Vratila se anoreksija. Godinama je nestrpljivo čekala, spremna da joj raskrčim put. Bila je ljubomorna na pušenje i alkohol jer sam u njima pronašla utjehu. Veselila se svakom velikom stresu jer ću možda baš nju vratiti u život ali nisam. Htjela je tijekom psihoze uzeti čudovište za ruku i s njim se smijati meni. Izabrala sam ipak samo čudovište. Pažljivo je pratila što ću kupovati u dućanu i navijala da uzmem crnu čokoladu umjesto 750 grama čoko namaza. Gadilo joj se promatrati me kako svaki dan stavljam punu žlicu namaza u usta. Tješila se da ću jednog dana napokon pokleknuti i jesam.

Živcira me zvuk kojeg čujem kod susjeda, dodir bešteka i tanjura. Zvuk obiteljskog ručka me trgne iz usamljenosti. Nekada sam i ja redovito kuhala i imala obitelj.
Optimistično punim frižider a realno pojedem samo pola jabuke pa nastavim kasnije. Gladna sam a imam hrane. Koji apsurd! Trebam se sramiti toga. Muka mi je zagristi i žvakati, sjeckati i miksati, gutati i ponoviti. Omamljuje me umor. Uska odjeća mi opet postaje široka. Skrivam od drugih koliko sam slaba, fizički i psihički. Želim se pohvaliti koliko sam kila izgubila u kratko vrijeme! Probala sam ali se nisu veselili sa mnom. Smetaju mi komentari – udebljala si se, smršavila si, premršava si, ne trebaš više, gle kako izgledaš, sad izgledaš ženstveno, sad izgledaš kao kostur, pojedi sve da se ne baci … Ne razumiju borbu protiv same sebe.

Prošli put sam završila u bolnici i doktor je rekao da će mi organi otkazivati ako nastavim. Dobila sam infuziju, krenula jesti, prestala vježbati i sakrila vagu. Sada se natjeram pojesti barem 500 kalorija dnevno jer me uplaši kada mi padnu šećer i tlak. Nisam još spremna priznati da je jača, da se noćna mora ostvarila.
Ne znam kada ću ovaj put prihvatiti poraz.

Trnoružica

Vjeruj u sebe
i kad drugi ne?e.

Vjeruj u sebe
i kad sve se sporo kre?e.

Vjeruj u sebe
i kad je crnilo na vidiku.

Vjeruj u sebe
i vidi �iru sliku.

Vjeruj u sebe
i puno sebe cijeni.

Vjeruj u sebe
jer sve �to si u?inila vrijedi.

Vjeruj u sebe
i puno sebe brani.

Vjeruj u sebe jer dolaze bolji dani!

<3

Jesmo li sami birali svoje bolesti? Jesmo li sami birali svoje nedaće, poremećaje i demone? Da jesmo, zašto se onda borimo protiv njih?

Ja sebi više ne sudim. Ne krivim se, ne želim se vraćati u prošlost i ne osjećam grižnju savjesti. Bilo tko, da je išao mojim stazama, došao bi na moje mjesto. I ja na tuđe da sam išla tuđim. Ne kaže se bezveze – probaj hodati mojim cipelama.

Svi čeznemo za sretnim životom. Ispunjenim, životom u ljubavi. Iako se često ponašamo upravo suprotno.

Ne sudimo si strogo. Ne sudimo si uopće. Jer, nemamo si što suditi. U svakom trenutku smo radili najbolje što smo znali. Ne živimo ni u prošlosti. Možemo je samo posjetiti da bi uzeli koju lekciju iz nje. Ništa više. Vrijeme je ionako relativan pojam. I ne gubimo. Stvarno ništa ne gubimo u životu i sve još stignemo.

Prema drugima možemo biti blagi. Prijateljici možemo reći da si oprosti ili da je uradila najbolje što je znala. I da ?e biti bolje. I to stvarno i mislimo. Recimo to i sebi. Budimo si najbolja prijateljica koja će se zagrliti i reći – nije najgore na svijetu, proći će.

Navela bih nekoliko knjiga na koje sam naišla u samom početku i koje su mi puno značile, pogotovo u tim trenucima.

Prva od njih je bila knjiga Nede Dropulić – ANOREKSIJA (TEŽINA LJEPOTE). Njome sam vidjela da nisam sama u tome a bome ni luda, jer tada nisam poznavala nikoga s poremećajem. Bilo mi je puno lakše kad sam se mogla poistovjetiti s nekim stvarnim a pogotovo da je taj netko blizu, iz iste države, vidjeti da postoje i druga živa bića koja to prolaze, a ne samo stručni ljudi koji jedino pričaju o tome a “ne znaju kako je to”. Znam da sam si tada pomislila: “Hoću li ja ikada imati hrabrosti ovako ispričati svoju priču, kada sve to prođe?” Točno je opisala sve što sam i sama osjećala i beskrajno sam joj zahvalna na tome! Posudila sam bila u knjižnici, ne sjećam se kako sam čula za nju.

Druga, koju sam čitala iznova i iznova je knjiga dr. Tatjane Škoro – TAJNA BULIMIJE. Objašnjeno sa stručne strane a opet primjerima, kronološki kako se poremećaj razvija , zašto se razvija i što se točno događa u tijelu i mozgu. Pri kraju je detaljan plan kako si sam pomoći uz okviran savjet kako se otprilike cjeloživotno hraniti, bez dijeta, gladovanja i previše večera. Sjećam se da sam si dijelove knjige doslovno pisala u bilježnicu i iznova čitala i pokušavala sve povezati, zašto, kako, otkud i sl. Isto bila posuđena u knjižnici, mislim da sam slučajno nabasala na nju kada sam pitala za knjige o poremećajima prehrane.

Također, kasnije sam naletjela i na knjigu POLUPANI LONČIĆI od Jasne Šurine. Detaljno opisani dani bulimije, u kojima sam se također i više nego pronašla. Taj kaos u glavi, isti dan svaki dan, jedan izolirani svijet koji se ne poklapa s vanjskim i stalno skrivanje… Tolike muke. Rečenica koja mi se urezala iz te knjige u glavu je da je hrana samo hrana, samo to. Spomenuta pred kraj knjige. To se stvarno može reći kada si već daleko odmakao od tog začaranog kruga i meni simbolizira ogromno ako ne i konačno ozdravljenje. Velika lakoća i sloboda prođe tijelom kada se to osjeti. Isto posuđena u knjižnici.

Ove tri su vezane uz poremećaj, nisam baš neku stručnu literaturu čitala. Jednom sam jednu pokušala, ne sjećam se naziva ali sam odmah odustala. Sve mi je to bilo suhoparno i nije me zanimalo. Kasnije sam čitala knjigu LOUISE HAY – KAKO ISCIJELITI DUH I TIJELO. Već sam dotad čula da sve kreće od misli pa sam krenula istraživati u tom smjeru. Ova je bila prijateljičina.

Također, čitala sam knjigu Ane Bučević – U VORTEXU OSTVARENIH ŽELJA. Također iz knjižnice. Gledala sam i njena videa intenzivno i pokušala shvatiti i primjenjivati navedeno. Uvidjela sam da mi svjesnim biranjem misli odnosno boljim raspoloženjem bez obzira na okolnosti, tijelo traži manje slatkog (meni izazov u zadnje vrijeme) i manje hrane. Jednostavno se potreba smanjila, Večer mi više ne nadoknađuje druge potrebe.

Smatram da su knjige jedan dio oporavka. Ja sam išla na psihoterapiju, doktoru koji mi je slagao jelovnik ali i proučavala sve sama. Nije da nisam doktoru ili psihologu vjerovala ali morala sam si sama to sve pokopčati, posložiti u glavi da sve ima smisla. I bila sam mirnija kada sam uvidjela da i terapeut i Tatjana Škoro i Ana Bučević koja priča o zakonu privlačenja – govore isto samo na druge načine.