negativni glas će se odupirati promjeni. Možete ga zamisliti kao malo dijete u vama koje je ranjeno i koje percipira svijet kao nešto strahovito opasno ako se ne pridržava užasno strogih i rigidnih pravila. Ono vrišti, baca se po podu, odbija krenuti naprijed, drži se čvrsto onog na što je naviklo i onog što zna. Često poremećaj doživljavamo kao dio nas koji je stran, ružan i nepoželjan. Želimo ga se što prije riješiti i nastaviti dalje. Nisam u potpunosti sigurna da je to optimalan pristup. Ne možemo tek tako odrezati dio sebe koji nije prilagođen. Mislim da je važno prihvatiti sebe. Zapravo mislim da je ključno. Često se dogđa da pri oporavku postoje dva glasa; jedan koji želi poremećaj, drugi koji nas kritizira jer već nismo skroz dobro. Oba glasa su destruktivna, i oba nas rastužuju, ponižavaju i ne vode ka prihvaćanju sebe. Kroz terapiju, kroz prihvaćanje, blagost i razumijevanje prema samima sebi, možemo polako utišati ove glasove, i ojačati svoj pravi glas, koji je jedini točan, onaj glas koji govori o tome što mi uistinu jesmo, koji nas ne rastužuje, koji je jednostavno sve ono što smo mi.

Na neki način poremećaji hranjenja su poput kradljivaca identiteta. Sve u životu oboljele osobe postane podređeno ispunjavanju nekog višeg cilja sve dok jedino taj cilj ne ostane i upravlja svakim aspektom života. Sva ponašanja koja osoba radi, pa čak i ona najdrestruktivnija, imaju neku svrhu. Važno je da prepoznamo čemu nam služe. S poremećajima hranjenja često su povezani osjećaj tjeskobe i anskiozni temperament te perfekcionizam, a kontrola koju poremećaj pruža osobi pomaže da smanji te negativne osjećaje i na trenutak umiri svoj negativni glas. Nažalost, trenutak mira traje strašno kratko, a posljedice po tijelo i psihičko zdravlje su goleme.

Kada se odlučimo izliječiti od poremećaja, gubimo jedan dio svog identiteta. Bez sumnje, taj dio nije bio naš, ali postao je naš, ugradio se u nas, i teško ga je odbaciti. Kada to jednom učinimo osjećamo gubitak. Tko sam ja bez poremećaja? To pitanje je zastrašujuće. Više se ne možemo definirati preko izgleda svog tijela niti hrane koju jedemo ili ne jedemo, niti preko nekih drugih ciljeva kojima smo do sada posvetili čitav svoj život i dali im svu svoju energiju. Sada je potrebno puno više. Sada je potrebno slušati sebe, prepoznati svoje prave potrebe i naučiti ih ispuniti. Što ja stvarno želim? Što ja volim? Što ne volim? Što me veseli? Zbog čega se osjećam sretno kao da letim? Što me ispunja čežnjom i nadom?
Odgovore na ta pitanja svatko mora pronaći sam za sebe.

Kada osjećamo da nam poremećaj nedostaje, što tad učiniti? Kada nam negativni glas govori da bismo ipak trebali raditi nešto od raznih destruktivnih ponašanja koja radimo godinama, što onda? Ne treba se sramiti zato nam nedostaje nešto tako mračno i teško. Na kraju, dugo vremena je upravo to dominiralo našim životom i sad ne znamo što bismo bez toga. Ovdje naravno psihoterapija igra ključnu ulogu. Kada izgubimo poremećaj, moramo naći sebe, a ako smo potpuno sami, to će nam biti znatno teže nego ako imamo podršku obitelji, prijatelja i stručnjaka. Nema sumnje da je teško dobivati na težini i gledati tijelo u ogledalu koje se mijenja iz dana u dan. Potrebna nam je velika količina suosjećanja prema samima sebi, i ljubavi, koju možda još uvijek nemamo, pa zato toliko ističem psihološku pomoć kao način da si olakšamo ovaj težak proces.

Možemo naravno pomoći sami sebi na nebrojeno mnogo načina. Očito da ne možemo izbjeći svako ogledalo koje nam govori o promjeni koju možda još nismo spremni prihvatiti. Važno je malo po malo dolaziti u kontakt sa svojim tijelom i svojim zdravim izgledom. To je proces koji traje dugo, ali na kraju je rezultat daleko vrijedniji od svega što je bilo prije. Samo treba izdržati.

Kada nam je teško često imamo tendenciju povući se u sebe, osamiti, utihnuti i pustiti negativnim glasovima da nas ispune svojim mrakom. Tada ćemo ih puno lakše poslušati i učiniti ono što mislimo da trebamo, a pogubno je za naše zdravlje, i tjelesno, i psihičko.

Ono što možemo tada napraviti, koliko god nam se u tom trenutku činilo blesavim, jest učiniti nešto drugo. Pisati o svojim osjećajima. Crtati. Plesati (ako smo dovoljno zdravi za to – ni slučajno u cilju mršavljenja). Slušati glazbu koja nas inspirira. Razgovarati. Razgovarati sa pozitivnim dijelom sebe koji jest u nama. Razgovarati sa prijateljima. Sa susjedima. Sa roditeljima. Sa linijom pomoći, ili s nekim na facebooku. Iako često promislimo da ne želimo opterećivati druge, da nismo toga vrijedni, da možemo sami….to su riječi negativnog dijela nas. Možete pokušati. Nazovati nekog. Pričati o bilo čemu. Plakati. Vrištiti. Pjevati. Pusititi te tako dugo zakopane osjećaje na površinu. Vidjeti da se ništa loše neće dogoditi. Vidjeti da smo i dalje živi i da smo tu. Poremećaj je taj koji odlazi. Igrati se s kućnim ljubimcima. Otići u šetnju. Otići u knjižnicu. Čitati. Otići na internet. Gledati lijepe slike. Čitati pozitivne poruke. Učiti novi jezik. Gledati humorističnu seriju. Izrađivati nakit. Baviti se hobijima. Igrati igre. Pisati pisma….

To su samo neke stvari koje mogu pomoći. Samo jedan mali dio. Sigurna sam da svatko ima barem nešto što ga veseli i što mu može pomoći kad mu je teško. Raditi stvari koje nas vesele je ključno jer će nam pomoći na putu otkrivanja tko mi stvarno jesmo, pomoći će nam otkriti naše prave interese, ono što volimo, ono što nas raduje. Sve to je ono što nas definira. Ne definira nas vaga ni brojevi ni hrana ni ocjene ni sva golema postignuća. Definira nas ono što mi jesmo kada sve drugo nestane. Tek kada živimo svoje prekrasno čudesno životno tijelo u potpunosti, kada se vozimo kroz ovaj život u njemu i održavamo ga na najbolji mogući način, dajući mu što mu treba, onda možemo otkriti tko smo mi stvarno. Tko nas gleda iza očiju kada se pogledamo u ogledalo. Možda sami sebe pogledamo u oči. Možda onda vidimo sve što je iza njih. Možda otkrijemo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“

Odgovor je prekrasno, čudesno ljudsko biće. Ali svatko ga mora pronaći sam za sebe.